Ratnu jesen 1991. godine obilježio je niz oslobodilačkih pothvata hrvatskih snaga u zapadnoj Slavoniji. Uglavnom su ti uspjesi vezani za novljansko područje, ali i na novogradiškom bojištu došlo je do napadajnih akcija koje su završavale povoljnim ishodom za hrvatsku stranu. Među njima posebno mjesto zauzima bitka za Mašićku Šagovinu, bitka koja se odigrala 19. prosinca 1991. godine, a u kojoj je mala skupina velikih ljudi pobijedila JNA, četnike i domaće pobunjene Srbe.

Za početak, iz pera brigadira Josipa Mikšića, nešto o povijesti tog sela na obroncima Psunja koje je 1991. postalo jedna od dvije strateški najvažnije točke na tom području:

Selo Mašićku Šagovinu smo u svakodnevnom govoru nazivali Vlaška Šagovina. Vjerojatno taj je naziv ostao još iz vremena osmanlijskih ratova. Vlasi su opskrbljivali i slijedili osmanlijsku vojsku, a kao nomadski narod stalno su bili sa svojom stokom u pokretu. Turci su im davali određene nagrade i postavljali ih kao čuvare granice koju su osvojili.

Oni su bili stražari i graničari na posjedima gdje su vlasnici u ratu poginuli ili pobjegli. (…) Takvim načinom Vlasi su naseljavali prazne prostore koji su ostali opustošeni poslije ratnih sukoba i tu su ostajali živjeti. Vlasi su inače pravoslavne vjere pa je na njih za vrijeme svakog popisa stanovništva u Jugoslaviji, a kako nema vlaške nacije, vršen pritisak da se izjasne kao pravoslavci, Srbi. Na takav su način oni bili posrbljivani bez svoje volje. (…)

Na području bivše Općine Nova Gradiška, a današnje Općine Cernik i široj okolini nalazi se nekoliko utvrda. Neke su nastale prije osmanlijskih ratova, a neke kasnije. Tako se u neposrednoj blizini dvaju sela koja nose isti naziv Šagovina nalaze ostatci utvrde nazvane Šag po kojoj su obje Šagovine najvjerojatnije i dobile ime. Između ta dva sela kojima je u međuvremenu u ime dodan i pridjev, jednom Mašićka, a drugom Cernička, nikada nisu postojale napetosti. Sve do 1991.

Agresorske snage nakon prelaska iz Bosne i Hercegovine u zapadnu Slavoniju 18. kolovoza 1991. godine došle su i u selo Mašićku Šagovinu uz pomoć već ranije naoružanih seljana srpske nacionalnosti i bez borbe zaposjele položaje na širem području sela. Oružje su seljani dobili od srpske vojske, a bili su ustrojeni po vojnoj formaciji u satniju koja je bila povezana s nadređenim zapovjedništvom u Okučanima.

Između ta dva sela kojima je u međuvremenu u ime dodan i pridjev, jednom Mašićka, a drugom Cernička, nikada nisu postojale napetosti. Sve do 1991.

Naoružanje i vojna oprema podijeljena je mještanima sela u srpnju 1991. godine direktnim dovoženjem vojnim kamionom. Jačinu snaga na položajima u selu Mašićka Šagovina određivao je sam agresor prema svojim procjenama, a ona se kretala od minimalne jačine jedne pješačke ojačane satnije do bojne. Položaji u selu Mašićka Šagovina su prirodno pogodni za organiziranje obrane, a ujedno osiguravaju prikriven dolazak prema hrvatskim snagama. Kako je ovo bilo vrlo važno srpsko uporište i velika prepreka za Hrvatske vojske u oslobađanju zaposjednutog hrvatskog teritorija, poduzimane su razne borbene radnje s ciljem oslobađanja sela Mašićka Šagovina.

Prva takva akcija izvedena je 5. rujna 1991. godine u kojoj su sudjelovali vojnici 1. A brigade „Tigrovi“ iz Zagreba, jedna grupa vojnika iz 3. bojne 108. brigade Zbora narodne garde i specijalne postrojbe MUP-a. Napad hrvatskih snaga bio je planiran s dviju strana i to s južne strane iz smjera sela Trnava i drugi sa zapada iz smjera Cerničke Šagovine. Zamisao za napad bila je dobro osmišljena s tim da je bila izostala koordinacija između snaga s jedne i druge strane.

Snage iz smjera Trnave krenule su u napad dok snage iz smjera Cerničke Šagovine iz neobjašnjivog razloga nisu krenule, piše brigadi Mikšić. U sastavu hrvatskih snaga koje su izvodile napad iz smjera Trnave bilo je i borbeno oklopno vozilo koje je vozio neustrašivi Željko Martinović.

Bio je to prvi, neuspješan napad prema Mašićkoj Šagovini, uslijedila su još dva.

U jednom trenutku vozilo je oštećeno pa se morao zaustaviti iako je bio izložen neprijateljskoj vatri. Zapovjednik vozila i 5 članova posade su svi bili ranjeni, izišli su sa lijeve strane vozila dok je Željko izišao kroz gornji otvor nakon čega je bio pogođen iz mitraljeza. Bio je to prvi, neuspješan napad prema Mašićkoj Šagovini, uslijedila su još dva.

Tako je izveden pješački napad na Mašićku Šagovinu u južnom dijelu sela, a tada je agresor imao 2 poginula i 2 teže ranjena dragovoljca. Također na komunikaciji između sela Trnava i Mašićke Šagovine postavljane su zasjede, kao i u dubini neprijateljskih položaja između sela Mašićka Šagovina i Širinci. Također, dana 23. studenoga 1991. godine izvršen je topnički napad na položaje u selu Mašićka Šagovina u kojem su neprijatelji imali više ranjenih.

Kako je područje između Cerničke i Mašićke Šagovine dobrim dijelom bilo ničija zemlja zapovjednik 121. brigade Josip Mikšić odlučio je pomaknuti crtu obrane hrvatskih snaga 1,5 kilometar dublje prema Mašićkoj Šagovini.

O efektu te odluke brigadir Mikšić godinama kasnije u knjizi Dva fronta piše:

Kako agresor nije uočio premještanje naših snaga na novu crtu obrane, njihova borbena grupa četnika, jačine 25 do 30 „Belih orlova“ iz Mašićke Šagovine 12. prosinca 1991. godine upala je na naše položaje te su imali dva poginula, tri zarobljena (od toga dvije žene) i više ranjenih. Jedna od tih zarobljenih žena bila je ranjena pa joj je pružena potrebna medicinska pomoć. Svi zarobljenici su razmijenjeni.

Premještanjem naših položaja osigurali smo bolje uvjete za brži prelazak u napadna djelovanja na glavnom smjeru našeg napada. Osim toga zarobljenici su odali obrambene položaje srpskih snaga i organizaciju obrane Mašićke Šagovine.

Kakvo je bilo stanje kod agresora u Mašićkoj Šagovini najbolje pokazuje dnevnički zapis jednog od Belih orlova iz dnevnika kojeg su hrvatske snage pronašle po oslobađanju sela. Dana 15. prosinca 1991. zapisao je:

Danas je pre podne stigla poruka u Okučane da ustaše nude razmenu naših šest četnika za njihovih 6. Imamo samo informaciju da su dvojica ranjena. Važno je ipak da su živi.

Razmena će se obaviti uskoro. Današnji dan je bio miran. Pucalo se na nas iz šume, ali mi nismo odgovarali. Mitraljez nam se zaglavio i nadamo se da ustaše neće napasti dok ga ne popravimo, jer nas ionako malo ima. Kada bi samo znali koliko smo slabi. Na liniji koja spaja selo Šagovinu i Trnavu dugačkoj oko 2 kilometra ima nas samo 12. Zato kada pucamo idemo da menjamo položaje, pa izgleda da nas ima više.  Premeštanja sa položaja na položaj nesme biti glasno zbog snajpera, također rano ujutro i kasnije uveče nekoliko, dvojica trojica, nas mora ići u napuštenu kuću i odatle pucati da izgleda da i tamo ima ljudi. Tih 500 metara mi je najteže preći. Čistina, mesečina i sve se vidi. Imam osećaj da me gledaju i da sam na nišanu i svaki čas očekujem da zapucaju.

Današnji dan je bio miran. Pucalo se na nas iz šume, ali mi nismo odgovarali.

Jedva čekam da sve ovo prođe i da se mogu opustiti, a da ne postanem paraonik. Većina ovde strašno pije pa se valjda zato i ne plaše. Međutim u borbi ta njihova hrabrost ne vredi puno. Zato i ne volim pomisao da bih sa njima trebao ići u neki ozbiljniji napad. Ne bih bio siguran da ima tko da mi štiti leđa. Moje odeljenje (nas je sada 6) je relativno među boljima, ali smo skoro svi ovde prvi put, pa smo dosta neiskusni.

Osim dva voda Šešeljevih Belih orlova u selu se nalazila satnija paravojnih snaga odnosno domaćih pobunjnika okupljenih u Teritorijalnu obranu, kao i satnija pješaštva iz 5. korpusa JNA uz koju su ondje bila i dva tenka te transporter s posadom. Da se krene u konačni obračun s njima odluku je donio zapovijenik 108. brigade Vinko Štefanek. On je 18. prosinca 1991. zapovjedio da se sutra ujutro krene, iako je akcije ranije bila predviđena za 20. prosinca. I doista, idućeg jutra se krenulo uz, prema izvješćima topničku podršku odnosno pripremu. Na selo se krenulo iz tri pravca, a na samom početku JNA bježi te ostavlja četnike i domaće pobunjenike, a u povlačenju ostaje bez transportera kojeg su zarobile hrvatske snage.

Bitka za Mašićku Šagovinu kraj Nove Gradiške bila je teška i dugotrajna, a glavna, udarna igla nenadano je postala grupa dragovoljaca iz Zagreba ustrojbeno vođena kao dio 99. brigade Pešćenica Zagreb. Ta grupa je nosila ime Grupa Rašić, a kasnije je dobila nadimak Svileni. Bilo ih je 13, u akciju ih je vodio Josip Batinić, a tog dana život su izgubila njih četvorica.

Svjedočanstvo preživjelog pripadnika te grupe prenosimo u cijelosti:

Svileni smo postali tek poslije ove akcije, a do tada smo bili Grupa Rašić. Bili smo diverzanti u Domovinskome ratu, a često smo se uključivali i u borbene akcije, posebno kad je riječ o 121. brigadi kojom je zapovijedao brigadir Josip Mikšić. Izuzetan i kao čovjek i kao zapovjednik.

Mi smo do Domovinskoga rata bili uglavnom momci iz Zagreba, vaši susjedi sa Žitnjaka: Josip Horvat – Svileni, Josip Batinić, Dubravko Slović, Jozo Vavrik, Srećko Kotorman, Nerfid Vukelić, Stjepan Caganić, Zlatko Krčmar, Miroslav Krpan, Jurica Bekić i Igor Vukas. Zapravo, svi su sa Žitnjaka, osim Duke Kurelca, koji je iz središta Zagreba, i Vlade Rogića-Duče, koji je iz Batrine. Skupili smo se 1991. godine i odlučili da ćemo ratovati tamo gdje je najteže. I to smo, kažu, cijelo vrijeme Domovinskoga rata jako dobro radili.

Bili smo uključeni i u napad na Mašićku Šagovinu 19. prosinca 1991. godine. Trebali smo glavninu naše vojske štititi od mogućeg prodora srpskih tenkova. Kad smo vidjeli da našim snagama ne ide najbolje, da se teško napreduje, krenuli sami dolje, pravo prema neprijatelju. Još samo ovo: napad na Mašićku Šagovinu predvodio je Vinko Štefanek, danas general-bojnik Hrvatske vojske. Josip Mikšić napravio je plan napada i razradio ga s Vinkom Štefanekom.

Akcija je predviđena 20. prosinca, jer je Mikšiću odobreno da do 19. bude odsutan, zbog obilaska obitelji u doba primirja koje je kao trajalo. Eto, dogodilo se da je sve počelo dan ranije. Ne znamo i ne pitajte nas zašto.

Pri oslobađanju Mašićke Šagovine sudjelovali su borci 121. brigade, Šolićeva samostalna satnija, u sklopu 121. brigade, i mi, Svileni. I, počela je šora. Žestoka bitka. Topovska, tenkovska, minobacačka… Poslije toga su slijedili pokušaji pješaka. Nije išlo.

Onda opet topovi. Pa pješaci. Išlo je vrlo teško. Izgubili smo nekoliko boraca, nekolicina je bila ranjena, a nismo se gotovo pomakli s mjesta. Sad nastupamo mi, Svileni. Vidjeli smo da ne ide, pa smo mimo zapovijedi sami krenuti u akciju. Naše je geslo – nema supermana, svatko od nas ima neku svoju slabu točku. Korak po korak, kroz zavjesu od metaka, približavali smo se sve bliže prvim kućama u Mašićkoj Šagovini. S desne strane potoka, tamo od Žuberkovca još se nekako moglo proći, ali s lijeve, tamo od Cerničke Šagovine, vrlo teško. Na desnoj strani ostali su slučajno živi Josip Batinić i Đuro Kurelac.

Sad nastupamo mi, Svileni.

Naime, ponestalo im je metaka, pa su kleknuli pokraj ceste da napune šaržere. I dok su se oni bavili municijom, Jurica Bekić i Igor Vukas, poginuli su svega nekoliko koraka dalje. Krenuli su naprijed, ne čekajući suborce. Smrt je stigla s druge strane potoka. Kad je Zlatko Krčmar vidio da mu je poginuo nećak Igor Vukas, puknuo je. Otkačio. Krenuo je pravo na kuću-bunker odakle se najžešće tuklo, odakle je i stigla smrt njegovu nećaku. Nismo ga mogli nikako zaustaviti. Takve ste scene vjerojatno gledali u mnogim filmovima, a mi smo to gledali uživo u Mašićkoj Šagovini. Gledali smo prijatelja kako svjesno ide u smrt, a nismo mu mogli nikako pomoći.

Pucali smo po toj kući, cijevi naših oružja zažarile su se od pucanja, ali bilo je nemoguće bilo što pogoditi. Neprijatelj je bio predobro zaštićen. Zlatko Krčmar je nagazio na minu i tako skončao svoj hrabri život, a mi smo ipak uspjeli neutralizirati tu prokletu kuću-bunker.

Svileni, Dučo i ostali pustošili su s druge strane ceste i potoka. S desne strane potoka, mi smo napredovali od kuće do kuće, polako lomeći otpor elitne srpske jedinice. Isto kao i momci s lijeve strane.

Za svaku se kuću vodila posebna bitka, sve dok neprijateljski otpor nije potpuno slomljen. Koliko je bitka bila teška, govori i činjenica da se, osim dvojice koji su se sakrili ispod mosta, ni jedan od srpskih boraca nije predao. Svi su poginuli. Neki i pri paničnom bijegu.

Bila je to trka za život. Neprijatelji su bježali i pucali po našim momcima, a ovi su ih pokušavali stići i zarobiti ih. Ako nas pamćenje dobro služi, tu su poginuli svi neprijatelji dovedeni iz Srbije i Crne Gore, njih oko stotinjak, mora se priznati, vrsnih specijalaca i boraca. Odakle su, vidjelo se po njihovim dokumentima.

Svi su poginuli. Neki i pri paničnom bijegu.

Među mrtvima nije bilo ni jednog domaćeg pravoslavca. U mjestu je bilo tek nekoliko civila: uglavnom nemoćnih starica i staraca, jedna ranjena žena i djevojka. Starce smo zbrinuli, kao i ranjenu ženu u Novoj Gradiški. A djevojka je ispričala strahotnu priču. Srpski vojnici su je nekoliko mjeseci, svaki dan, silovali. I ona je bila zbrinjena u Novoj Gradiški. Poslije je došao njen brat i odveo je tko zna kamo.

Nešto poslije, nakon što je Mašićka Šagovina oslobođena, poginuo je još jedan Svileni, Miroslav Krpan zajedno s nekoliko boraca iz drugih postrojbi. Glavnina snaga je krenula prema Trnavi i Medarima, on je ostao da preveze mrtve prijatelje. Na putu ih je sustigla tenkovska granata. Svi u automobilu su poginuli.

Osim četvorice Svilenih, poginuli su i pripadnici 121. brigade, njih čak devetorica. Takva velika žrtva nije bila uzaludna. Crta bojišnice pomaknuta je za čak 4 kilometara u neprijateljsku dubinu, Nova Gradiška znatno je rasterećena topničkih udara, a stečene su i povoljne pozicije za daljnja napadna djelovanja hrvatskih snaga prema jugu odnosno Trnavi te sjeveru odnosno Širincima.

Iako su sprske snage već idućeg dana pokušale izvesti protunapad on je odbijen te je utvrđena crta obrane koja se izuzev pomaka u smjeru Širinaca zadržala do operacije Bljesak 1995. godine.