Paljuv, malo ravnokotarsko bio je skromno mjesto s 300-njak žitelja u nekih 100 domaćinstava koliko ih je brojilo te 1991.godine. Obitelji su živjele od škrtih zemalja u poljima, po nekilo desetaka ovaca po domaćinstvu dok su poneki članovi obitelji radili u poduzećima u Zadru a nerijetko i u Rijeci ili i dalje. Samozatajni ljudi i žene kućanice i odgajateljice tako su godinama odgajale naraštaje časnih ljudi, dobrih učenika i vrijednih radnika.

Navikli su tako ti skromni ljudi 70-ih godina kad su dobili struju da im je ista redovno bila iskapčana za svaki Božić ili svetu Katu 25. studenoga kad su mještani imali seosku feštu. Navikli su se oni na to. To je trajalo godinama. Nisu se imali kome žaliti.

Djeca su s tim rasla, odrasli shvaćali, a stariji pamtili.

Nije Paljuv imao ni asfalt ni crkvu prije rata, bili su jednostavno obilježeni kao proustaško selo koje je po tadašnjoj vlasti moralo biti zakinuto od svih infrastruktura. Djeca su s tim rasla, odrasli shvaćali, a stariji pamtili. Sve to izišlo je na vidjelo 90-ih godina. S prvim demokratskim promjenama Paljuv je disao kao jedan, svi su bili ZA osamostaljenje Hrvatske.

Uskoro počinju barikade i nemiri diljem zemlje i ljudi u Paljuvu se jako rano organiziraju i postavljaju seoske straže a poslije i organiziraju obranu Paljuva. Situacija postaje jako ozbiljna nakon okupacije Maslenice i Kruševa pa se 13. rujna 1991. u Paljuvu formirala satnija u sastavu 112. brigade sa zapovjednikom Antom Barabom Čičom.

Kada je 21.11. srušen Maslenički most, tenkovi izlaze na Pašku cestu i Paljuv ostaje u potpunom okruženju. Svi branitelji Paljuva tada ostaju na svojim pozicijama do 25.11. kad se evakuiraju po nalogu političkih previranja. Već sutra svi su se branitelji Paljuva vratili na svoje borbene pozicije i nastavlili vršiti obranu svoga mjesta. Sve do 31. prosinca kada je u silovitom udaru Paljuv okupiran.

Naime iako je koji dan prije s hrvatskim ministrom Draženom Budišom potpisao primirje, koje je trebalo trajati od katoličkog do pravoslavnog Božića, 30. prosinca 1991. zapovjednik 9. korpusa JNA general-potpukovnik Vladimir Vuković izdao je zapovijed o pokretanju velike vojne operacije u zaleđu Zadra.

Osvajanjem teritorija sjeverne Dalmacije pobunjeni Srbi i JNA htjeli su poboljšati operativno-taktički položaj prije dolaska mirovnih snaga Ujedinjenih naroda koji je tog prosinca dogovoren. Pod vodstvom Ratka Mladića operacija nazvana Udar-91 počela je 31. prosinca tijekom koje su 180. motorizirana brigada JNA i 3. brigada Teritorijalne obrane Benkovac osvojili dio zadarskog zaleđa na potezu: Pridraga-Novigrad-Paljuv-Podgradina.

Kako je to izgledalo iz prve ruke posvjedočio nam je Mladen Baždarić:

31. prosinca 1991. u Paljuvu je bilo oko 70 branitelja, i oko 60 civila. Uglavnom se radilo o osobama srednje i starije životne dobi, ali je bilo i mlađih, među kojima i jedna curica od nepunih godinu dana. Bili smo svjesni, da će u slučaju pješačkog napada, za nas branitelje, to biti strašna, otegotna okolnost, jer teško je nekom zamjeriti, da mu je veći prioritet spašavati roditelje, sestre, djecu, nego izići na položaj.

Isto tako, teško je zamjeriti starijim ljudima, koji su imali domaće životinje, to što su odlučili ostati brinuti o njima. Tko bi im mogao zamjeriti što su skučene prognaničke sobičke, u kojima su bili smješteni u rujnu, zamijenili svojim kućama.

Začarani krug, iz kojeg nije bilo laganog izlaza. To jutro, u 7 sati, na položaju „Glavica“, sa još dvojicom suboraca, trebao sam zamijeniti trojicu, koji su bili n straži od 4 sata. Onaj trenutak, kad smo stigli na položaj, čuli smo ispaljenje minobacačke granate iz pravca Biljana
Gornjih, a odmah potom, prije nego su mine pale, ispaljenje višecjevnog bacača raketa iz pravca Kašića, a potom i iz rudnika boksita iznad Maslenice.

Za nepuni minut upalili su se tenkovi, kod Mandića, zaseoka u selu Smilčić, koje smo mogli vidjeti. Također s Debelog brda su tukli topovi i minobacači 120 mm.

Bez pretjerivanja, nije prošla sekunda, a da na Paljuv nije pala granata, mina ili raketa. I tako otprilike 40-ak minuta.

Bilo je jasno da, nakon ovakve artiljerijske pripreme, slijedi pješački napad. Sa položaja na kojem sam bio, imao sam vizualnu kontrolu cijelog poteza, od Biljana Gornjih, do istočnog dijela Islama Grčkog, nekih desetak kilometara tenkovski prohodnog terena. Koordinirano, cijelim potezom oko 7 sati i 45 minuta počeo je tenkovsko pješački napad, najprije teškim, protuzrakoplovnim strojnicama, a potom i lakim pješačkim naoružanjem.

Kada je u jutarnjim satima krenuo napad na Paljuv selo su branili malobrojni pripadnici policije i 3. bojne 112. brigade. Satnija pješaštva JNA uz potporu četiri tenka i transportera iz pravca Smilčića kretala se malo po malo Mladen Baždarić svjedoči:

Na svakom položaju odnosno bunkeru, a tad smo ih imali 5, znalo se tko je zadužen za protuoklopno naoružanje, kojeg je bilo jako malo – dvije lansirne cijevi za „ose“ s ukupno 6 raketa, nekoliko „zolja“, 1 raketni bacač s 3 kumulativne mine i 5-6 ručnih kumulativnih mina. Njega smo, da bi ga zaštitili od vlage, držali u podrumu komande.

S obzirom da nismo imali baš nikakva sredstva veze, signal rukovateljima protuoklopnog naoružanja, da trebaju izaći na položaje, trebao je biti rafal iz mitraljeza sa našeg položaja. Ispalili smo redenik od 100 metaka, u pravcu dimne zavjese koju su stvorili ispred tenkova, u pravcu Kašića.

Kako sam ja bio zadužen za protuoklop na našem položaju, krenuo sam prema komandi pokupiti ga, vratiti se na položaj, i pokušati djelovati. Na putu do komande, u dva podruma uz glavnu cestu, upozorio sam civile, kojih je bilo oko 30-ak, da se žurno, bez zadržavanja, i bez razilaženja po kućama upute prema Novigradu, odakle će biti prebačeni u Posedarje, i da ukoliko vide još neke od civila, da i njih upozore. Kad sam došao do komande, zamjenik zapovjednika, pokojni Jerko Buterin Brci, rekao je da ima informaciju, da su tenkovi došli do samih kuća, u zaseocima Cvitići i Bakići na istočnom dijelu sela, a da se u jednom polupodrumu ondje nalazi 20-ak civila. Njih je ako ih pronađu čekao masakr.

Tako smo on i ja s osom i 3 rakete te jednom zoljom krenuli prema istočnom dijelu sela gdje su se nalazili ti ljudi. Plan je bio da se potom vratimo na položaj Glavica. Pretrčali smo tih 700-800 metara, i u Bakića smo zatekli civile u podrumu kuće, koja je već ostala bez krova i dijela zidova, uslijed neposrednih pogodaka iz tenkova, koji su bili na dominantnoj koti „Staskove kuće“, udaljenoj cca 500 metara i koji su imali otvoren pogled na nas. Brzo smo evakuirali civile do šume i uputili ih prema Novigradu. Iz tog zaseoka, vidjeli smo cestu Paljuv-Smilčić na kojoj je bilo preko 50 vojnih vozila, uključujući oklopna vozila. Kretali su se u pravcu Paljuva.

Svo vrijeme, od početka napada, mjesto je bilo izloženo minobacačkoj vatri, a svaka kuća, neposredno je gađana tenkovskim granatama. Pravo je čudo, da nitko od branitelja i civila, nije bio ni okrznut, iako su pogađane kuće, u kojima su bili, granatama su zasipane komunikacije i položaji.

Koliko kod da smo bili samouvjereni, bez lažne skromnosti, bili smo hrabri i odlučni, ne popustiti, i braniti mjesto, bez obzira na žrtve. Tolika količina granata, tolika tehnika, briga za tolike civile koji su ostali, činjenica da nije branjen prostor između Paljuva i Pridrage dugačak 3,5 kilometara kao ni onaj između Paljuva i Podgradine dugačak 2 kilometra i nedostatak bilo kakve komunikacije sa zapovjedništvom bojne, brigade, stožera primorali su nas na povlačenje prema Novigradu.

Učinili smo to, ali tek nakon što smo bili uvjereni, da su svi civili , koji su bili u podrumima predviđenim kao sklonište, izišli. Sve druge opcije, iziskivale su enormne žrtve, bez ikakve šanse da se obranimo. Tenkovi su ubrzo izišli na Glavicu, na Križ, a po Paljuvu su tukli sa Gradine u Podgradini.

Koliko kod da smo bili samouvjereni, bez lažne skromnosti, bili smo hrabri i odlučni, ne popustiti, i braniti mjesto, bez obzira na žrtve.

U popodnevnim satima, većina nas branitelja, smo bili u šumi, zapadno od Novigrada, kod vrtače Leprina. Uputili smo izviđače u 3 dijela sela, koji su se vratili u sumrak, i izvijestili da je većina kuća u plamenu, i da nisu zamijetili civile. Navečer, oko 22 sata, izvukli smo se u Posedarje. Manji dio civila, u jutarnjim je satima izišao prema Posedarju, a veći dio je brodovima, iz Novigrada, u večernjim satima, izvučen prema Posedarju.

U toj užasnoj noći stare godine nitko nije siguran tko je uspio izaći a tko nije. Takva situacija trajala je par dana da bi se po sistemu; „od uha do uha“; saznalo tko je uspio izaći odnosno koliko je ljudstva ostalo u Paljuvu. Činjenica da je ostalo oko dvadeset civila i tri hrvatska vojnika mještanima Paljuva jako je bolno i teško pala. Ti ljudi, svi rodbinski izmršeni, jako povezani, tada su presječeni golemom tugom i jadom.

Tomislav Portada kao hrvatski vojnik prvi je izišao iz okupiranog Paljuva nakon 18 dana okupacije. Tada je dao i prve informacije tko je živ, tko nije i gdje se skrivaju preživjeli civili i još dva vojnika. Ante Baraba Čiča, kao zapovjednik satnije u svojoj glavi sklopio je strašnu ideju koja zvuči doslovno nemoguće ili osuđena na propast. U noći 9.2. krenuo je s jedanaestoricom svojih vojnika i iz 12 kilometara duboko
okupiranog Paljuva izvukao civile i vojnike koji su bili u već temeljito opljačkanom okupiranom mjestu.

Suhovare, maleno selo smješteno na zapadu Ravnih Kotara, predstavljalo je jedan od klinova zabijenih u okupirani teritorij na zadarskom bojištu. Kao takvo bilo je trn u oku neprijatelja koji je 3. siječnja 1992. godine krenuo u konačni obračun s malobrojnim braniteljima.

No sve je krenulo još u ljeto 1991. godine. Satnija Sveti Ivan Poličnik, koja je kasnije postala dio 2. bojne 112. brigade, formirana je 16. kolovoza 1991. godine. Njezina zona odgovornosti bilo je područje današnje općine Poličnik, uključujući i Suhovare koje su bile prva crta obrane. Među braniteljima Suhovara bio je i Darijo Buljat, 18-godišnjak bez ikakvog vojnog znanja i iskustva:

Kada je počelo s prvim barikadama još sam išao u srednju školu. Preko noći bi bio na straži s lovačkom puškom, a preko dana sam išao u školu. Kada je u srpnju 1991. ubijen hrvatski policajac iz mjesta, Ivica Jurica, situacija je postala kritična i u ljude se uvuklo stanje ratne psihoze. Tako da smo se mi vrlo rano organizirali i mještani su se u kolovozu dobro naoružali. Policijska uprava dala je 80-ak raznih pušaka, od mitraljeza do PAP-ovki. Druga strana to je jako dobro znala.

Crta bojišnice nije mirovala, no uglavnom se sve svodilo na topničke napade neprijatelja.

Kada su krenule granate padati po selu ostalo ga je ustvari braniti nas svega 20-ak, jedan vod, a crta koju smo branili bila je duga dva i pol kilometra. Između nas mogao je komotno proći neprijateljski bataljun no oni su sami sebe plašili pričama o ustašama i preuveličavali našu brojnost te nisu kretali u veće napade. Osim toga naš inženjerijski vod stavljao je mine bliže njihovim položajima čime smo ostvarivali psihološku prednost jer su vjerovali da je sve do Suhovara minirano.

Crta bojišnice nije mirovala, no uglavnom se sve svodilo na topničke napade neprijatelja. Branitelji Suhovara na vijestima su 2. siječnja 1992. čuli vijest da je u Sarajevu potpisano primirje s JNA koje na snagu stupa idućeg dana u 18 sati. Vjerovali su da slijede mirniji dani za njih i nadali su se predahu.

Ipak, u maglovito jutro 3. siječnja 1992. neprijatelj je pokrenuo jak topnički, a zatim i tenkovsko-pješački napad na Suhovare u kojem su pored tri borbena vozila pješaštva sudjelovala i dva tenka. Mladi Darijo prisjeća se kako je to izgledalo:

Bio sam na straži ujutro i kada je svanulo došli su civili, prognanici iz turističkog naselja Zaton, da nahrane i napoje blago. S njima je došla i moja baka koja je imala dvije krave. Sa straže sam otišao kod nje. Bilo je tiho, gusta magla, ništa nije naslućivalo na to što će uslijediti. Tada je krenula kanonada. I inače bi nas znali zasuti granatama, no ono sve je bilo nula naspram tog jutra. Valjda su Srbi svo raspoloživo topničko oruđe iz okolnih sela usmjerili na Suhovare.

I inače bi nas znali zasuti granatama, no ono sve je bilo nula naspram tog jutra.

Zemlja se tresla, bilo je strašno. Kod bake nije bilo podruma, pa sam je poslao u našu kuću, a ja sam kroz kišu metaka otišao k dečkima koji su bili kod našeg stacionara u kući Tonćija Ukalovića.

Pješačka paljba neprijatelja bila je silovita, a malobrojni branitelji morali su biti na oprezu da ne pogode dvojicu kolega, Zorana Ukalovića i Željka Lulića, za koje su znali da su bili na straži na isturenom položaju koji je probijen. Toga se prisjeća Darijo Buljat idućim riječima:

Pješačka paljba neprijatelja bila je silovita, a malobrojni branitelji morali su biti na oprezu da ne pogode dvojicu kolega, Zorana Ukalovića i Željka Lulića, za koje su znali da su bili na straži na isturenom položaju koji je probijen. Toga se prisjeća Darijo Buljat idućim riječima:

Pomalo prema Suhovarama su počele dolaziti skupine branitelja kako bi pomogle obranu. U Suhovare stižu oko 10 i 30 i dva tenka Hrvatske vojske no branitelji koji su se zatekli u selu nisu o tome obavješteni, a pošto na tenku nisu uočavali hrvatska obilježja vjerovali su kako se radi o neprijateljskim tenkovima. Darijo Buljat svjedoči o tome kako je Tone Bratanović gotovo djelovao po hrvatskom tenku sa zoljom jer je bio uvjeren da se radi o neprijatelju:

U zadnji tren rekao sam mu da stane i ne puca, da su možda naši. Jer čuli smo da tamo oko Visočana ima par hrvatskih tenkova. Mi to nismo vidjeli, ali smo znali za njih. Sva sreća da nije opalio, bila bi to prava tragedija.

U ranim popodnevnim satima hrvatski vojnici napokon su uspjeli djelovati prema neprijateljskom oklopu Tenk nisu ni uništili ni oštetili, ali se ubrzo okrenuo i krenuo u povlačenje. Prije nego što je natjeran na povlačenje tenk je uzvratio paljbu prema ekipi koja ga je gađala te je pogodio garažu od čijih je krhotina betona lakše ranjen Denis Ukalović, heroj obrane Suhovara.

Tjedan dana kasnije na hrvatsku stranu prebjegao je ročni vojnik, Albanac, koji je bio vozač tog tenka i prepričao kako je to izgledalo iz njegove perspektive. Kada su krenuli u napad zapovjednik tenka držao mu je pištolj iza leđa sa zapovijedi da vozi naprijed, a kada su po njemu hrvatski branitelji krenuli djelovati protuoklopom zapovjednik mu je naredio da okreće tenk i vraća se natrag.

O neuspjehu komanda 180. motorizirane brigade JNA u izvješću komandi 9. korpusa u Kninu piše:

Na pravcu Suhovare-Poličnik izbili smo 500 m ispred magistrale. Kad smo naišli na izuzetno žilavu i upornu odbranu neprijatelja podržanu jakom artiljerijskom i minobacačkom vatrom, primetili smo i neprijateljski tenk, vojnike je zahvatila velika malodušnost i strah. Isti su se neorganizovano i stihijno povlačili a zatim i tenkovska četa se povukla na početne pozicije.

Ovdje su bili četnici

U Suhovarama je tog dana ubijena 58-godišnja Neva Ukalović, a zločinci su osim tog svirepog čina iza sebe ostavili i grafit na kojem je pisalo „Ovdje su bili četnici“.

Darijo Buljat prisjeća se kako su idućeg dana tragovi borbe bili vidljivi posvuda – od čahura granata i metaka do krvavih zavoja koje je neprijatelj ostavio za sobom.

Amaterske snimke snimljene tri dana nakon bitke otkrivaju da, kada već nisu mogli bijes iskaliti na ljudima koji su se na vrijeme evakuirali neprijateljski vojnici nisu imali milosti prema životinjama. Tako je pred jednom kućom ubijeno i štene njemačkog ovčara.