Za početak, tko je Ivana Habazin?

Sada mogu reći – svjetska boksačka prvakinja! Izvan toga sam normalna, obična osoba, barem se trudim (smijeh…) Boks je moj posao, ali ako imam slobodnog vremena, želim ga iskoristiti ili u prirodi, na plaži, gledajući filmove ili biti negdje sa svojom obitelji, prijateljima te kod bake naručiti nešto fino za večeru. Kao djevojčici mi je najveća ljubav bila nogomet, ali nisam mogla trenirati s dečkima. Trenirala sam dosta dugo i odbojku, potom i košarku. Rukomet nisam trenirala, ali sam bila dio jedne utakmice prije koje mi je profesorica samo pokazala trokorak. Na kraju sam trčala okolo, uzimala loptu i zabila 9 golova, nakon čega više nikad nisam igrala rukomet (smijeh).

Može li ljubav prema sportu doći i preko ekrana?

Pa može! Gledala sam “Rocky” po ne znam koji puta i tad sam čula glas “Počni se baviti boksom, bit ćeš svjetska prvakinja.” Pomislila sam se da sam luda, pa u Hrvatskoj nema žena koje se bave boksom. Ali ponovno sam čula taj glas, pa sam sama sebi rekla: “OK, znaš da si sportski talentirana, dobra si u svemu i sama sebi sam rekla da ću biti svjetska prvakinja. Trebalo mi je mjesec i pol da se uopće odlučim otići u dvoranu, ali jednom kad sam otišla – to je bilo to. Još uvijek sam tu.

Ivana Habazin u razgovoru s urednikom Hrvojem J. Bišćanom

U kojoj kategoriji boksate i koji Vam je glavni cilj?

Boks ima četiri velike organizacije, WBC, WBA, WBO, IBF, a peta i najmlađa je IBO. Najveći mogući rezultat koji se u boksu može ostvariti je naslov apsolutne svjetske prvakinje, odnosno ujedinjenje svih pojaseva u jednoj težinskoj kategoriji. Ja sam prije osvojila IBF pojas u svojoj, velter, kategoriji, do 66 kg. Nakon toga više nisam mogla dobiti borbu u tome, pa sam boksala u srednjoj, pa u supervelteru. IBO pojas sam uzela u srednjoj kategoriji, a trenutno držim WBC i WBA pojaseve, ponovno u velter kategoriji.

WBC pojas / Photo: Marko Lukunic/PIXSELL

Cilj je ujediniti sve pojaseve i to bi bilo ispunjenje sna. Ako to bude, neka dragi Bog da, ali ako ne bude, bit ću zadovoljna s ovim, jer jednostavno mislim da ako i više ništa nikad ne osvojim, i ovo je već puno.

Čemu Vas je naučio boks, osim primanju udaraca i ponovnom ustajanju?

Srećom, jednom sam samo klekla, ali nikad nisam pala. Mislim da je to prvenstveno zato što sama sebi uvijek kažem da moram dati 100 %, jer ako tako učinim u treningu, znam da će meč dobro proći.

Boks je preopasan sport i ako treniram olako, onda ne mogu ni očekivati da ću otići neozlijeđena ili s pobjedom.

Photo: Luka Stanzl/PIXSELL

S druge strane, najbitnija je disciplina. Primjerice, kad sam u pripremnom procesu, meni je najbitnije ići spavati u 21:30 i u 6:30 se probuditi. Ako ne učinim tako, više se ne osjećam dobro da bih mogla odraditi dva treninga i cijeli dan. Najbitnija je disciplina. Za boks općenito, kao sport i treninge je dokazano da je to najteži sport na svijetu, a treninzi zahtijevaju gotovo nadljudsku snagu, ponajprije mentalnu.

Karijera sportaša obilježena je gotovo uvijek usponima i padovima, a Vi ste se nekako uvijek dočekali na noge. Odakle vam mentalna snaga?

Stvarno ne znam. Mislim da to nije do mene. Kad mi je najteže, uvijek molim da mi Bog da snage i znam, čak i kad mi je bilo najgore ikad i nisam znala što ću, uvijek bi se našlo neko rješenje. Bog ima odgovor na sve i više ne razmišljam da neće biti rješenja, samo je stvar u tome da tražim strpljenja – u razdoblju dok se čeka rješenje.

Život nas nije mazio, ali Vas je poučio svemu.

Zapravo, sad kad čujem to pitanje, onda sam i sama pomislila da i nije ni bilo tako grozno. Mi volimo teške trenutke i onda još to malo izdramatizirati. Zato ja ne volim kukati i ne volim da ljudi misle da je bilo teško, iako realno jest, ali sve prođe.

S Bogom je sve moguće i moram biti zadovoljna. Da mi je bilo sve lagodno i lako, najvjerojatnije ne bih mogla naučiti prave vrijednosti.

Na kraju krajeva, najbitnije je da čovjeku ne treba puno, dovoljno je da ima malo, a najbitnije je da je zdrav.

Photo: Luka Stanzl/PIXSELL

Za kraj, koja je važnost snova u ljudskom života?

Mi ljudi ne živimo ako nemamo cilj.

Ako ne sanjaš i ne znaš što bi htio postići u životu, onda živiš od danas do sutra, i mislim da se kaže kako kradeš Bogu dane. Svatko od nas je dobio talente, samo je stvar u tome da si osoba to posvijesti i zapne za nešto.

Dajte maksimalno od sebe, iako možda na kraju nećete uspjeti. Ja sam isto mislila da mogu biti apsolutna svjetska prvakinja. Možda ću sad imati šansu ili neću ali, na kraju krajeva, ako to i ne bude, znam da sam dala maksimum i da nemam za čime žaliti.

Emisiju u cijelosti poslušajte OVDJE: