Budi dio naše mreže

Nakon što smo prošle godine pješice u pet dana iz Zagreba stigli do Rijeke i Svetišta Majke Božje Trsatske, jake emocije i snažan osjećaj Božje prisutnosti potaknuo nas je da u istom sastavu, samo godinu kasnije, u kalendarski gotovo istom terminu krenemo na još jedno pokorničko i zahvalno hodočašće. Ovaj put na drugu stranu, u Ludbreg u Svetište Predragocjene Krvi Kristove. Pred nama je bio put dug gotovo 100 kilometara i plan prijeći ga u tri dana.

/ Siniša Kovačić

PRVI DAN  22. ožujka 2019.  “Peregrini pro Christo”, iz ljubavi prema Kristu, nas četvorica Pejo Zirdum, Ivan Ivančić, Anton Đok i Siniša Kovačić okupili smo se u Sesvetama u tamošnjem Pastoralnom centru najprije na jutarnjoj misi u 7 sati, nakon koje nas je župnik Mario Migles blagoslovio, darivao medaljicama svetaca i poželio sretan put. Taj sretan put nije bila samo floskula.

Početak hodočašća – Sesvete

Mnogo Zagrepčana pješice hodočasti u Mariju Bistricu pa znaju kako je taj hodočasnički put preko Sesveta izuzetno opasan, poglavito dionica od Kašine do vrha Laza. Uskom cestom uz gust promet juri i jako puno kamiona. Na jednoj ravnici kamioni su morali stati da bi se mimoišli, a za nas nije bilo mjesta ni uz rub ceste. Ali gazili smo poprilično dobrim tempom prema prvom cilju Mariji Bistrici. Još za vrijeme svete mise zaziv “Bože dragi, sačuvaj me od ovozemaljskih nesavršenosti za savršenstvo u vječnosti” postao nam je misao vodilja prvoga dana pješačenja. Da, potaknuo nas je na preispitivanje, ispit savjesti naših postupaka i odluka. Kako smo sva četvorica, za hrvatske prilike, uspješni ljudi nismo pošteđeni polaganja računa, ne računamo na akciju ili popust kod Boga, već suprotno, odgovore na detaljna pitanja o mogućem grijehu propusta. Najzahtjevniji dio puta bio je i najzabavniji.

Izvor pitke vode – “Mačkov rep”

Najprije smo kod izvora pitke vode sreli bračni par iz Dubrave koji nam je, čim su čuli da smo hodočasnici, prepustio izvor za brzu okrijepu. I nije to sve. Učiteljica njemačkog zamolila nas je da se putem pomolimo i za njih, a mi, kako ne bi zaboravili na još jednu nakanu, ponudili smo im odmah da se zajednički pomolimo. Spontana, zajednička molitva, odjekivala je mirnim kašinskim krajem. Nakon rastanka, krenuli su prvi pravi pješački izazovi. Broj kamiona nije se smanjivao, a oštre i nepregledne zavoje trebalo je presjeći.Suho i sunčano vrijeme ohrabrilo nas je pa smo kroz nepokošenu strminu sišli s cestovne rute i manje skratili, a više put ipak malo učinili sigurnijim. Na vrhu Laza bila je pauza. Otkucavalo je podne, zvona su pozivala na anđeosko pozdravljenje. Nakon kraćeg odmora krenuli smo dalje. Put do Marije Bistrice sad se činio već puno kraćim od početnih 30 kilometara. Pred raspelom koje je Ruža Hunjak rođena Bartolović podigla uz rub ceste na kojoj se odvaja hodočasnički put od državne ceste, počeli smo s krunicom.

Prvom na ovom hodočašću jer je tek sada imalo smisla zajednički hodati i moliti, a da nas ne prekida zvuk kakvog motornog vozila. Idući hodočasničkim putem susreli smo tek nekoliko ljudi koji su nas, čuvši nas u molitvi, srdačno pozdravljali, kimajući glavama.

U Mariju Bistricu smo stigli oko 14 sati, dakle nakon 6 sati hodanja. Noge nam nisu pokazivale nikakve veće znakove umora, no višesatno izlaganje blagom proljetnom suncu ipak nas je iscrpilo. Sa smještajem smo imali baš sreće. Na preporuku kolegice novinarke s Radija Marije Bistrice Ane Kruhak primila nas je u samom strogom centru Bistrice gospođa Marija. Bili smo smješteni 50 metara od ulaska u svetište pa smo nakon ručka i okrijepe mogli pošteno odmoriti do odlaska na Križni put i večernju svetu misu.

Marija Bistrica – prva postaja hodočašća

A pred čudotvornim kipom Majke Božje Bistričke predali smo našoj nebeskoj majci brojne molbe, ali i zahvale. Spomenut ću samo jednu. I prošle I ove godine na hodočašću nas je pratilo “nacrtano vrijeme” pa smo zahvalni na tome daru bili sigurni da će nam put do cilja biti ipak znatno lakši nego da je padala kiša ili snijeg.

DRUGI DAN 23. ožujka Nakon doručka, odazvali smo se pozivu rektora vlč. Matoševića na kavu prije nastavka hodočašća. I to kratko druženje bila je prilika kojom  nas je rektor upoznao s problemom nepostojanja hodočasničkog puta i njegovim nastojanjima da se on riješi. Projekt je gotov, sada su Grad Zagreb i Hrvatske ceste na potezu jer sama procjena da tim putem u Nacionalno marijansko svetište godišnje pješice hodočasti nekoliko stotina tisuća vjernika trebala biti najjači argument vlastima u odvažnosti rješavanja ovog problema, barem iz sigurnosnih razloga. Sigurni u  Božju prisutnost mi smo krenuli dalje preko Konjšćine prema Novom Marofu.

Pred nama je bilo više od 30 kilometara i misao kako skinuti hrđu sa srca , riješiti se i pobijediti oholost u sebi te pronaći put do izvora života, uzeti čašu spasenja i zazvati ime Gospodnje. Odmah na izlasku iz Marije Bistrice, uz put nailazimo na drveni Križni put. On je samo najava da se tu blizu nalazi Centar za interpretaciju kulturne baštine Marije Bistrice s brojnim drvenim kipovima koji prikazuju višestoljetnu povezanost ovog dijela Hrvatske s Katoličkom crkvom. Tik do njega je bila i jedna posebna kuća. Posebna po fasadi koju je prekrivala slika kako se nekad živjelo u Zagorju.

Putem do Novog Marofa nije bilo ni prometa ni pješaka, pa smo mogli lijepo moliti krunicu I nakon toga se šaliti kako nema ni pola istine u vicu o Zagorju i o pola promila alkohola u zraku jer putem gotovo nema “birtija”. A u jednoj u od njih, u mjestu Madžarevo, pravi šok. Litra mineralne i čaj s limunom 17 kuna. Da, to je ta naša predivna država s dvostrukim  i trostrukim mjerilima. Umjesto jedne ekonomije, imamo državu s drastičnim razlikama u standardima. Iako smo se poprilično udaljili od Marije Bistrice putem nas prate brojna raspela i male, ali lijepo uređene privatne kapelice posvećene Majci Božjoj. Najteža je ovo bila dionica radi brojnih uspona na visoke brežuljke i još strmijih spustova pa smo u Novi Marof stigli tek oko 16 sati. Jučer 6 sati hodanja, a danas 8, ali opet dovoljno da se osvježimo, odmorimo i u 18 sati sudjelujemo na svetoj misi u kapelici Crkve svetog Antuna Padovanskog. Nakon mise, gvardijan i župnik fra Nikola Šantek koji je tu u Novom Marofu i rođen, kao pravi domaći dečko priredio nam je, uz pomoć svoje obitelji, izvrsnu večeru.

U Novom Marofu kod gvardijana i župnika fra Nikole Šanteka

Zasladili smo je jednom velikom čokoladom kojih je u fra Nikole jako puno jer svake nedjelje najbolji čitači dobivaju slatku nagradu. Upoznajući nas s poviješću nastanka gradnje crkve  koju je komunistička vlast jedva dopustila 80-tih godina i to baš na parceli uz samu policijsku stanicu, doznajemo jedan gotovo nesvakidašnji detalj. U Novom Marofu nalazi se i bolnica za umirujuće osobe u kojoj osoba “po zakonima i pravilima struke” mora umrijeti u roku od 28 dana inače je dužna napustiti bolnicu. Nehumano zvuči, ali nažalost, zdravstveni sustav očito nema milosti i za one najpotrebitije. Večer smo završili u hotelskoj sobici molitvom krunice s posebnim otajstvom i zazivom dragom Bogu za smilovanje svim dušama u čistilištu.

TREĆI DAN 24. ožujka Da bi stigli do Ludbrega na svetu misu u 11 sati morali smo ustati prije 4 sata. I nije nam to bio problem. Nakon uobičajenog ranojutarnjeg spremanja za višesatno hodanje nanošenjem dječjeg pudera na stopala, krenuli smo na posljednjih 30-tak kilometara hodočašća. Opet čudesan osjećaj Božje prisutnosti. Put nam je obasjavao mjesec. Izlazeći zaobilaznicom iz Novog Marofa prema Varaždinskim Toplicama mislili smo da će nam trebati lampice pametnih telefona, no Njegova svjetlost bila je dovoljna.

Novi Marof – Varaždinske Toplice – Ludbreg

Dok su sela još spavala, uz kukurikanje pijetlova, molili smo krunicu, sada već sigurni i radosni što je pred nama cilj – relikvija Predragocjene Krvi Kristove. Da smo znali kako je lijepo dočekati zoru svaki bi dan kretali još za mraka. Na ovoj zadnjoj dionici puno je toga bilo pomalo čudno. Najprije priroda. Ona je bila predivna božanstvena kao i još jedan izvor pitke vode. A onda ljudi. Iako je bila nedjelja, tek oko 7 sati, automobili su jurili jedan za drugim, bio je baš gust promet. Prva lokalna krčma za koju smo procijenili da ipak ne radi koliko je izvana mračna, bila je puna kao košnica gostiju. Nije bilo slobodnoga stola pa smo produžili dalje i doručkovali kod prvog dućana.

Ludbreg – Svetište Predagocjene Krvi Kristove

Iako su se Podravci počeli hvaliti kako se u nekim općinama zalažu za neradnu nedjelju, to ovdje očito slučaj. Čak smo i traktore sretali kako nedjeljom rade po poljima. Čvrsti u našoj vjeri, a nošeni mišlju kako Bogu dugujemo plodove svoje vjere te da će naše smokve roditi kada zaboravimo na sebe radi drugoga, stigli smo u Ludbreg za nešto manje od 7 sati, taman pred početak misnoga slavlja. Zahvalni dragom Bogu za ovo iskustvo, za sve darove koje smo primili od proteklog hodočašća, pred moćnikom s relikvijom i staklenom ampulom u kojoj se čuva Predragocjena Krv Kristova, u molitve smo uključili mnoge nakane i prošnje po molitvi svete Faustine milosrdnom Isusu, uvjereni kako je „ i jedna kap dovoljna da spasi sve grešnike.”

Hodočašće, nije tek izlet u prirodu, već prilika osobnog susreta i razgovora s Bogom, prilika za dublje promišljanje i preispitivanje savjesti, postupaka i odluka koje radi tempa života često nesvjesno donosimo ili ih uopće ne doživimo. To je susret s našom vjerom koju od nas traži Bog. To su trenuci vapaja i molitve za posebne milosti. Višednevno i višesatno hodanje naporno je jer fizički iscrpljuje, ali je zahvala nebeskom Ocu za sva dobra koja uživamo u ostatku godine i pokora za sve grijehe koje smo učinili. Čašćenjem Gospodina otvorena srca dobivamo iskustvo duhovne stvarnosti te trajno utisnutu sliku u našoj duhovnoj memoriji. I zato neka ovaj dnevnik bude nadahnuće svima onima koji razmišljaju trebaju li se zaputiti na hodočašće svoje duše i vjere kako bi otkrili puteve milosti.

Moćnik s relikvijom Predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu

Kontaktirajte nas

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja