Dakle, ta odluka u Vatikanu je donesena dva dana prije nego što je Republiku Hrvatsku priznalo 12 članica tadašnje Europske zajednice (današnje Europske unije): Austrija, Belgija, Danska, Francuska, Grčka, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Njemačka, Portugal, Španjolska i Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske. Njima su se s istom odlukom, istoga dana, 15. veljače 1992. godine, pridružile Bugarska, Kanada, Mađarska, Malta, Poljska i Švicarska. Do kraja veljače 1992. godine Hrvatsku su priznale ukupno 44 države.

Službeno priopćenje Svete Stolice kojim priznaje suverenost i neovisnost Republike Hrvatske
(13. siječnja 1992.)

Državno tajništvo Svete Stolice – Odjel za odnose s državama – izražava svoje poštovanje Ministarstvu inozemnih poslova Republike Hrvatske i slijedom priopćenja danog u Noti br. 9270 / 91. / RS od 20. prosinca 1991., a uzimajući na znanje odgovor što ga je istoga dana Njegova Ekscelencija gospodin Zvonimir Šeparović, ministar inozemnih poslova, pismeno uputio Njegovoj Ekscelenciji monsinjoru Jean-Louisu Tauranu, tajniku za odnose Svete Stolice s državama, u kojemu jamči da Hrvatska već ispunja sve uvjete iznesene u spomenutoj Noti i obvezuje se da će ih poštivati u budućnosti.

U uvjerenju da će se gore navedena obveza, utemeljena na hrvatskom Ustavu i na različitim izjavama Vlade vjerno poštivati, Državno tajništvo ima čast priopćiti da Sveta Stolica priznaje suverenost i nezavisnost Republike Hrvatske.

Sveta se Stolica, osim toga, nada da će moći što prije uspostaviti diplomatske odnose s Republikom Hrvatskom na razini Apostolske nuncijature od strane Svete Stolice i Veleposlanstva od strane Republike Hrvatske, i u svezi s time očekuje službeni odgovor.         

Državno tajništvo – Odjel za odnose s državama – izražava najbolje želje za tu novu etapu u povijesti Hrvatske, koju rat stavlja na tešku kušnju. Ono želi da njezina nezavisnost pomogne duhovnom i tvarnom napretku svega pučanstva, pridonese uspostavi mira u zemlji i omogući joj da zauzme svoje mjesto u skladu država, u cilju pravednijeg i solidarnijega svijeta.         

Državno tajništvo – Odjel za odnose s državama – rado koristi ovu prvu priliku da Ministarstvu inozemnih poslova Republike Hrvatske ponovi izraze svoga dubokoga poštovanja.
(Ivan Pavao II. i Hrvati, Izd. Alfa, Zagreb, 1995., str. 102.)

Pismo zahvalnosti predsjednika dr. Franje Tuđmana Svetomu Ocu Ivanu Pavlu II. u povodu odluke Svete Stolice o priznanju Republike Hrvatske (13. siječnja 1992.)

Čast mi je izraziti Vam najdublju zahvalnost na odluci Svete Stolice da i formalno prizna suverenitet i samostalnost Republike Hrvatske. Tim se činom otvara novo razdoblje u hrvatskoj povijesti i u bilateralnim odnosima Svete Stolice i Republike Hrvatske.

Posebno nas raduje što je Sveta Stolica kao najveća moralna snaga svijeta među prvima priznala nezavisnost Republike Hrvatske. To nas još više obvezuje da se dosljedno zauzmemo za mir, suživot i blagostanje svih građana Republike Hrvatske, u duhu ekumenizma i mirotvorstva, koje vi Sveti Oče neumorno promičete. Čvrsto vjerujemo da će diplomatsko priznanje Republike Hrvatske poslužiti zaustavljanju okrutnog, agresivnog rata protiv Hrvatske, a time i stabilnosti i suradnji u ovom dijelu Europe. Koristim prigodu da obnovim poziv Vašoj Svetosti da posjetite Hrvatsku. Vaš posjet Hrvatskoj, za koji sada više ne postoje ni formalne zapreke, uvelike bi pripomogao ostvarenju tih plemenitih ciljeva.
(Ivan Pavao II. i Hrvati, Izd. Alfa, Zagreb, 1995., str. 105.)

Zahvala zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića Svetomu Ocu u povodu odluke Svete Stolice o priznanju Republike Hrvatske (13. siječnja 1992.)  

Sveti Oče!
Neizmjerno smo obradovani odlukom Svete Stolice da je priznata slobodna i demokratska država Hrvatska. Izražavam u ime Crkve u Hrvata duboku zahvalnost Vašoj Svetosti jer svojim visokim moralnim ugledom dosljedno branite univerzalna načela ljudskih prava, nacionalnih prava slobode i mira među narodima. Priznanje Svete Stolice u službi je mira i pomirenja da ljudi i narodi dobre volje budu slobodni i u prijateljskim odnosima.
Ostajemo uvijek zahvalni za veliko dobročinstvo i molimo po zagovoru Kraljice Mira da se u našim prostorima ostvari što prije siguran i trajan mir.

Uvijek vjerna Hrvatska ponizno moli apostolski blagoslov Vaše Svetosti.
S izrazima duboke odanosti, zahvalnosti i ljubavi.
(Ivan Pavao II. i Hrvati, Izd. Alfa, Zagreb, 1995., str. 108.)

Kruna međunarodnoga priznanja Hrvatske – primanje u Ujedinjene narode 22. svibnja 1992.

Podsjetimo, kako se navodi na službenim mrežnim stranicama Hrvatskog sabora, prve države koje su od 26. lipnja do 14. prosinca 1991. priznale Republiku Hrvatsku kao samostalnu i suverenu državu bile su zemlje koje i same tada nisu bile međunarodno priznate – Slovenija, Litva, Ukrajina i Letonija.

Prva međunarodno priznata država koja je priznala Republiku Hrvatsku bio je Island koji je ovu odluku donio još 19. prosinca 1991., kada i Njemačka, ali je odluka Njemačke stupila na snagu 15. siječnja – danom priznanja i ostalih članica Europske zajednice.

Međunarodno priznanje Hrvatske i prije Europske zajednice objavila je Estonija 31. prosinca 1991., Sveta Stolica 13. siječnja 1992., a San Marino 14. siječnja 1992. Nakon zemalja Europske zajednice priznanje Hrvatske objavile su, među ostalima i sljedeće države: Argentina 16. siječnja, Turska 6. veljače, Ruska Federacija 17. veljače, Iran 15. ožujka, Japan 17. ožujka, SAD 7. travnja, Kina 27. travnja, Indija 11. svibnja, Indonezija 16. svibnja 1992. godine.

Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman 21. svibnja 1992. donio je odluke o osnivanju hrvatskih veleposlanstava u inozemstvu i to u Beču, Bonnu i Rimu. No, i prije međunarodnoga priznanja, Republika Hrvatska je i prije donošenja Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti od 25. lipnja 1991. godine počela otvarati svoja predstavništva na temelju odluke predsjednika RH u kojoj je istaknuto da se predstavništva osnivaju „radi promicanja interesa Republike Hrvatske, uspostavljanja i učvršćivanja njezinog državnog suvereniteta i međunarodnog subjektiviteta“ (NN br. 21/1991). Ta su predstavništva osnivana 1991. u Stuttgartu, Münchenu, Bruxellesu, Parizu, Tokiju, Washingtonu, Rimu i Londonu. Kruna međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske bio je njezin primitak u Ujedinjene narode 22. svibnja 1992.

Hrvatska je članica Vijeća Europe (1996.), NATO-a (2009.) i Europske unije (2013.)

Međunarodno priznanje Republike Hrvatske uslijedilo je nakon ključnih događaja i odluka: donošenja Ustava Republike Hrvatske 22. prosinca 1990., referendumske odluke o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske od 19. svibnja 1991. koja je u Saboru Republike Hrvatske pretočena u Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske te u Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske od 25. lipnja 1991., Sporazuma saborskih stranaka o Vladi demokratskog jedinstva od 2. kolovoza 1991., Odluke o raskidanju državnopravnih veza Republike Hrvatske sa SFRJ, Zaključaka o agresiji na Republiku Hrvatsku od 8. listopada 1991. te drugih.

Od međunarodnoga priznanja do danas Republika Hrvatska održava diplomatske odnose s većinom međunarodno priznatih zemalja svijeta. Otada je Hrvatska postala aktivnom članicom mnogih europskih i svjetskih tijela, međunarodnih procesa i inicijativa. U članstvo Vijeća Europe, primjerice, primljena je 6. studenoga 1996., članicom NATO saveza postala je 1. travnja 2009., a 28. članicom Europske unije postala je 1. srpnja 2013. godine.

https://www.youtube.com/watch?v=USFKMU0kf7g