Pronalazak “Ranjenog Isusa” u Vukovaru

Prenosimo sjećanja dr. Krune Karlovića o pronalasku križa koje prenosi portal Župa sv. Filipa i Jakova Vukovar

Vukovar – moj grad, i kada je bilo najgore, kada smo otišli, protjerani i duševno ranjeni, znao sam daću se jednoga dana vratiti.

Cijelo poslijeratno vrijeme grad je bio u mojim mislima i nadnaravni osjećaj preplavio me, kada sam, u proljeće 1998., stupio na njegov prag, vozeći majku kako bi podnijela dokumentaciju za obnovu kuće na Mitnici gdje sam i sam nekada živio. Sva administracija još uvijek se obavljala u Vinkovcima, ali ja sam prvo želio pogledati svoj grad, ono što je od njega ostalo. Misli su mi se vratile na beskrajno sretne dane djetinjstva, mladosti i vrlo kratke zrelosti koje sam proživio u gradu, a koju mi je rat uzeo u trenutku kada sam mislio da imam sve što čovjeka može činiti sretnim: obitelj, djecu, posao i stan.

Misli su mi se vratile na beskrajno sretne dane djetinjstva, mladosti i vrlo kratke zrelosti koje sam proživio u gradu, a koju mi je rat uzeo u trenutku kada sam mislio da imam sve što čovjeka može činiti sretnim: obitelj, djecu, posao i stan.

Prvo što sam učinio kada sam stigao u grad, otišao sam u crkvu zahvaliti Bogu što mi je omogućio ponovni susret s gradom. Crkva je još uvijek stajala na istom mjestu, razrušena, ali ipak prepoznatljiva ili sam to sebi samo umišljao da je ista kao nekada.

Crkva je još uvijek stajala na istom mjestu, razrušena, ali ipak prepoznatljiva ili sam to sebi samo umišljao da je ista kao nekada.

Nekadašnje veličanstveno građevinsko zdanje, izgledalo je zastrašujuće. Ulazim sa praznim mislima, hodam prema glavnom oltaru po hrpi šute, cigle i crijepa i ne znam osjećam li mržnju prema onima koji su to učinili, ili prkos što ju ipak nisu do kraja sravnili sa zemljom. Pitam se kako su to ljudi mogli učiniti i mogu li ih uopće nazvati ljudima. Izdižem svoje misli iz pakla takvih osjećaja, tražim pogledom bilo što, što bi pripadalo nekadašnjoj unutrašnjosti. Ne nalazim ništa, fijuk vjetra kroz razrušen krov i rupe na zidovima, još više pridonose mojoj tjeskobi. Hodam polagano pazeći na svaki korak, da ne bih krivo stao i ozlijedio nogu.

Nešto mi ne da mira, moram do nekadašnjeg glavnog oltara. Ne znam vidim li krivo, ali iz hrpe šute proviruje ruka, ruka Isusa Krista prikovanog na drveni križ.

Nešto mi ne da mira, moram do nekadašnjeg glavnog oltara. Ne znam vidim li krivo, ali iz hrpe šute proviruje ruka, ruka Isusa Krista prikovanog na drveni križ. U nevjerici prilazim – vidim li dobro, ali ipak zaključujem – dobro vidim. Pažljivo čistim dijelove križa sa Isusom. Ne znam što ću: ostaviti ga na mjestu gdje sam ga pronašao ili… Odlučim ga ponijeti, jer ne želim da ga netko još dodatno ošteti i oskrnavi. Umatam ga u deku i stavljam u prtljažnik automobila. Donio sam odluku: nosim ga kući u Viroviticu i jednoga dana ću ga vratiti tamo odakle sam ga i uzeo, tamo gdje i pripada.

Po dolasku u Viroviticu, ostatke križa privremeno ostavljam u stanu svojih roditelja. Ne znam što da radim: da odem u župni ured u Viroviticu i ispričam što sam pronašao i donio, ili da čekam trenutak kada će se crkva u Vukovaru obnoviti i da ga tamo vratim. Savjetujem se sa svojom majkom. Zajedno odlučujemo, kada budemo išli na primopredaju obnovljene kuće na Mitnici, ponijet ćemo i ostatke raspela i predati vukovarskom gvardijanu. Tako je i bilo. Nakon telefonskog razgovora s gvardijanom fra Zlatkom Špeharom (2000 g.), on je došao po raspelo na Mitnicu u Vukovaru.

Dugo godina iza toga, kada god sam u Vukovaru na obredu mise i kada vidim ovaj križ, obuzme me poseban osjećaj, osjećaj još veće povezanosti s Bogom.

Dugo godina iza toga, kada god sam u Vukovaru na obredu mise i kada vidim ovaj križ, obuzme me poseban osjećaj, osjećaj još veće povezanosti s Bogom. Naročito sam sretan kada ovu priču mogu ispričati mojim virovitičkim prijateljima koje dovedem u našu crkvu.

Da ovu priču ispričam nekom od vukovarskih franjevaca, potaknuo me naš virovitički svećenik fra Celestin. On je i sam prije puno godina svoju svećeničku dužnost obavljao u Vukovaru i s gradom je povezan na poseban način. Njegove priče vezane su za pedesete godine, ali zahvaljujući njegovom izuzetnom pamćenju, imam osjećaj kao da su se dogodile jučer, kao da rata nije ni bilo.

Ranjeni Isus Vukovar/Župa sv. Filipa i Jakova Vukovar

“Ranjeni Isus” u Vukovaru znak je stradanja Njegova puka, prouzročenog srpskom agresijom na Grad Vukovar i cijelu Hrvatsku. On je znak koji ne dopušta zaborav, jer bi zaboravom opravdali zločine koji su učinjeni nad čovještvom, ljudskim dostojanstvom i društvenom pravdom, a za koje se treba zauzimati prožetom vjerom, naglasio je Ivan Pavao II. u svojoj propovijedi 7. lipnja 2003. godine u Osijeku, rekavši: Nakon teških vremena rata, što je u stanovnicima ovoga kraja ostavio duboke i još uvijek neizliječene rane, zalažemo se za pomirbu, solidarnost i društvenu pravdu, što sve zahtjeva hrabrost pojedinaca prožetih vjerom, otvorenih bratskoj ljubavi, otvorenih na obranu dostojanstva osobe stvorene na sliku Božju.

Lik “Ranjenog Isusa” izložen je na javno štovanje u crkvi sv. Filipa i Jakova u Vukovaru, a pobožnost “Ranjenom Isusu” održava se svake godine na petu korizmenu nedjelju molitvom križnoga puta i meditacijom.

Molitva pred likom “Ranjenog Isusa” u Vukovaru:

Gospodine Isuse, Spasitelju naš Ranjeni!

Neizmjerna je ljubav, koju je svijetu po tebi iskazao nebeski Otac. Svojim utjelovljenjem blagoslovio si i naše čovještvo, a križem i uskrsnućem zauvijek nam otvorio vrata vječnoga spasenja. Pogledaj na nas, Isuse Ranjeni, i k sebi privuci križeve, patnje i boli svih ljudskih stradanja. Očisti nas od grijeha, obdari nas čistim i slobodnim srcem da prigrlimo ljubav i pomazanje tvojih svetih supatničkih rana. Pridiži nas snagom svoga Duha da nasljedujemo svjedočanstvo apostola i tebe uvijek ljubeći ispovijedamo: „Gospodin i Bog moj“, sada i u vijeke vjekova. Amen.