U posebnom izdanju Domoljubnih minuta pod nazivom "Događaj tjedna" novinar i povjesničar Borna Marinić svake nedjelje u 20 sati detaljnije i opširnije obrađuje događaje koji su obilježili Domovinski rat. U nedjelju, 20. listopada govorio je o junaku bitke za Vukovar generalu Blagi Zadri koji je ustrojio obranu Borova naselja kojom je i zapovijedao sve do pogibije 16. listopada 1991. godine.
Blago je rođen u Donjim Mamićima u župi Ledinac kraj Gruda u Hercegovini 31. ožujka 1944. godine. Kao dječak upijao je priče starijih od II. svjetskom ratu i stradanju hrvatskog naroda u njemu. Domoljubni duh gajio je od malena, a kada mu je bilo deset godina njegovi roditelji, Mila i Jozo Zadro, odlučili su se preseliti u Vukovar. S brojnom djecom su bili podstanari tri godine, živjeli su u jednoj sobi, ali radeći i polažući nadu u vjeru i Boga, izgradili su svoju kuću u Borovu naselju. Blago je bio marljiv, ali i buntovan mladić. Pred završetak srednje škole pobjegao preko granice u Austriju, ali su ga vratili nakon čega je morao na odsluženje vojnog roka u Jugoslavensku narodnu armiju. Nakon povratka iz vojske zaposlio se u Kombinatu Borovo, jednoj od najvećih tvornica u Jugoslaviji. Najprije je radio u kartonaži, a zatim u valjari.
Na novu godinu 1968. vjenčao se s Katicom Soldo, također Hercegovkom. Najprije su živjeli s Blaginom velikom obitelji, u toj kući dobili su i najstarijeg sina Roberta, a zatim počeli graditi svoju kuću u kojoj se obitelj proširila za Tomislava i Josipa. Tih godina Katica Zadro, koja je također radila u Borovu, prisjetila se idućim riječima: Subotom smo išli na “dnevnice”; radili smo sve sezonske poslove na imanjima. Trudili smo se, stvarali i imali lijepo dobrostojeće domaćinstvo. Ništa nam nije nedostajalo. Rodio se i drugi sin, Tomislav, a kasnije i najmlađi Josip. Blago je želio curicu, ali, eto, dobili smo i trećeg sina. Bio je dobar suprug i pažljiv otac. Djecu je odgajao s ljubavi prema svome i poštovanju tuđega. Josip je bio najmlađi i posebno vezan uz oca. Radili smo vrlo naporno. I kao djevojka sam naučila puno raditi. Nisam ni primjećivala da Srbi upravljaju, a da mi Hrvati u “Borovu” radimo najteže poslove. To sam shvatila tek kad su počele demokratske promjene i svi događaji nakon toga. Bilo je to posebno vrijeme za Blagu. Mi smo uvijek bili Hrvati i katolici. Nismo to prikrivali. Djecu smo krstili i krizmali. Naravno da nam u komunizmu to nije bila prednost. Blago se uvijek jako interesirao za nacionalno. Dok je bio dijete, volio je slušati starije kad bi pričali o događajima nakon Drugoga svjetskog rata. Uvijek je suosjećao sa stradanjem svoga hrvatskog naroda. Znao je kroz koliko je patnji i stradanja prošao. Zato je jedva dočekao mogućnost nacionalne slobode. Nije mu padalo na pamet ugroziti nekoga drugog, I do tada je naše okruženje u ulici bilo većinsko srpsko. Živjeli smo s njima u mirnom suživotu.
Dok je bio dijete, volio je slušati starije kad bi pričali o događajima nakon Drugoga svjetskog rata. Uvijek je suosjećao sa stradanjem svoga hrvatskog naroda.
Početkom 1990. Blago Zadro je bio jedan od organizatora štrajkova organiziranih zbog lošeg poslovanja tvrtke „Borovo”, sa zahtjevom za smjenu ravnatelja tvrtke. Istovremeno počinju demokratske promjene u kojima je Blago kroz Hrvatsku demokratsku zajednicu počeo aktivno sudjelovati.
Izabran je 1990. za čelnika Hrvatske demokratske zajednice u Mjesnoj zajednici „Bratstvo i jedinstvo”, kojoj je promijenio naziv u „Alojzije Stepinac” te dopredsjednika HDZ-a u Općini Vukovar.
Prvi čovjek HDZ-a u općini Vukovar, Tomislav Merčep, počeo je 1991. pripreme za obranu grada, a drugi čovjek HDZ-a Blago Zadro bio je zadužen za ustrojavanje obrane svojeg Borova naselja. Počelo je sa stražama, pa puškaranjima i prvom velikom akcijom čišćenja Borova naselja 4. srpnja 1991. godine. U Borovu je počeo rat, a Vukovar se za njega još spremao. Konačno, upravo događaji s konca kolovoza vezani za Borovo naselje i obaranje neprijateljskog zrakoplova označili su početak najkrvavije bitke Domovinskog rata.
Iako nije imao nekakvo vojničko predznanje pokazao se izvrsnim na funkciji zapovjednika obrane Borova naselja. Kada je počeo napad na Vukovar tenkovi su sredinom rujna u kolonama krenuli nadirati u Borovo naselje te tamo završavali svoj put. Naime tzv. Zadrino pravilo „tenkove pusti, tuci pješaštvo“ pokazalo se kao pun pogodak. Tenkovi koji bi se uvukli u ulice nisu imali puno izgleda jer im se moglo prići iz susjednih ulica ili vrtova i uništiti ih. Pješaštvo bi se povlačilo po kućama i jedini način da je se otuda otjera bilo je mukotrpno i vrlo rizično čišćenje kuću po kuću. Protiv valova pješačkih napada primjenjivala se taktika jedinstvena i specifična za vukovarsku obranu. Zapovjednik obrane Vukovara Mile Dedaković istaknuti će: „Dolazili su u velikom broju i mi bismo ih propuštali dokle bi nam odgovaralo. Zatim bi otvorili vatru prvo iza njihovih leda kako bi ih potjerali još više prema naprijed, a zatim ispred njih kako bi se zbili i zgusnuli. Tada bi otvorili minobacačku vatru po toj sada zgusnutoj skupini. Njihovi bi gubici bili strašni.“
O gubicima u tehnici da i ne pričamo. Snimke Deana Lukića Cara na kojoj gore tenkovi i transporteri na Trpinjskoj cesti u Borovu naselju obišle su svijet te je ta cesta tako dobila naziv „Groblje tenkova“.
Nije prošlo puno zaista je JNA opet udarila. Valovi napada bili su jedan jači od drugoga, a Ivica Lukić Zolja prisjetio se u knjizi Bitka za Vukovar onoga koji je uslijedio 3. listopada 1991. kada je Vukova već bio u potpunom okruženju. Prenosimo taj dio iz knjige autora Davora Runtića, Alenke Mirković-Nađ i Mile Dedakovića:
Trećega listopada Blago Zadro i njegovi ljudi našli su se pred do tada najjačim iskušenjem. Ivica Lukić-Zolja ga se dobro sjeća: – Slao sam izvješća Šljuki, kako smo zvali Blagu, da se kod Gažine bloketare skupilo 26 tenkova, 19 transportera i oko 750 pješaka. Kroz optiku sam imao priliku vidjeti njihovo šarenilo: od nekih plavih uniforma koje su ličile na radne, od belih orlova, JNA, pa do ortodoksnih četnika, bradatih, nikakvih i svakakvih… Žestoka topnička priprema po najisturenijim položajima obrane dala je do znanja kako se sprema pješački napad. Pješaštvo i oklopnjaci krenuli su oko 8 sati i 45 minuta nakon nekoliko manjih napada koji su trebali razbiti obranu i sakriti težište napada. Pješaštvo je krenulo preko poljane, s Orlovače, od Trpinje i Lipovače, kažem sa strašnom koncentracijom snaga, s puno oklopnih vozila. Gledajući onoliko koliko nas je tamo bilo, ispadalo je da na dva naša čovjeka ide tenk, o pješaštvu da ne govorimo…- sjeća se Zolja. No, težište je napada bilo jednako onome od prošloga napada. Težište obrane takoder, i kako kaže Lukić, oko 15,20 sati napad počinje jenjavati, jer su gubtici neprijatelja u ljudstvu bili stravični, a bez njih je i tehnika bila izgubljena. Lukić kaže: – To je bio najteži dan, ali i njihov najteži poraz u jednom danu: izgubili su 17 tenkova, 9 transportera i većinu pješaštva. Uvečer, nakon samoga okršaja, zapovjedništvo JNA tražilo je od Blage Zadre dopuštenje da pokupi svoje mrtve. Na to im je on odgovorio da to mogu učiniti, ali samo civilnim vozilima, a zatim pozvao nas po punktovima i dao izričitu zapovijed da ne smijemo pucati ili napraviti bilo što drugo. Cijelu su noć do jutarnjih sati mrtve kupili i odvozili traktorima s prikolicama, konjskim zapregama i svim i svačim.
Nažalost Blago Zadro to nije doživio. Poginuo je 16. listopada kada je pokrenut jedan od većih napada i kada je neprijatelj odlučio udariti s boka, preko Bobotskog kanala na Vinogradsku ulicu.
Evo kako je taj tragičan događaj opisan u knjizi Bitka za Vukovar:
U isto je vrijeme neprijateljsko pješaštvo iz pravca silosa “Đergaj” krenulo prema Bobotskom kanalu, počelo ga prelaziti i uvlačiti se u prvih nekoliko kuća u Vinogradskoj ulici. Branitelji Vinogradske odmah su krenuli zaustaviti prodor pješaštva, no tada je na rub šume Đergaj, kod “Medike”, izašao jedan od tenkova i otvorio vatru, a ubrzo potom uslijedio je minobacački napad. I dok su se branitelji pokušavali nositi s pješaštvom, neprijatelj je preko pontonskoga mosta u bitku uvodio oklopnjake. Znajući da u Vinogradskoj nemaju gotovo ničega čime bi ih mogli zaustaviti, Mato Vulčik, zapovjednik obrane tog dijela naselja, je pozvao preko motorole Mirka Nikolaševića-Brku na željezničkoj postaji u Borovu i zamolio ga da javi Blagi Zadri da mu je potrebna pomoć. I Ivo Kovačić dobro se sjeća toga jutra: 16. listopada počinje organizirani i veliki opći napad… negdje oko devet sati… težište napada je Vinogradska i Jadranska… i jedan manji dio na Trpinjskoj cesti… od Crepulja i na Domu tehnike. Po nama, to je bio lažni napad, da nam odvrate pažnju, međutim najjači je napad bio ovdje u Vinogradskoj i tad je, oko pola deset, preko radio-stanice, Zoran zvani Kamera zvao naš štab na Trpinjskoj da kaže da su četnici i tenkovi ušli u Majevičko naselje, da su probili Vinogradsku… Kad je došla obavijest… Blago mi gume u ruke radio-stanicu i kaže: Drži radio-stanicu, vodi akciju, a ja odoh tamo. Prije nego li je krenuo, Zadro je pozvao svoje lovce na tenkove svoga sina Roberta, Ivana Kapulara i Marka Babića. Kapular je trebao sa svojim momcima krenuti od Borovske ceste prema rampi, da je očisti i zaštiti jer je bilo javljeno da su tenkovi već tamo i da ulaze na skladište “Lištica”. Babićevi su trebali u Majevičko naselje ući s Trpinjske ceste, a grupa Turbo Roberta Zadre od gostionice “Mali raj“. Sam Blago Zadro je s Josipom Šegom, Zvonkom Mlinarićem-Špencem i s još nekoliko ljudi krenuo prema Vinogradskoj. Kad su stigli do pruge koja je dijelila Kupsku i Vinogradsku, Zadro i Šego nakratko su se zaustavili i pokušavali procijeniti situaciju u Vinogradskoj. – Obojica smo jasno čuli pucnjavu s kraja Vinogradske, oko željezničkog mosta, a na taj su dio padale i mine. Pomislili smo da se borbe vode oko kanala i da neprijatelji nisu prešli preko – ispričao je kasnije Šego. S druge strane pruge ugledali su trojicu ljudi. Zbog njihovih kaciga Šego nije bio siguran radi li se o prijatelju ili neprijatelju. Da bi ga umirio, Zadro je zazviždao uobičajeni signal i jedan od onih preko pruge mu je odgovorio, no kad je ustao i krenuo da pretrči prugu, pokosio ga je rafal s druge strane pruge. Radilo se doista o neprijateljskim vojnicima. Čovjek koji je pucao na Zadru rafalom je zasipao sve što se na ulici micalo. U prvom trenutku, Šego, Špenac, te ostali branitelji koji su se zatekli na tom položaju – Marijofil Andrijanić, Jure i Ivica Mažar – nisu ni pomišljali da je Zadro mrtav. Mislili su da je ranjen i razmišljali kako da ga izvuku. Zvonko Mlinarić-Špenac ugledao je vojnika koji je pogodio Zadru, počeo na njega pucati i trčati prema Zadri, no neprijateljsko pješaštvo iz kuća u Vinogradskoj otvorilo je vatru i pokosilo i njega. Pao je tek nekoliko metara od Zadre. Samo nekoliko minuta potom stigla je interventna ekipa Turbo koju je vodio Zadrin sin Robert i koja je sa sobom nosila ose, ručne bacače i protupješačko oružje. Grupa koju je sada činilo petnaestak ljudi uspjela je izvući Zadrino i Mlinarićevo tijelo s ceste. Mlinarića su odnijeli u štab na Trpinjskoj cesti, dok su Zadrino morali ostaviti u jednoj kući, jer ih je neprijateljska vatra natjerala da taj posao odlože do mraka.
Nakon što su i Zadrino tijelo donijeli u zapovjedništvo na Trpinjsku priredili su odar, oprostili se od njega te tijelo prebacili u vukovarsku bolnicu gdje je dr. Juraj Njavro utvrdio njegovu smrt. Bio je pokopan u lijesu označenom brojem za koji je znalo samo četvero suboraca. Nakon mirne reintegracije tijelo Blage Zadre ekshumirano je iz masovne grobnice te pokopano 1998. godine na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru. Ondje počiva zajedno sa svojim sinom Robertom koji se u studenom 1991. probio iz opkoljenog Vukovara, ali je iduće godine položio svoj život u obrani Kupresa. Blago Zadro posthumno je odlikovan činom general bojnika, a njegovim imenom nazvana je Zapovjedno stožerna škola Ministarstva obrane Republike Hrvatske te ulice u Grudama, Vukovaru, Splitu i Sesvetama.