U posebnom izdanju Domoljubnih minuta pod naslovom „Događaj tjedna“ novinar i povjesničar Borna Marinić svake nedjelje u 20 sati detaljnije i opširnije obrađuje događaje koji su obilježili Domovinski rat. U nedjelju 27. listopada govorio je o podvigu vojnog pilota Rudolfa Perešina, ratnoga junaka o kojem je snimljen dokumentarni film „Let za pamćenje“.
Junački podvig vojnog pilota Rudolfa Perešina, 25. listopada 1991. događaj je koji je na mnogo razina zlatnim slovima upisan u noviju hrvatsku povijest, a njegove okolnosti filmska su priča. Do sada je o preletu napravljen jedan dokumentarni film pod nazivom „Let za pamćenje“ autora Srđana Segarića i Vladimira Brnardića, a tema je i romana Branke Primorac „Perešin – život i smrt“.
Rudi je rođen 25. ožujka 1958. godine u selu Jakšinec na jednom od zagorskih brega iznad Gornje Stubice. Bio je prvo dijete u obitelji Mije i Zorice koja ubrzo po njegovom rođenju seli u Ivanić Grad gdje su se rodili sestra Biserka i brat Drago. Nakon osnovne škole na nagovor prijatelja upisao je srednju zrakoplovnu školu u Mostaru da bi potom otišao na vojnu akademiju u Zadru.
Vrlo mlad zasnovao je obitelj s Ljerkom s kojom je 1980. dobio i kćer Daliborku koja je bila na očevoj promociji.
Uslijedila je još jedna godina školovanja, ovog puta u Beogradu gdje je Rudi prošao obuku za nadzvučne borbene zrakoplove. Kada se odlučivalo gdje će službovati, opcije su bile Bihać ili Priština. Kako se i nadala cijela obitelj Perešin Rudi je raspoređen u Bihać, odnosno u obližnju zrakoplovnu bazu Željava. Tako je nakon tri i pol godine braka obitelj Perešin u vojnom naselju Harmani u Bihaću na prvom katu zgrade H-4 u rujnu 1983. započela zajednički život.
Kada se na početku 1990. raspao Savez komunista Jugoslavije, odnosno partija koja je vladala Jugoslavijom Rudi je Ljerki rekao: „Mi se od danas pakiramo za Zagreb“, a kada ga je upitala kako to misli, rekao joj je da je Jugoslavija gotova stvar.
Slobodno vrijeme Perešini su provodili na prekrasnoj rijeci Uni ili pak u Stubičkim Toplicama gdje su ih s vremenom počeli gledati s nepovjerenjem, a i Rudijeva majka Zorica stalno je propitkivala: „Što još rade u Bihaću, zar ne vide da se sprema rat u kojem JNA priprema agresiju na Hrvatsku?“ U to vrijeme u vojarni „27. jul“ u Bihaću dogodilo se, pokazati će se sudbonosna izmjena telefonskih instalacija koju je vodio inženjer telekomunikacija Ljubo Topić. Ljerka koja je ondje radila kao zubarski asistent u vojnoj zubnoj ambulanti i tako su se Ljubo i ona upoznali.
Kao dvostruki agent, čovjek koji je pristupio Zboru narodne garde, a još uvijek radio kao civil u JNA, Ljubo Topić pokazao se kao ključna veza obitelji Perešin i ministarstva obrane Republike Hrvatske. Ljerki se javio telefonom na posao koncem lipnja 1991. sa željom da porazgovaraju uživo.
„Vidiš li što se sprema? Hrvatska je sljedeća žrtva. Što misli tvoj muž?“, upitao je 4. srpnja 1991. u restoranu Domagoj na zagorskoj magistrali Ljubo Topić Ljerku Perešin. Rekla mu je da čekaju pravi trenutak da bi otišli iz JNA i da se nada da će Hrvatska, kao i Slovenija, pozvati svoje pilote da izađu iz JNA i prijeđu u Hrvatsku vojsku. U jednom trenutku Ljubo je upitao – Bi li Rudi mogao preletjeti, ukrasti avion JNA i sletjeti njime u Mađarsku, Italiju ili Austriju. Naime, kako Hrvatska nije imala slobodnih zračnih luka, to su bile jedine opcije. Ljerka se preznojila, nije joj bilo jasno, ali je rekla da će prenijeti pitanje Rudiju. Također zamolio ju je da mu prenese, da kada dođe taj trenutak sa sobom ponese bombe i drugo oružje, no Ljerka mu je odmah pojasnila da Rudi ne leti s bombama jer je pilot izvidničke eskadrile koja na avionima nosi samo kamere.
Bi li Rudi mogao preletjeti, ukrasti avion JNA i sletjeti njime u Mađarsku, Italiju ili Austriju?
Tek kada se nakon tri dana Ljerka vratila u Bihać, suprugu je rekla s kime se sastala i zašto te mu rekla da ga Zagreb pita može li preletjeti. Rudi je odmah pristao te se počeo planirati prelet.
Kako je rat u Hrvatskoj eskalirao, a JNA se otvoreno stavila na stranu pobunjenih Srba, rođaci i prijatelji obitelji Perešin imali su sve manje razumijevanja za njihov ostanak u Bihaću nesvjesni kockica koje su se potiho slagale kako bi Rudijev prelet bio uspješan. Iz Zagreba stižu poruke koje sugeriraju da još nije stigao pravi trenutak i da se strpe. Iako je odlazak na svadbu u Zagorje mogao biti odličan alibi i svi su očekivali da će ostati u Hrvatskoj, Rudi je odlučan i tvrdoglav.
Odlučio je da će se vratiti prije mrtav nego bez zrakoplova.
Tako se na kraju ljetnih praznika obitelj vraća u Bihać, Daliborka se sprema za novu školsku godinu koja uskoro počinje, no ona ju ipak započinje u novoj sredini, u Stubičkim Toplicama kod bake.
Na pitanja zašto su kćer poslali u Zagorje Ljerka smireno odgovara da su svi sklonili djecu pa tako i oni. Ustvari u sebi kuha, svjesna rizične igre koju igraju. Ne mogavši izdržati sav taj pritisak, nakon jednog propagandnog filma o Jasenovcu koji je prikazan na njezinom poslu odlučila je pokupiti kartonske kutije iz dućana i početi spremati stvari za selidbu iz Bihaća. U dva dana Ljerka je stvari popakirala, otvorila bolovanje i naručila kamion koji je nju i stvari 23. rujna 1991. izveo iz Bihaća. Slavko Hodak, šef osiguranja na Željavi, zaštitio je Perešina opravdavši ovaj Ljerkin čin bračnom svađom dok su ga neki htjeli uhititi.
Preko srpskih barikada i okupiranog Korduna kamion i Ljerka se domogla Zagorja. Ipak tada do Ljerke stiže vijest kako je Rudi skinut s letenja te više ne dobiva nikakve zadatke. Ljubomir Topić savjetuje joj – vrati se ako možeš. I tako se Ljerka vratila u prazan stan u kojem su bile samo džezva na struju, dvije stolice na sklapanje, radio i bračni krevet. To srećom tjelohranitelja nisu znali, nitko od onih koji su pomagali u selidbi nije ih izdao.
Vrati se ako možeš.
Rudi i Ljerka družili su se tih dana kao nikada do tada, stvarali privid normalnog života i strepili od toga da netko ne bi predložio druženje kod njih u stanu.
Rudi je vraćen na posao, počeo je letjeti i u glavi planirati idealan prelet. U glavi mu se pojavila zamisao da sleti u Hrvatsku, na autocestu Zagreb – Maribor kod Stubičke Slatine i sakrije ga ispod nadvožnjaka. Samo je trebalo u datom trenutku na pola sata zatvoriti promet, no nije bilo sluha za tu opciju. Stoga je Rudi odlučio preletjeti u Austriju, točnije u Klagenfurt. Nije znao kada će se ukazati idealan trenutak, bila je to igra živaca.
U međuvremenu, 18. listopada Ljerka ponovno napušta Bihać, ovoga puta ne preko Korduna na kojem je bjesnio rat, već preko Bosanskog Šamca s autobusom punim umirovljenika koji su u Njemačku išli po svoje mirovine. Da je sretno stigla, mužu nije mogla javiti jer su veze Hrvatske i Bihaća bile presječene. Tek preko stubičke susjede Vesne koja je otputovala s djecom u Njemačku javlja Rudiju šifriranu poruku – Svadba je u hotelu u Austriji. Ako možeš, ponesi fotoaparat i svakako dođi. Značilo je to: Kreni i sleti u Austriju. Ni tjedan dana kasnije Rudi je bio u Klagenfurtu.
Ja sam Hrvat, ne mogu i neću pucati na Hrvate!
Odmah po slijetanju Rudi je izrekao riječi koje su ušle u povijest, a svijetu otvorile oči što se događa u Hrvatskoj. Kazao je: „Ja sam Hrvat, ne mogu i neću pucati na Hrvate!“
Iako je mogao zatražiti azil u Austriji i osigurati sebi i obitelji lagodan život u inozemstvu to mu nije palo na pamet. Njegova je želja bila što prije doći u Hrvatsku iako je JNA tvrdila drugačije. Nakon četiri dana ta mu se želja i ostvarila.
Misija da ode po njega i dovede ga u Zagreb na Tuškanac gdje se nalazio Glavni stožer Hrvatske vojske pripala je Iliji Maričiću s kojim se Rudi znao s akademije, a u Bihaću mu je bio pretpostavljeni. Kako je izgledao dolazak na Tuškanac opisala je Branka Primorac u knjizi „Perešin- život i smrt“.
Kad je Rudi stigao na Tuškanac, već je bilo kasno, no nije bilo čovjeka koji ga nije želio vidjeti i čestitati. Uveli su ga u golemu prostoriju, tzv. „štabnu sobu“. Iz specijalne postrojbe MUP-a došao je Mejaški, Stevo
Benić… Tu su poznati i nepoznati, tu su i šefovi Antun Tus, Milan Maček, Josip Čuletić, Viktor Koprivnjak, Davorin Domazet Lošo… Moraju vidjeti kako izgleda ta „slavna junačina“, pilot koji je u svjetskim razmjerima za tadašnju – sa svih strana ugroženu i šamaranu Hrvatsku – učinio velik potez. Stasom nije velik. Sa svoja 173 centimetra visine za muškarca je čak nizak, no čvrsto je građen, osamdesetak kilograma, širokih ramena i uska struka, no jakih nogu i ruku, crn, s izrazito plavim očima, pomalo frntasta nosa.
Nevažno je, i samo neki će primijetiti da je već proćelav, ali nikome neće promaći njegov karakterističan osmijeh koji dijeli te večeri nesebično kao dijete bombone. Mnoštvo se okupilo oko njega, a on se odjednom više nije mogao nositi s prevelikim uzbuđenjem. Sa svima je htio razgovarati, sa svima biti ljubazan, a kada je došao do telefona, s kojeg se napokon mogao javiti rodbini i poznanicima, uzvikujući „Ja sam tu, ja sam u Zagrebu!“, doimao se kao dijete pred dugo željenom igračkom.
U svom prvom intervjuu nakon preleta, na pitanje novinara smatra li se junakom, rekao je:
„Učinio sam samo ono što mislim da je dužnost svakog građanina Hrvatske. Svatko tko Hrvatsku smatra svojom domovinom treba pridonijeti borbi za slobodu. Pravi su heroji u Vukovaru i na drugim borbenim linijama, no za mnoge od njih nikada se neće čuti.“
Odmah je istaknuo kako nije usamljen slučaj, ali je prvi kojem je uspjelo zamisao o preletu pretočiti u djelo. Danijelu Boroviću, a zatim i Ivanu Selaku i Ivici Ivandiću to je pošlo za rukom 1992. godine kada je dio zračnih luka u Hrvatskoj bio u hrvatskim rukama i tako je Hrvatska dobila svoje prve borbene zrakoplove. Iako su ga htjele i Hrvatska i Jugoslavija, koja se teško mirila s tako snažnim udarcem MIG-21, zrakoplov kojim je Rudi preletio ostao je u Austriji sve do 2019. kada je stigao u Hrvatsku nakon višegodišnjih diplomatskih napora. Rudi je pak s kolegama 1992. ustrojio 1. lovačku eskadrilu Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, a imenovan je i njezinim zapovjednikom.
Ta je eksadrila sudjelovala u nizu važnih akcija Hrvatske vojske, pa tako i u „Bljesku“ u kojem je nestao Rudi Perešin.
Pravi su junaci u Vukovaru i na drugim borbenim linijama, no za mnoge od njih nikada se neće čuti.
Ostaci njegova MIG-a sletjeli su u šumu Prašnik kod Stare Gradiške, a on je katapultirao te nikada nije do kraja razjašnjeno kako je stradao. Njegovi su posmrtni ostaci Hrvatskoj odnosno njegovoj obitelji vraćeni tek u kolovozu 1997., a idućeg je mjeseca prema vlastitoj želji pokopan na zagrebačkom Mirogoju.
Tko zna kako bi heroja Rudolfa Perešina upamtila povijest da ga je slovenska protuzračna obrana oborila, a pokušala je tog 25. listopada 1991. otvorivši vatru prema njegovom MIG-u.
Ovako ga pamtimo kao jednog od najvećih koji je hodao našom zemljom i letio našim nebom! Po njemu se zove srednja zrakoplovna škola u Velikoj Gorici, njemu u čast održavaju se Susreti za Rudija svake godine u Gornjoj Stubici, a posmrtno je promaknut u čin generala.
Neka mu je vječna slava i hvala!