Na početku emisije Matanović je rekao da je, kao i većina dječaka, igrao nogomet do šeste godine. “Međutim, roditelji su prepoznali da sam bio dosta plah i da se možda ne bi snašao u takvoj okolini. Godine 2003. rukomet je “buknuo” nakon osvajanja svjetskoga zlata, godinu dana kasnije i olimpijskoga. Tu sam se zaljubio u taj sport, treneri su vidjeli da imam smisla za to, pa je to na kraju ispao dobar izbor.”

Započeo je u RK Kozala, manjoj sredini, gotovo obiteljskom klubu. Kad je došlo vrijeme za daljnji iskorak, otvorilo se mjesto u RK Buzet gdje je “osjetio borbu u Premijer ligi, na razini više, ali prema dnu tablice”. Nakon još tri godine u Umagu uvidio je da može i puno više.

Pravi iskorak, međutim, napravio je u sezoni 2018./19., kada je u slovenskom Velenju cijelu sezonu igrao rukomet na europskoj razini.

Kako je rekao, to mu je bila preporuka za prijelaz u RK Zagreb i poziv u hrvatsku reprezentaciju, gdje je vidio “što znači igrati na velikom nivou i da je stvarno jako teško dugi niz godina biti pravi profesionalac, na takvoj razini.”

Vlado Matanović u dresu RK PPD Zagreb / Photo: Igor Kralj/PIXSELL

Nije mogao izdvojiti najdražeg suigrača, jer je naglasio da je momčad svaki dan zajedno, ponekad i cijeli dan. “I svi ti moraju biti dragi, jer ako se s nekim ne slažeš, ne možeš se veseliti svome odlasku na treningu. Gdje god sam bio, susreo sam se s dobrim ljudima i mogu o njima reći samo pozitivne stvari. Inače je jako teško otići u neku drugu državu i započeti neki posao. Ali rukomet je naš zajednički jezik i već zbog toga nama sportašima je 50 % lakše, jer cijela momčad želi da vaša lopta uđe u protivnički gol, samo je pitanje kako će se to dogoditi.”

Član reprezentacije koja je 2020. osvojila europsko srebro

Da, suigrači su mi bili Duvnjak, Cindrić, Karačić, Marić, Stepančić, Horvat, Šego, Šarac, Brozović, Mandić… To je predivna uspomena, nešto neizbrisivo. Na kraju dana, uvijek mogu reći: “Bio sam tamo, osvojio sam nešto”.

Vlado Matanović u hrvatskoj reprezentaciji / Photo: Luka Stanzl/PIXSELL

A na pitanje što mu znači nastup za hrvatsku reprezentaciju, nakratko je ostao bez teksta, pa nastavio: “Kada krene himna, to je neopisivo. Uvijek sam na rubu suza, ali ne tužnih, nego radosnih. To je nešto što sanjate. Uvijek su mi drugi to govorili, ali nisam razumio dok sam nisam iskusio, da je hrvatski dres puno “teži” nego klupski. Mi gledamo na to s velikim ponosom i nastupanje za našu Hrvatsku stvarno je jako, jako lijep osjećaj.”

Prognozirao je i rezultate olimpijskih kvalifikacija koje u drugom tjednu ožujka očekuju hrvatsku reprezentaciju: “Vjerujem da ćemo proći. Prvi put nakon te 2020. zadovoljan sam s ekipom i tim mladim dečkima. Vjerujem da se stvarno mogu plasirati u Pariz, pogotovo zato što sad već imaju jedno prvenstvo iza sebe. Bit će jako teško, ali stvarno vjerujem u prolazak jer znam da su zapamtili da nisu išli na zadnje Olimpijske igre, i da će se sabrati. Siguran sam 100 % da će proći do Pariza!”

Ako je “sport škola života”, čemu je rukomet naučio Vas osobno?

Može se šablonski reći da su to trening, red, rad, disciplina, ali tako jest. Usto, to je i nešto puno više. Već smo spomenuli da se u sportu i klubovima susrećemo s drukčijim ljudima, onima koji dolaze s drugačijim odgojem. To čovjeka nauči da nije njegovo razmišljanje jedino važno, da ima nešto puno više oko njega i da se ostvariti može tek na kraju krajeva, kroz cijeli život i cijelu karijeru.

Sport oblikuje dobrog čovjeka i dobrog sportaša, marljivu osobu, nekoga tko zna slušati, dati dobar savjet…

Vjerujem da sport može jako puno pomoći, kako u sportskom životu i odgoju, ali i životu samom. Zadovoljan sam i zahvalan što sam mogao poći tim putem, što sam osjetio tako veliku razinu. Nadam se da ću možda i ja, jednoga dana, moći mlađe uzraste naučiti sve o tome i usmjeriti ih na dobar put.

Nedavno ste pretrpjeli tešku ozljedu prednjih križnih ligamenata i gotovo godinu dana ste pauzirali. Što Vam je pomoglo u povratku sportu?

Bilo je stvarno jako teško. Bilo je i trenutaka u kojima su mi fizioterapeuti govorili da se uozbiljim, da dođem pun entuzijazma i da želim raditi, inače neće biti ništa od oporavka. Baš sam neki dan pričao sa svojim fizioterapeutom, pa sam rekao: “Dobro je sada, sve je odlično. Bogu hvala što me usmjerio k vama da me vratite na pravi put.” Zahvalan sam i za ljude koji su tijekom oporavka bili uz mene. Kad mi je bilo najteže, uz mene je bila supruga, roditelji i obitelj. Mali broj ljudi, ali u tom trenutku pravih za mene, naglasio je Matanović.

Photo: Slavko Midzor/PIXSELL

Utjecaj obitelji

Moji su roditelji vjernici, svi obiteljski odlazimo u crkvu i molitva je uvijek prisutna. Nismo savršeni, ali trudimo se. Osobno mislim da bez vjere i molitve, bez potpore roditelja, ne bih daleko dogurao. Možda nisam u pravu, ali stvarno vjerujem da je tako. Svaki dan se to vidi kad zalutam, kad se “izgubim”, uvijek se nešto “stvori iza ugla”. Na kraju krajeva, bio sam šest mjeseci bez kluba – sve je došlo u jednom danu. Nisam znao hoću li se vratiti igrati – vratio sam se igrajući nakon tri mjeseca. Sve je moguće, samo treba vjerovati. Treba biti strpljiv, moliti se dragom Bogu i ići putem koji je On zamislio za nas, zaključio je Matanović. Emisiju poslušajte u linku!