„Rujanski rat“ kako se često naziva bitka za Šibenik svakako je jedna od najvećih pobjeda Hrvatske vojske i policije u prvim mjesecima Domovinskog rata te krvave 1991. godine. U predvečerje 16. rujna 1991. godine Šibenik je napadnut s kopna, zraka, i mora. Dok su se vodile borbe u skradinskom zaleđu neprijatelju je ostavljen slobodan i nebranjen koridor. Kolona 9. korpusa JNA stigla je iz Knina, preko Kistanja, Bribirskih Mostina, Čiste Male i Gaćeleza, te prošavši kroz nebranjeni Zaton, došla do Šibenskog mosta. Tog dana navečer na Šibenskom mostu pojavile su jake neprijateljske snage s 40 tenkova, transportera i drugih vojnih vozila uz brojnu pješadiju. Budući da je Jugoslavenska narodna armija uspjela izbiti na Šibenik most, četiri kilometra pred gradom, te da je svojim obalnim topništvom i ratnim brodovima kontrolirao cjelokupni akvatorij Hrvatske, bile su presječene sve kopnene i pomorske veze između sjeverne i južne Dalmacija. Dolaskom agresora na Šibenski most, Hrvatska je bila teritorijalno razbijena, a njena južna područja našla su se u taktički teškoj i vojno gledajući bezizlaznoj situaciji.

Dolaskom pred Šibenik, u svojoj nakani da presječe Hrvatsku na dva dijela, neprijatelj nije računao na jednu bitnu stvar u tom trenutku. A to je da je bitnica na otoku Žirju bila u rukama hrvatskih branitelja.

Oba su pala!

U tome je presudnu ulogu odigrao tadašnji oficir JNA, hrvatski Srbin Željko Baltić, koji je bio zapovjednik topničke bitnice na otoku Žirju. Naime, 14. rujna Baltić je prešao na stranu hrvatske vojske i predao ispravne topove s velikom količinom granata hrvatskoj policiji. Međutim, Baltić nastavlja zavaravati komandu JNA šaljući i dalje lažne izvještaja sa Žirja sve do zadnjeg trenutka, kako ne bi posumnjali da je otok u hrvatskim rukama. Zapovjedništvo JNA shvatilo je da su Žirje u hrvatskim rukama, tek kad su žirjanski topovi počele gađati neprijateljske ratne brodove po šibenskom arhipelagu, Nakon što je već prvog dana jedan brod pogođen topničkom granatom, ostali su napustili područje, te je pomorska blokada Šibenika prekinuta.

Pored topničke bitnice na Žirju koje je djelovala po neprijateljskom snagama na Šibenskom mostu, ključnu ulogu u pobjednički ishod šibenskog rujanskog rata, odigrali su topovi sa Zečeva. Naime, akciju zauzimanja tadašnje vojarne JNA Zečevo sa skladištem Krušćica u Rogoznici izveli su 17. rujna hrvatski vojnici i policajci koji su ubrzo krenuli djelovati. Idućih dana uslijedila je žestoka topnička paljba sa Zečeva, po neprijateljskoj vojnoj sili stacioniranoj na Šibenskom mostu, a kada ju je pokušao neutralizirati neprijatelj zračnim napadima dogodio se 21. rujna 1991. famozni događaj poznat pod nazivom „Oba su pala!“.

Dolaskom agresora na Šibenski most, Hrvatska je bila teritorijalno razbijena, a njena južna područja našla su se u taktički teškoj i vojno gledajući bezizlaznoj situaciji.

Ante Buha, zapovjednik 3. vodičke bojne 113. šibenske brigade jednom se prilikom u razgovoru s Antom Jurečevim Talijašom prisjetio kako je dan kasnije stigla naredba od Bože Markovića, da se kreće u oslobađanje Šibenskog mosta. Sve hrvatske postrojbe, uz žestoku topničku potporu sa Žirja i drugih baterija, krenule su istovremeno iz pravca Šibenika i iz pravca Vodica prema mostu. U nedjelju, 23. rujna točno podne na Šibenskom mostu spajaju se postrojbe iz Vodica i Šibenika. Most je oslobođen, a neprijateljske snage potisnute u zaleđe Vodica gdje su ostale sve do operacije „Oluja“.

Odbacivanjem neprijatelja sa Šibenskog mosta očuvana je teritorijalna cjelovitost Hrvatske, a svatko tko je sudjelovao tog rujna 1991. u obrani Šibenika na poseban je način ponosan upravo na taj dio svojeg ratnog puta. Svatko je od njih odigrao svoju ulogu u zaustavljanju i odbacivanju Jugoslavenske narodne armije od Šibenika. Bio je to „mehanizam“ u kojem je orkestrirano djelovao niz „zupčanika“, a jedan od glavnih pokretača tog mehanizma bio je spomenuti Božo Marković. Božo je nesretno poginuo tek nekoliko tjedana nakon bitke u kojoj se zlatnim slovima upisao u povijest Šibenika.

O Boži Markoviću

Božo Marković bio je najstariji od sedmorice sinova u obitelji Ljubice i Joze. Rođen je u Tomislavgradu u Bosni i Hercegovini 28. siječnja 1957. godine. Otac se bavio poljoprivredom i građevinom kako bi prehranio veliku obitelj. Obitelj Marković, kao i većina obitelji tog kraja bila je žrtvom komunističkog terora u kojem je ubijen Božin djed po kojem je on i dobio ime. Božo je bio marljiv dječak, željan znanja. Kao mladić želio je upisati nekakav studij, vojni poziv nije bio njegov prvi izbor, ali životne okolnosti su ga nakon završetka srednje škole u Mostaru odvele prema Vojnoj akademiji u Beogradu koju je uspješno završio.

Nije bilo pitanje hoće li Božo prijeći na hrvatsku stranu već kada i kako će to učiniti.

Početkom 80-ih Božo je završio vojni studij, zasnovao obitelj s dugogodišnjom djevojkom Ivom te dobio prvo radno mjesto. Raspoređen je u Bileću gdje je vršio obuku polaznika Škole rezervnih oficira. Tijekom tri godine u istočnohercegovačkom gradiću obitelj se proširila za kćerkicu Moniku, a potom preselila u Šibenik gdje je Božo dobio novu dužnost. Iva se ondje zaposlila u bolnici kao medicinska sestra, dobili su sinčića Maria i živjeli mirnim obiteljskim životom. No onda dolazi novi premještaj za već iskusnog oficira.

Vjenčanje Bože i Ive Marković / FOTO: privatna arhiva

Zadnje godine službe u jugoslavenskoj vojsci proveo je kao zapovjednik vojarne Rogači u Komiži na Visu. Bio je strog, ali pravedan zapovjednik koji je brzo napredovao i kao jedan od perspektivnijih oficira dobio priliku da polaže ispit za majora JNA u čemu je i uspio no čin nikada nije dobio već je u ljeto 1991. godine tu vojsku napustio u činu kapetana I. klase. Taj čin bio je iznimno složen, a uspomenu na te dane evocirala je Iva Marković:

Nije bilo pitanje hoće li Božo prijeći na hrvatsku stranu već kada i kako će to učiniti. Znala sam da je domoljub i da će sigurno, bez fige u džepu, prijeći na hrvatsku stranu i pomoći obraniti Hrvatsku. Mi smo živjeli u Šibeniku, a on je bio na Visu što je bila otegotna okolnost. Prijetili su i njemu i meni. Jednog dana na vrata su mi došli s cvijećem, iznenadila sam se, a kada su ušli u stan počele su prijetnje. Rekli su mi – „Prijeđe li ti muž na drugu stranu, čuvaj se i ti i dica. Lakše ćemo do vas doći ako to učini nego do njega.“ Tada nisam osjećala strah koji danas osjećam dok se toga prisjećam. Odgovorila sam samo: „Zar vi stvarno mislite da će moj muž pucati po svojem narodu?

Oficiri KOS-a imali su opravdanih razloga za zabrinutost da bi Božo Marković svoja znanja staviti na raspolaganje Hrvatskoj u nastajanju. Naime, za razliku od većine oficira, Božo se nije sramio pokazati da je vjernik – s Ivom se vjenčao u crkvi, a i oboje djece su krstili. Osim toga, kada su 1990. stigle demokratske promjene i JNA osnovala svoju stranku „Pokret za Jugoslaviju“ Božo je odbio u Komiži osnovati ogranak te stranke. Kada je počeo rat pomagao je ročnicima da pobjegnu iz vojske, neke je i vozio njihovim kućama, a cijelo vrijeme planirao je i vlastiti odlazak kući. Iako su postojali pozivi iz Tomislavgrada da se, kada je počeo rat, vrati u tada mirni rodni grad, ništa mu osim pomoći Šibeniku nije dolazilo u obzir. U kolovozu napokon Božo stiže u Šibenik, pridružuje se 113. brigadi i postaje časnik Zbora narodne garde.

Božo se nije sramio pokazati da je vjernik – s Ivom se vjenčao u crkvi, a i oboje djece su krstili.

Obitelj Marković / FOTO: privatna arhiva

Odmah po prelasku posvetio se obuci i izobrazbi vojnika koju je vršio, što na poligonu u Jadrtovcu, što na samoj prvoj crti. Poznavao je razno pješačko, a dobro je baratao i protuoklopnim te naoružanjem potpore. Preko veza koje je imao na Visu s tog je otoka u Šibenik dopremio vrijednu opremu i naoružanje među kojim i jednocjevni lanser raketa. Njime je 12. rujna 1991. godine, tijekom bitke za Veliku Glavu, vrlo uspješno djelovao po neprijateljskom zapovjedništvu u Kistanju što je vidljivo iz dokumenata koje je Hrvatska vojska pronašla četiri godine kasnije tijekom „Oluje“.

Posvećen samo jednom – obraniti Šibenik

Kada je sredinom rujna 1991. počela bitka za Šibenik, Božin sinčić Mario bio je u Tomislavgradu, kćerka Monika u podrumu zgrade u kojoj su živjeli, a supruga na poslu u šibenskoj bolnici. Jedna od prvih meta brodova Jugoslavenske ratne mornarice bio je stan obitelji Marković. Granata ga je pogodila netom nakon što je Iva otišla iz njega. Nije ju bilo strah za Božu, imala je u njega puno povjerenje, a u tih tjedan dana bitke nisu se niti jednom vidjeli. Iako je od zapovjedništva obiteljski stan bio udaljen tek 20 metara i iako je zasigurno mislio na svoju obitelj Božo Marković bio je potpuno posvećen samo jednom – obraniti Šibenik.

Zar vi stvarno mislite da će moj muž pucati po svojem narodu?

U obrani Šibenika Božo je obnašao dužnost zamjenika zapovjednika 113. brigade – Milivoja Petkovića. Usko su surađivali i sve koordinirali s policijom, a na čelu Policijske uprave Šibenik tada se nalazio Nikola Vukošić koji za Božu ima samo riječi hvale.

Božo je bio vrhunski oficir one vojske, znalac totalni. Samo što je kao i svi oficiri koji su prešli na hrvatsku stranu imao tu crtu da sluša uvijek zapovijed višega, onog iznad sebe, a to nije uvijek nužno bilo i najbolje jer su ti viši zapovjednici davali zapovjedi iz sigurnosti zapovjedništva, a Božo je bio na terenu i uvijek je baratao informacijama iz prve ruke. Tako Božo nije imao prilike niti pokazati svu svoju genijalnost. Da je bilo po njegovom tenkovi nikada ne bi ni došli na šibenski most, ali je kasnije učinio sve da ih odande makne. Osobno je raketnim lanserom gađao tenkove kod mosta 18. ili 19. rujna, a ja sam ga navodio. On je time jako dobro znao raditi. Na kraju krajeva on je razradio, organizirao i 22. rujna sproveo akciju protjerivanja neprijatelja sa Šibenskog mosta.

Božo je nesretno poginuo tek nekoliko tjedana nakon bitke u kojoj se zlatnim slovima upisao u povijest Šibenika.

Šibenik je obranio, most oslobodio, no supruga Iva otkriva – nije bio zadovoljan, bilo mu je žao što poraženu JNA nisu gonili još i dalje. Pokazao je Božo Marković tijekom rujanskog rata da je hrvatska vojska u nastajanju dobila iznimnog časnika, vrlo vjerojatno budućeg generala, no svega par dana kasnije – šok. Pri obuci vojske za djelovanje ručnom kumulativnom bombom „BRK-79“ Božo je u Unešiću izgubio život zajedno sa Željkom Dželalijom i Ivanom Goretom, također pripadnicima 113. brigade. Što se ustvari dogodilo nikada nije razjašnjeno, no spomenuta bomba povučena je nakon toga iz upotrebe. Nikola Vukošić prisjeća se:

Ja sam prije rujanskog rata nekim kanalima iz Zagreba nabavio 50-ak tih ručnih kumulativnih bombi. Čuvali smo ih u jednoj zgradi u podrumu pored policije. Te večeri kada su nam tenkovi došli na most doveli smo Božu da vidi što imamo i čime raspolažemo. Kada je vidio to oružje on se radovao kao malo dite. Ja sam odredio dva svoja čovjeka da uzmu to i kada se ukaže prilika djeluju time po komandi JNA. Dobro se sjećam kako im je Božo objašnjavao kako se rukuje njima, kako se izvadi osigurač pa se zamahne, baci, pa ide prva eksplozija, pa se otvori padobran te slijedi druga eksplozija. Ova moja dvojica iduće jutro došli su mi krvavi i poderani te rekli da s bombama nešto nije u redu i da je bila samo jedna eksplozija koja ih je ranila. Potkraj rujna rekao sam Boži da su mi skoro ljudi poginuli od onih bombi kojima se radovao. On se smijao i kroz šalu mi dobacio – glupa policija, ne zna baciti bombu. Dva dana kasnije otišao je u Unešić pokazati ljudima kako se s tom bombom rukuje i izgubio glavu. Odmah potom dao sam zapovijed da se sve te bombe pokupe i bace u more. Je li to netko nama dao da nas sabotira to ne znam no s tim bombama nešto nije bilo u redu.

Kada su čuli da je poginuo, njegovi dojučerašnji kolege, oficiri s Visa navodno su napravili feštu. Bili su svjesni njegove vrijednosti i važnosti, vjerojatno i više nego Hrvatska tada, ali i Hrvatska danas.

Božo Marković pokopan je 4. listopada 1991. godine u Tomislavgradu, a 20 godina kasnije posmrtno je odlikovan Redom hrvatskog trolista. Za kraj izdvajamo školsku zadaću koju je Božina kćer Monika napisala u spomen na svojeg oca 1994. godine.

Obitelj Marković / FOTO: privatna arhiva

Navršile su se tri godine kad je moj otac poginuo u Šibeniku. On je bio visoki časnik Hrvatske vojske. Istaknuo se na poseban način u borbi za obranu grada Šibenika. Neopisivo se hrabro borio za Hrvatsku, koju je neizmjerno volio. Moj otac bio je vitez i naš ponos. Ne mogu ga nikako zaboraviti jer je on u mom srcu i ostat će, zauvijek!

Kada je bio sprovod došao je pun autobus očevih suboraca iz Šibenika. Oda toga dana kada je poginuo svi smo tužni. Počivao u miru u našoj hrvatskoj zemlji. „Oče, neka ti je laka zemlja i vječan ti pokoj želi cijela obitelj!