Njegov se lik nalazi na svim utvrdama i kulama starog Dubrovnika, s vanjske i unutarnje strane zidina, nad glavnim gradskim vratima i zgradama, na zastavi Dubrovačke Republike, službenim pečatima i novcu. Kroničar Milecije u latinskim heksametrima bilježi da je 1026. nadbiskup bl. Vital (umro 1047.) u Dubrovnik donio glavu sv. Vlaha:

„S njima se – nema dvojbe – našla i Vlahova glava,
Baš kad je tisuću dvadeset šesta godina tekla:
Tvorac stihova ovih, Milecije, tomu je svjedok“.

Prema drugom izvoru relikviju je donio neki Grk s Levanta, za što je nagrađen s petsto dukata, bilježi Leksikon Marina Držića.

Tisućita obljetnica prijenosa relikvije

Izvorne stihove kroničara Milecija koji spominje relikviju glave sv. Vlaha pokazala je prof. dr. Ana Munk na predavanju „O relikvijarima sv. Vlaha“ održanom povodom 1000. obljetnice prijenosa relikvije Parčeve glave u Dubrovnik.

Tijekom povijesti se događalo da se relikvije dobiju kao diplomatski dar, kao što je slučaj u Zadru s tijelom sv. Anastazije, no češći je slučaj bio dobiti relikviju translacijom ili prijenosom, a prema kronikama srednjeg vijeka uobičajena je tzv. „sveta krađa“.

Glava sv. Vlaha nađena je na području Kotora, a u vrijeme dubrovačkog nadbiskupa Vitala prenesena je u Dubrovnik.

Nema pouzdanog podatka kako je relikvija Parčeve glave došla u grad. No, u srednjem vijeku je bio običaj, vladala je takoreći potreba da se relikvija nađe.

Naime, ako je već postojala legenda da se sv. Vlaho ukazao i pomogao Dubrovčanima 971. i na temelju te legende se dubrovačka zajednica konstituirala, legenda je zaživjela kao ideja i vezala uz crkvu sv. Vlaha i sv. Stjepana, jednostavno je bilo potrebno naći tu relikviju.

U 10. i 11. stoljeću to nije bilo lako, relikvije su bile toliko čuvane, služile su i kao diplomatski poklon. Zadar je tako dobio tijelo sv. Anastazije kao poklon biskupu Donatu. No, to je bilo rijetko i teško pa se moralo pribjeći prijenosu, „svetoj krađi“, što nije ništa neobično.

Relikvijar glave sv. Vlaha je djelo venecijanskog zlatara Francisca Ferra koji se čak potpisao, te zabilježio godinu 1694.

Relikvijar ruke sv. Vlaha, XII. st., relikvijar glave sv. Vlaha, XI. – XII. st.,
Dubrovnik, riznica katedrale / Foto: leksikon Marina Držića

Riječ je o venecijanskom zlatarskom djelu koje je više-manje rad iz 17. stoljeća. Međutim, važne su emajlne pločice. Ferro je s nekih drugih stvari prenio tri seta pločica, najvjerojatnije s tri različita predmeta. Budući da je 1667. Dubrovnik pogodila Velika trešnja, vjerojatno ih je uzeo s oštećenih, stradalih predmeta.

Bio je osviješten o vrijednosti emajlnih pločica jer je emajl u vrijeme Bizanta krasio izuzetno luksuzne predmete.

Treba detaljno pogledati emajlne pločice da bi se shvatio prvotni oblik relikvijara glave sv. Vlaha. Kad je relikvija prenesena u grad 1026. odnosno u 11. stoljeću, bila je nezaštićena, a prvi put se spominje u 14. stoljeću u inventaru dubrovačke riznice u katedrali. Prvotni izgled relikvijara je najvjerojatnije nastao u 12. stoljeću.

Navodi se pladanj koji se koristi i danas prilikom nošenja relikvijara glave sv. Vlaha, primjerice u procesiji.

Procesija sv. Vlaha u Dubrovniku / Foto: Grgo Jelavic/PIXSELL

Sadašnji relikvijar može podsjećati na krunu bizantskog cara ili na pravoslavnu mitru, ali mu to nije značenje, tvrdi predavačica. Na engleskom se prevodi kao „kotlasti“ oblik, a ovaj oblik nema nikakve veze s kotlom ni s bizantskom carskom krunom. Izvorno te simbolike nije bilo. Krajem 13. stoljeća bizantske krune poprimale su oblik koji je moguće povezati s oblikom relikvijara glave svetog Vlaha.

Predavačica je naglasila da simbolika bizantskih careva nikad nije korištena u opisu svetačkih relikvijara. Umjesto toga, poveznicu sa simbolikom krune vidi u krunama mučeništva kojima Krist kruni 40 mučenika iz Sebaste.

Osim toga, „glava sv. Ivana Krstitelja i sv. Jurja došle su na pladnjevima, a imale su polukružni metalni poklopac da bi se tako zaštitile. Ne spominju se bizantske krune. Relikvija glave svetog Jakova nema poklopca, kao ni relikvija svetog Simeona. Relikvije su se izlagale polugole da bi se vidio natpis jer on govori o porijeklu, on im daje autentičnost. Recimo, relikvija sv. Mamasa se pak uklopila u bistu. Biste bi se mogle otvoriti i to je dio zapadne tradicije. Bizant nikad nije razvio taj antropomorfni oblik relikvije. Relikvijar glave svetog Jakova s kraja 11. stoljeća koji se čuva u Zadru ima bizantski oblik.“

Na relikvijaru glave svetog Vlaha je 20 emajla, a mogu se podijeliti u tri skupine.

Izrada emajla je bila vrlo skupa, tražila je znanje, korištene su visoke temperature u izradi, trebalo je doći do pigmenata, proces je bio vrlo složen…

„Nema podataka o tome da se bilo gdje u Dalmaciji izrađivalo, radilo u emajlu. Pretpostavlja se da je Dubrovnik imao radionicu emajla jer pločice na relikvijaru glave svetog Vlaha nisu od grčkog ni bizantskog. Taj emajl mogao je nastati samo na Zapadu. Nema grčkih natpisa, a svaki bizantski, grčki emajl ima svoj natpis. To govori da su emajli na relikvijaru svetog Vlaha nastali na Zapadu. Zapadni vjernik prepoznaje sveca po atributu, a natpisi pored lika sveca vrlo su rijetki. U grčkim prikazima svetaca ima malo atributa jer natpis govori o kojem se svecu radi“, usporedila je Munk.

Pored brojnih svetaca, na relikvijaru su četiri dekorativna medaljona.

Na drugoj skupini emajla ima natpisa koji su ispisani beneventanom (srednjovjekovno latinsko pismo), a prikazani su: arkanđeo Mihael, sveti Vlaho, sveti Zenobije, sveti Petar, sveti Andrija, sveti Ivan Krstitelj, sveti Ivan Evanđelist te Krist na prijestolju… Sveti Petar je prikazan s ključevima, što je vrlo rijetko kad se govori o bizantskim emajlima. Sve tri grupe emajla koji su na relikvijaru glave svetog Vlaha nastali su na Zapadu, možda u Dubrovniku, možda u Italiji.

Na trećoj skupini su pločice na kojima su prikazani sv. Vlaho, sv. Matej, sveti Jakov i Petar, a Ferro ih je skinuo s relikvije desne ruke svetog Vlaha. Ferro se poveo za jednom venecijanskom tradicijom po kojoj su se reciklirale emajlne pločice jer su bile neopisivo vrijedne.

Kad je riječ o relikvijaru ruke sv. Vlaha, profesor Joško Belamarić je dokazao da se radi o kraljevskoj radionici emajla u Palermu, a naručili su ih Dubrovčani.

Procesija sv. Vlaha u Dubrovniku / Foto: Grgo Jelavic/PIXSELL

U kontekstu relikvija, jedino u dubrovačkoj riznici ima brojnih replika oblika kalote. Munk predmnijeva da je izvorni oblik relikvijara glave svetog Vlaha imao cilindrični poklopac, bio je na pladnju, najvjerojatnije je imao emajlne ukrase. Vjerojatno je Ferro ukrase uspio spasiti s prvotnog relikvijara glave svetog Vlaha iz 12. stoljeća, stradalog u Velikoj trešnji, te ih je prenio na današnji.

Relikvije su uz vjersku, imale političku i društvenu funkciju.

One su bile instrumenti samoreprezentacije kasnosrednjovjekovnih zajednica. Hodočasnici su procjenjivali, odmjeravali i uspoređivali brojnost i kvalitetu relikvija s kojima su se susretali na putu u Svetu Zemlju.

O relikvijama se pričalo putem ondašnjih „društvenih mreža“: nastala su brojna svjedočanstva o relikvijama s kojima bi se hodočasnici susretali jer bi posjećivali riznice, prenosili bi to dalje. Glas o relikvijaru glave sv. Vlaha tako se proširio hodočasničkim krugovima i prije nastanka službenog inventara dubrovačke riznice, kako svjedoči Symonis Semonis koji 1323. bilježi glavu sv. Vlaha, iako ju nije vidio.

Brojem relikvija, relikvijara i zavjetnih darova mjerila se ekonomska moć neke sredine, a u 15. stoljeću je dio diplomatskog rituala bio obilazak riznice.

Glava sv. Vlaha iz Riznice izlazi na dubrovačke ulice na Festu sv. Vlaha. Procesija s moćnikom prolazi kroz crkvu sv. Vlaha, izlazi na stražnja vrata da bi se vratila u katedralu.

Jer, kako kaže dr. sc. Ivan Viđen, svete moći nemaju prvenstveno značaj muzejskog primjera nego trebaju biti dostupne ljudima i u tom smislu njihovo značenje prelazi umjetničko i materijalno.

Tribine „Ususret svetom Vlahu“ organizira Dubrovačka biskupija. Ana Munk je redovita profesorica na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Relikvijarom glave sv. Vlaha se bavila dvaput u posljednjih 10 godina u svojim znanstvenim radovima.

Tribina Ususret sv. Vlahu / Foto: Tea Kuzek Marević Dubrovačka biskupija