Obrambena faza operacije Maslenica, bila je prekretnica Domovinskog rata. Tomu u prilog idu činjenice i svjedočanstva o bitkama koje su se u zimu 1993. odvijale u zadarskom zaleđu. Postrojbe iz Srbije, Bosne i Hercegovine te okupiranih krajeva Republike Hrvatske u punoj silini udarile su na netom oslobođeno područje. Nakon što su kod Kašića i Paljuva doživjele poraz usmjerile su se prema Novigradu. Zamisao zapovjednika Srpske vojske Krajine Mile Novakovića bila je, kako saznajemo iz zapovijedi koju je izdao 2. veljače 1993. komandi OG-1 u Benkovcu, da osvajanjem Pridrage i Novigrada okruži Paljuv te okupiravši i njega udari  s boka prema Kašiću i Islamu, a zatim i Podgradini te na taj način stvori uvijete za ponovno presijecanje Hrvatske na dva dijela. Uslijedila je krvava i dramatična bitka – bitka za Novigrad.

Udari na Novigrad, odnosno šire područje tog mjesta koje je prethodno oslobodila 4. gardijska brigada, započeli su 7. veljače 1993. godine. Nakon topničke pripreme slijedio je tenkovsko-pješački napad uz moderne M-84 tenkove. Hrvatske snage nisu uspjele zadržati crtu obrane. Linija je popustila te se iz zaseoka Pridrage spustila prema Novigradu odnosno približila komunikaciji Novigrad – Paljuv. O razlozima tog sloma postoji puno sporova. Prst krivnje uperen je prema Mješovitom odredu mornaričkog pješaštva Ugljan – Dugi otok za koje je Janko Bobetko u svojoj knjizi „Sve moje bitke“ napisao da su prerano napustili položaje.

Foto: Privatna arhiva

Ipak, treba biti realan i zaključiti da kilometar i pol dugačku crtu obrane, od zaseoka Baturi, do zaseoka Pedići, ne bi bilo lako zadržati ni jačim snagama od te postrojbe. Sjeverno od njih skupina pripadnika specijalnih postrojbi glavnog stožera branila je zaseok Narandžići gdje je također neprijatelj probio crtu obrane. Prijetila je katastrofa, no u tim kritičnim trenucima prema Novigradu tog dana kreće Bojna Zrinski koja je s područja Kašića prebačena na to područje te se pod zapovjedništvom Miljenka Filipovića rasporedila uz novigradsko groblje. Evo kako se, danas general, Filipović u knjizi Tomislava Šulja i Vladimira Brnardića „Operacija Maslenica – sjećanja sudionika“ prisjetio tog dana i borbi prsa o prsa:

“Dana 7. veljače neprijatelj se orijentira na proboj novigradskog pravca i kod sela Narandžići probija liniju obrane. Mi dobivamo zapovijed da hitno krenemo u Novigrad. Krenuli smo u par autobusa, džipova i nekih vozila, i vozimo se onom cestom uz more. U tom trenutku neprijatelj nas gađa topništvom, granate padaju vrlo blizu nas u more. E sad, da li smo mi bili van dometa ili nismo, ja ni danas ne znam, ali hvala Bogu, nisu nas pogodili. Dolazimo ipak u Novigrad i raspoređujem Bojnu Zrinski kod groblja u Novigradu. Kako smo zauzeli položaje, rasporedili snage, nije prošlo ni deset minuta neprijatelj nas napada s jednim tenkom. U toj razmjeni vatre, u pucnjavi, pogiba čovjek na tenku, koji je gađao mitraljezom i srećom se tenk i pješadija neprijateljska povlači.

Tada napokon dobivamo topničku potporu s naše strane

Malo nakon toga opet kreću u napad s tenkom i jedan naš pripadnik puca iz protuoklopnog sredstva, iz Ambrusta, ali pošto je tenk bio preblizu raketa se nije aktivirala nego se odbija od tenka. Hvala Bogu, opet se povlače, valjda su se poplašili i povukli su se. Tada napokon dobivamo topničku potporu s naše strane i donekle uspijevamo zadržati neprijatelja, iako su nas probali čak i opkoliti. Kasnije tijekom dana nama stiže pomoć, dolaze izvidnici 4. brigade s jednim tenkom njihove brigade i uspijevamo potisnuti neprijatelja nazad. Nažalost, u tim borbama poginuo nam je Mate Drmić, a imali smo par lakše ranjenih. Nakon više tjedana borbe za zadarsko zaleđe pošli smo se konačno premoreni odmoriti i pokopati suborca.”

Osim Bojne Zrinski u pomoć Novigradu uključila se i 2. bojna 112. zadarske brigade kojom je zapovijedao Šime Zrilić zajedno s protuoklopnim vodom kojim je zapovijedao Vito Burčul. I oni su 7. veljače pomogli da se utvrdi crta obrane iznad Novigrada. Idućeg dana dolazi i Mornaričko-desantno pješaštvo „Vange“ iz Pule predvođeno zapovjednikom Lukom Soldom te je odlučeno da se u hrvatske ruke vrate zaseoci Pridrage koji su 7. veljače izgubljeni te da se crta pomakne na nekadašnju liniju obrane hrvatskih snaga. Kako je ta bitka izgledala, u kojoj su bili i specijalci koje je vodio Bruno Zorica Zulu, opisao je u već spomenutoj knjizi danas pokojni Vinko Šimunić Bubanj, tada zamjenik zapovjednika 2. bojne 112. brigade:

“Ujutro, u svanuće, krenuli smo. „Vange” su krenule na položaj prema Baturima, Zulu i njegovi su išli kanjonom, a mi smo krenuli prema zaseoku Gregurićima i zaseoku Narandžići. Torcida i Osječka bitnica dobili su ciljeve koje su trebali gađati. Imali smo i dva tenka. Njihove specijalne postrojbe, s obzirom da su bile na položajima višima, iznad nas, oni su nas primijetili i pustili da uđemo u poluokruženje. Ja sam bio desno od moje protuoklopne grupe. Tada je započeo pakao! Čulo ih se da viču: „Pucajte im po nogama i hvatajte žive!” To je bila takva gungula da je većina naših pucala u nepoznato, ali to je na kraju ispalo dobro jer je pokrivena kompletna crta.

Foto: Privatna arhiva

Najgore od svega je što nismo imali vezu niti s „Vangama” niti sa Zuluom. Ja sam imao vezu s mojima, Zulu sa svojima, ali međusobno ne. Enio Begonja ranjen je tada s ‘dum-dum’ metkom u bedro. Vito Burčul je dobio po listu, ali Bogu hvala, Vito ima tako jake listove da mu ni dva metka ne bi ništa napravila. Ja sam taj dan imao 25 ranjenih momaka. Begonja, Magaš i Kadović su bili najteže ranjeni, ostali lakše. Mali Magaš, koji je jedini imao pancirku, dobio je tri metka u nju. Većini su stradale noge, bilo je dosta lomova.,,Vange” su imale jednog poginulog i osam-devet ranjenih. Taj dan bilo je najvažnije na bilo koji način izvući živu glavu.”

Od 8. do 11. veljače kada se u bitku uključuje 2. gardijska brigada „Gromovi“ zasluge za opstanak Novigrada pripadaju ponajviše „Vangama“. Iako je ta postrojba jačine ojačane satnije već iza sebe imala iskustvo ratovanja u Bosanskoj Posavini i dubrovačkom zaleđu ova je bitka obilježila njihov ratni put što ne čudi jer je Novigrad obranjen uz nemalu žrtvu – da desetke ranjenih te četvoricu poginulih – Muharema Hamzića, Dragana Grabovca, Miljenka Kvesića i Anđelka Kecmana. Pripadnik „Vangi“ Karlo Godina, u knjizi „Operacija Maslenica – sjećanja sudionika“ dočarava kako je to izgledalo na terenu idućim riječima:

“Uistinu je bilo svega, stvari koje se ne mogu ni prepričati koliko su bizarne. Recimo, došli smo im tako blizu da je neprijatelj s tenka pitao našeg, koji je dignuo ručni bacač, da je li poludio, nije znao tko je. „Spusti dole ručni bacač!“, „Ko je sad ovaj, koga tučemo?“ Ili evo, naš zapovjednik 3. voda opalio je po tenku, odbije se mina, ne aktivira se jer su preblizu bili, a događalo se mnogo takvih stvari. Dakle, imali smo opciju, ili povlačenje ili ćemo izginuti. Šta napraviti? Naša protuoklopna desetina na groblju kod Novigrada je postavila položaje. Međutim, ova druga strana se nije usudila doć, osjetili su. Mi smo se odmah ubacili na cestu, razvukli smo se po podu, tri dana i tri noći smo se ukopavali bajunetom noževa jer nismo imali drugih sredstava za kopanje. Jedan je pazio sektor, drugi se ukopavao nožem i rukama. I uspjeli smo se ukopati, tu su nas mine pokrivale jer su poslali izviđače za nama, otkrili su di smo i tu su nas mine od jutra do mraka poklapale. Meni je najbliža mina došla na metar od glave. Devet kila ima mina od 120 mm, metar ispred glave je eksplodirala. To je bila strava!”

Meni je najbliža mina došla na metar od glave

I dok su Srbi obmanjivali javnost o tome što se događa na terenu ističući kako su porazili „ustaške snage“ koje bježe ostavljajući tenkove i topništvo ustvari je kod njihovih snaga zavladalo rasulo. „Bataljun s Banije“ nije kretao u napad, a kod „Kordunaša“ je došlo do masovnog napuštanja bojišnice. Ipak bitka se nastavila o čemu ćete više čuti u nastavku emisije. Ostanite s nama.

U bitci za Novigrad koje se prisjećamo u današnjoj emisiji domicilne branitelje, okupljene u 7. domobransku pukovniju, vodio je načelnik stožera te postrojbe Danijel Kotlar. On ističe kako je do uvezivanja hrvatskih snaga na crti obrane Novigrada i Paljuva došlo tek ulaskom Taktičke grupe 2. gardijske brigade. Tog 10. veljače 1993. i njihovog dolaska prisjeća se s puno emocija:

“Praktički tek u trenutku kada je ovdje došla Taktička grupa 2. gardijske brigade, koju je vodio pukovnik Boris Jacović, možemo reći da se tada ta crta uvezala. Mi smo s malobrojnim snagama raznih postrojbi održali dotad liniju, oni su donijeli prevagu. Bila je to jedna kompaktna postrojba, i jasno, njima je priključena naša 7. domobranska pukovnija koja je tu služila i da im pomogne oko upoznavanja terena, i da im pomogne ukazati na moguće pravce pješačkog ili oklopnog prodora, zatim koja su topnička uporišta po kojima djeluju, čega se treba paziti. Upoznavali smo ih i s minama koje su postavljene bile, i tako dalje, tako da je pukovnija ovdje odigrala jako veliku ulogu. Kada sam ugledao Jacovića i Demu iz 2. gardijske, to je jedan od meni najljepših prizora u mom životu tijekom Domovinskog rata. Crta je bila, samo što nije puklo.”

Foto: Privatna arhiva

Taktička grupa 2. gardijske brigade bila je ustvari ojačana 1. bojna „Crne mambe“ kojoj su priključeni izvidnički vod, vod borbenih vozila pješaštva, pješaštvo iz oklopne bojne, mještoviti protuoklopni vod te topništvo uz 150 pripadnika 2. bojne koje je predvodio legendarni zapovjednik Predrag Matanović. Taktičkom grupom zapovijedao je Boris Jacović koji je djelovao izravno prema zapovijedima Ante Gotovine s kojim se dobro poznavao još iz vremena obrane Livna. Njegove snage praktički su odmah po dolasku imale blizak susret s neprijateljem:

“Prvo kada smo mi došli, ja sam tek postavljao priču za aktivnu obranu od napada, ali neprijatelji su već prišli, ovi od Kapetana Dragana, „knindže”. Oni su došli s puškama o ramenu, njih tridesetak, na trojicu mojih dečki. Jer su njihovi izvidnici ranije vjerojatno prošli i javili su im da je Novigrad prazan! I oni su išli naprijed kao da je čist teren. I moji su ih pustili na pet metara. I onda su riješili taj problem. To je bilo tamo ispod Gregurića, kod Novigrada – ravno. U onom kanalu, ajmo tako nazvati. Naši su bili iznenađeni da su im neprijatelji tako došli, ali oni su bili profesionalci „odradili“ su to. Dakle, dogodilo se to da smo, spletom okolnosti, mi njih napali pola sata prije nego što su oni trebali napasti nas.

Pričali su da neprijatelji uopće ne uzmiču

Po njihovim kartama i dokumentima šta smo kod njih zarobili tada, vidjelo se da su imali plan takav i da su oni napali prvi nas, vjerojatno bi izgubili. Znači, poremetili smo im totalno koncepciju, oni u tom trenutku nisu znali šta se događa jer su imali informaciju da je sve prazno, da se treba u principu ušetati u Novigrad. Moji dečki rekli su da prvi put imamo sukob s ‘al pari’ snagama, znači da moramo dati sve i izvući od sebe maksimum da bi polučili rezultat. Naši dečki dali su mi povratne informacije i rekli su da to više nije šala. Znači, fajt je najjači zapravo krenuo gore kod Gregurića. I oni su se na par metara u onoj makiji oko onih suhozida hvatali i to je bilo gadno. Pričali su da neprijatelji uopće ne uzmiču.”

Ono što se dogodilo idućeg dana, 11. veljače 1993., jedna je od najtežih pješačkih bitaka koje su Crne mambe vodile na svojem ratnom putu. Činjenica da neprijatelj ne uzmiče, da spretno i brzo uzvraća vatru za legendu Crnih mambi Ivicu Šafarića Ninju bio je dodatan motiv. U tom boju sudjelovao je i Davor Gorupić Ris koji je vodio je izviđače 2. brigade, a za knjigu „Operacija Maslenica – sjećanja sudionika“ kazao je:

“Okršaj s njima trajao je oko sat vremena. Morali smo se povući do ovećeg suhozida gdje imamo pregled nad terenom i ravninu ispred sebe, bez žbunja, makije i drveća. Po žestokom protuudaru neprijatelja bilo je jasno da se ispred nas ne nalaze obični četnici, kakve smo dotad sretali u borbama. Bile su to uvježbane borbene jedinice koje su jako dobro znale što rade i bile motivirane za borbu. Treba napomenuti i to da smo se po zapovijedi zapovjednika Borisa Jacovića, ja kao vođa grupe i izviđač, i suborac, kasnije poginuli Željko Paeska, provukli kroz gustiš iza neprijatelja da navodimo naše minobacače. Konačno u selo Baždarići dolazi i preostali dio preživjelih iz 1. pješačke satnije, naš zapovjednik Ninja, te nam pomažu da održimo liniju i samo selo. Uslijedili su svakodnevni, teški napadi neprijatelja koji se želio probiti prema Novigradu preko toga smjera, no sve smo ih uspjeli zaustaviti.”

Foto: Privatna arhiva

Tijekom bitke za Novigrad najteže se bilo boriti protiv stalnih i preciznih minobacačkih udara neprijatelja. O tome koliko je neprijatelj dobro koristio topništvo dovoljno govori i činjenica da je svih 5 poginulih pripadnika „Gromova“ u bitci za Novigrad stradalo od minobacačke paljbe. To su Dragutin Naglaš, Vlado Brebrić, Ivan Cindrić, Marijan Mikulin i Boris Krivačić.  Također treba spomenuti i to da je od 66 ranjenih „Gromova“ njih više od polovice iz stroja izbačeno od neprijateljskog topništva. Među njima je bio i Ivica Šafarić Ninja koji je izgubio desno oko:

“Imali smo dosta pogibija jer teren je bio manje-više sav od suhozida i kad padne granata, isto je pogodi li te kamen, pogodi li geler, tako da je to bilo gadno. Ja sam dvanaesti dan bio teže ranjen. Imao sam sreće, falilo mi kilo mesa, ali… Dobio sam u nogu i u ruku. Prije, neposredno prije toga smo dobili pancirke. Prvo nam je bila reakcija, da šta će nam pancirka, ne treba nam to, ali smo ih prihvatili, bila je zapovijed da ih moramo imati na sebi. Njihovi topovi su stalno gađali i na bilo kakvo podizanje tijela primali smo direktne granate.

Prije navečer mi smo izvukli tenkove kod Maslenice koji bi bateriju topova trebali uništiti. Javljam pukovniku Demi da ih unište jer je postalo neizdrživo. Demo mi odgovara da izdržimo minutu-dvije jer ih drže na nišanu i da čekaju da na topove iziđe kompletna posada baterije pa će ih poklopiti. Završili smo razgovor i preskočio sam jedan suhozid. Kako sam malo krupniji, a napravio sam i kojih dvadeset koraka, njima je to dovoljno bilo da ispale plotune iz topova. Imali su ih pripremljene i trebalo im je 5-10 sekundi da me nanišane. Eto, i tako se završilo. Dobio sam u i dobio sam u ruku i pancirka je bila dobro, dobro oštećena. Znači, pancirka me u stvari spasila. To nisam tada ni znao da me pancirka spasila, nego su mi poslije prijatelji rekli. Kad su me skinuli da mi ukažu prvu pomoć, tada su vidjeli da je pancirka bila uvelike razderana gelerima otraga. Kada sam ranjen, to je čudno stanje i čovjek u takvim trenucima ne može baš sabrano razmišljati.

To nisam tada ni znao da me pancirka spasila

Skupio sam palac koji je visio na djeliću kože i sam se nekako previo. Pronađem pušku koja je također oštećena gelerom i dopužem do svojih suboraca. U tom trenutku nisam htio zvati sanitet i doktora Sožu, jer bi izložio cijelu posadu saniteta velikoj pogibelji. Jer, ako su mene snajperski gađali s topom, mogu zamisliti što bi napravili sanitetskom vozilu. Dok se me izvlačili prema sanitetu, doktor Soža je saznao da sam ranjen. On je krenuo s vozilom po mene, ali su ga vratili jer sam već bio na putu za sanitet. Tako je ispalo da sam ja, kako doktor Soža sam kaže, njegov najdraži ranjenik koji je spasio njega kao i samog sebe.”

Nakon par dana u bitku za Novigrad stigli su i tenkisti 2. gardijske brigade koji su zamijenili posade 4. brigade u njihovim tenkovima i sudjelovali u konačnom obračunu i bitci koja se odigrala 19. veljače. Kako je neprijatelju, koji nakon toga više nije pokretao tenkovsko-pješačke napade na Novigrad, zadan taj odlučujući udarac na područkju između Novigrada i Paljuva otkrio je Boris Jacović u podcastu Gdje si bio ’91?

“Ja sam ih cijelo vrijeme navodio da mi tu dođu. Tu sam im kanalizirao djelovanje i kada su oni zagrizli nisam u početku mogao vjerovati. Htio sam ih skroz zatvoriti i uzeti im tenkove i sve, ali bi morao žrtvovati jedan svoj tenk, a možda i dva. Oni su bili jaka ekipa koja je imala protuoklop i velika je vjerojatnost da bi mi bar jedan tenk stradao. To je pet ljudi i ja to nisam htio žrtvovati. Kada smo ih tu pokrili topništvom i minobacačima ja ne znam koliko je to mina ispucano, ali dvije naše bitnice su ih rafalno tukle projektilima. Čak su im dva tenka oštećena od direktnih pogodaka mina i trebali su ih šlepati natrag.

Čak su im dva tenka oštećena od direktnih pogodaka mina i trebali su ih šlepati natrag

Kada su se krenuli izvlačiti ja sam imao tu informaciju jer sam imao par izvidnika iza njihovih leđa. Oni su mi dali koordinate gdje je neprijatelj i tu sam ih još poklopio višecjevnim bacačem raketa. To je 40 cijevi. Pitao sam gdje je prva pala, rekli su mi točno među njih. I tako smo nastavili i to je bio kraj priče. To su bili Arkanovci kojima su bili pridodani tenkisti. Poslije toga znao sam da je gotovo. Da su oni uzeli Novigrad s kule bi gađali Novsko ždrilo i imali bi taj spoj sjevera i juga Hrvatske kao na dlanu. Srećom nisu uspjeli.”