"Tko ne bi bio potresen pred tim činima koje razum osuđuje? Sigurno je da se ne može bombama izgraditi budućnost neke zemlje ili nekoga kontinenta", piše u govoru diplomatskom zboru na novogodišnjem primanju 11. siječnja 1992. u Vatikanu.
Na tradicionalnom novogodišnjem susretu s članovima diplomatskoga zbora akreditiranog pri Svetoj Stolici Papa se u svojem govoru na francuskom osvrnuo na neka krizna žarišta u prošloj godini i iznio je poglede za budućnost. Govoreći o ratu u Jugoslaviji, i osobito u Hrvatskoj, podsjetio je na užasavajuće slike razaranja i nasilja te na motive koji su potaknuli Svetu Stolicu da prizna nove države u Europi. Evo dijela govora koji se odnosi na rat u Jugoslaviji:
“Godina 1991. završila je uz tutnjavu oružja. Potresne slike prikazivale su nam civilno stanovništvo, potpuno satrveno borbama koje razdiru Jugoslaviju i osobito Hrvatsku. Kuće razorene, pučanstvo prisiljeno na seljenje, gospodarstvo uništeno, crkve i bolnice sustavno bombardirane. Tko ne bi bio potresen pred tim činima koje razum osuđuje? Poznati su vam moji brojni apeli na izmirenje i dijalog. Upoznati ste dobro sa stajalištem Svete Stolice o priznavanju država koje nanovo nastaju iz promjene europskih prilika. Ograničit ću se danas na to da naglasim kako narodi imaju pravo odabrati svoj način mišljenja i skupnog života. Pripada im da se opskrbe sredstvima koja će omogućiti da ostvare vlastite zakonite težnje, koje su slobodno i demokratski određene. Sigurno je da se ne može bombama izgraditi budućnost neke zemlje ili nekoga kontinenta.”