Hrabri hrvatski vojnici i policajci su u bitci za Dubrovnik, unatoč inferiornom položaju, obranili grad. Bitka je počela 1. listopada 1991. općim napadom Jugoslavenske narodne armije iz nekoliko pravaca kopnom, morem i zrakom. Time se slabo naoružane i malobrojne hrvatske obrambene snage trebalo razvući i dovesti u opasnost od odsijecanja i uništenja.

Uz to, JNA je stavila pod topničku vatru glavne prometnice od Konavala do Slanog, nastavila s čvrstom pomorskom blokadom, te, što je osobito važno, izvršila razorne udare na dubrovačku trafostanicu u Komolcu i telekomunikacijski centar na Srđu.

Prisjećamo se toga dana uz knjigu Zagonetka pobjede autora Olivera Peze.

Novi način života dubrovačkog kraja

Najprije idemo prema Rijeci dubrovačkoj gdje se nalazila trafostanica u Komolcu koja je napajala električnom energijom šire dubrovačko područje, ali i pumpe koje su ga opskrbljivale vodom. Ovaj cilj, među prvima koji je gađan 1. listopada, a pretrpio je teška oštećenja nastala projektilima navođenima s Golubovog kamena. Osim zbog trafostanice, ovo područje je napadačima bilo zanimljivo jer je kroz Komolac prolazila jedina cestovna komunikacija Dubrovnika s ostatkom Hrvatske.

Od Jadranske magistrale i mosta preko izvora Omble do Golubova kamena razdaljina iznosi oko 500 metara pa je prometnica bila u dometu i običnog pješačkog oružja. Također, tu se nalazila benzinska crpka, skladište plina, zatim hladnjače s uskladištenom hranom, marina za brodove i jahte tako da su svi ti objekti bili primamljiva meta za napadača.

Neprijatelj nije štedio granate tako da se u trenutku jedno mirno naselje pretvorilo u pakao

Detonacije koje su cijelo jutro odzvanjale s izvora Rijeke dubrovačke bile su uvod u novi način života dubrovačkog kraja. Komolac je kraj dana dočekao bez svojih stanovnika, razrušene infrastrukture i s tridesetak mještana odlučnih da brane naselje uglavnom s lovačkim oružjem. Jedan od njih, Cvijeto Crnčević, u razgovoru s Pezom ovim se riječima prisjetio tog dana:

Dana 1. listopada u Komolcu se dogodilo nešto katastrofalno! Budući da je Komolac tad bio industrijska zona, da je bio središte cijele te infrastrukture za Dubrovnik, znači tu se nalazila voda, struja, plin…, jednostavno nas je JNA s brda iznad Rijeke dubrovačke zasula granatama, pa mitraljeskom vatrom, i mi smo se našli kao glineni golubovi na streljani, bili smo im na dlanu. Neprijatelj nije štedio granate tako da se u trenutku jedno mirno naselje pretvorilo u pakao. Ja bih rekao da je to bila potpuna apokalipsa.

Jastrebovima na Srđ

Druga točka koja se našla pod udarom agresora bilo je brdo Srđ iznad Dubrovnika, odnosno telekomunikacijski centar smješten u sklopu tvrđave „Imperial“. Za ovaj strateški objekt, čijim se uništenjem postiže prekid veza Dubrovnika sa svijetom, korišteni su zračni napadi u dva naleta, prvi u 11:45 i drugi u 13:10.

Napad je izvršen zrakoplovima tipa Jastreb koji su poletjeli s mostarskog vojnog aerodroma. Zrakoplovi su koristili nevođene rakete koje su precizno pogađale stup repetitora i objekte u njegovom podnožju tako da je JNA postigla željeni učinak i Dubrovnik bacila u informativnu blokadu. Na samom objektu u trenutku napada zatekli su se radnici Odašiljača i veza kao i dežurna policijska ophodnja s dvojicom pripadnika MUP-a. Srećom, svi su preživjeli napad.

Iako je JNA odmah uništila vitalne objekte nužne za normalno funkcioniranje grada polomila je zube kada je krenula u tenkovske i pješačke prodore na više pravaca. Zapadni pravac obuhvaćao je Slano i Čepikuće, središnji pravac Brgat i Osojnik dok je istočni pravac koji je dijelom išao iz Crne Gore, a dijelom iz BiH udare usmjerio prema Debelom brijegu i Prapratnom.

Elitna oklopna brigada u napadu na Vukovar i Dubrovnik

Glavna komunikacija iz Popovog polja prema Dubrovačkom primorju vodila je iz Ravnog i Zavale u istočnoj Hercegovini do Slanog na obali. Snage JNA procijenile su da je odsijecanje Dubrovnika od ostatka Hrvatske zauzimanjem Slanog prioritet i stoga su na ovom smjeru koristili najkvalitetnije postrojbe koje su u sklopu Užičkog i Titogradskog odnosno Podgoričkog korpusa imali.

Tadašnja oklopna brigada iz Kraljeva u Srbiji, koja je pripadala Užičkom korpusu, bila je opremljena tada najmodernijim oklopom u SFRJ, većim dijelom je bila angažirana na vukovarskom bojištu, a jednim dijelom je upotrijebljena upravo prema Slanom s ciljem probijanja klina i ovladavanja širim područjem oko tog mjesta.

Pomoćni smjer upada u Hrvatsku iz BiH bio je sporednom cestom iz pograničnog sela Trebimlja u Čepikuće i dalje prema Lisačkim Rudinama. Same Rudine su strateška točka kojom se nadzire i Ston i odsijeca poluotok Pelješac od kopna. Zauzimanje ovih prostora odmah u početku potpuno bi izoliralo područje istočno od Slanog, a istovremeno otvorilo put prema Neumu i dolini Neretve.

Pripadnici odreda naoružanih brodova na izvršavanju postavljenih zadaća – Dubrovnik 1991. / Foto: Wikimedia Commons

Uz potpunu pomorsku blokadu i držanjem Slanog, Dubrovnik bi prema procjenama JNA, nakon kratkog vremena bio doveden u bezizlaznu situaciju – gladan, žedan i bez oružja, primoran na predaju i bez većih borbi. Ipak, ovaj prostor imao je nešto veću dubinu teritorija, a pojačanja su iz ostalih krajeva Hrvatske mogla stizati bez poteškoća i bez mogućnosti nadzora od strane agresora.

Čepikuće – simbol otpora hrvatskog juga

JNA je prema svojim planovima očekivala brzo ovladavanje Pločama i jednako brzu uspostavu nadzora cjelokupne istočne obale Neretve, računajući na oružanu premoć kao jamca takvih planova, pa je samouvjereno krenula u osvajački pohod na ovo područje.

Taj zadatak povjeren je crnogorskim rezervistima pod zapovjedništvom Užičkog korpusa, odnosno generala Milana Torbice. Prodor pješaštvom je zamišljen kao pomoćni smjer napada na Slano, no doživio je potpunu propast. Branitelji, pripadnici ZNG-a, MUP-a i dragovoljaca, dočekali su napadače, nanijeli im značajne gubitke i odbili napad.

Nakon ove bitke područje Čepikuća je postalo simbol otpora hrvatskog juga. Istovremeno je ratna propaganda JNA branitelje Čepikuća podigla na gotovo mitske razmjere što je pokazalo da je, osim vojnog, JNA doživjela i moralni poraz od kojeg se nije oporavila sljedeća dva mjeseca.

Počeli su stizati hodajući cestom kao da idu u svatove

Vrijeme od dva mjeseca, kako se kasnije pokazalo, za Dubrovnik je bilo presudno, ovom pobjedom mu je značajno povećalo mogućnost preživljavanja. Vlatko Cvjetanović, branitelj Čepikuća, slikovito je Oliveru Pezi opisao taj dan u kojemu ih je da će biti napadnuti obavijestio svećenik koji je pred napadačima pobjegao iz Trebimlje:

Bilo je oko 13 sati kad su oni počeli stizati hodajući cestom kao da idu u svatove, raskalašeni, raskopčani, raspjevani… Mi smo pustili da prođe čelo kolone, ali nismo bili ni iskusni ni koordinirani kako smo planirali, jer mogli smo im tu nanijeti još veće gubitke. Bilo nas je oko 25, imali smo tromblone, jedan snajper, dva puškomitraljeza… Oko 13:35 opalio je prvi metak i nastala je tarapana.

Njih 18 je bilo oko 200 metara ispred ostatka kolone, a vodio ih je raskopčani bradati poručnik s dvije žute zvjezdice na epoletama. Oni su odmah pokošeni pa je vatra prebačena na ostale koji su se raštrkali tako da smo mogli čuti jauke i zapomaganje ovih koji su pokošeni. Mogu reći da je to prilično gadno izgledalo, bilo je i povraćanja kod naših ljudi, to nam je bio prvi susret s takvom situacijom.

Te večeri u Čepikućama se pojavio Nijaz Batlak Daidža koji je ubrzo ušao u legendu obrane tog sela. Ni prema Slanom napadači 1. listopada nisu ostvarili nikakav uspjeh. Slano su branile postrojbe sastavljene od 50-ak aktivnih i pričuvnih policajaca uz podršku stotinjak mještana organiziranih u lokalnu postrojbu pričuvnog ZNG-a.

Naoružanje branitelja činilo je pretežno lovačko ili zastarjelo pješačko oružje, uz podršku tri minobacača koji su postavljeni tako da pokrivaju jedinu cestu kojom se iz Popovog polja moglo doći do Slanog. Prvog dana agresor je počeo minobacačima prebirati graničnu crtu nakon čega je pokrenuo kolonu od Orahovog dola prema Slanom.

JNA je doživjela gubitke zbog kojih je morala odustati

Branitelji su zahvaljujući kvalitetnom motrenju uočili pokret nakon čega je s nekoliko preciznih minobacačkih granata po koloni pješaštvo zaustavljeno, a u bliskoj borbi onesposobljen je i jedan kamion na koji su pričuvni policajci Policijske ispostave Slano otvorili pješačku paljbu.

Branitelji u utvrdama iz prethodnih ratova, čak iz Napoleonova doba

Najveće gubitke tog dana neprijatelj je imao na središnjem pravcu napada, prema Župi dubrovačkoj i Rijeci dubrovačkoj. Ondje se na meti našlo selo Brgat koje je tog dana doživjelo pravu kanonadu, ali je isto tako preciznom minobacačkom vatrom prema Ivanici onemogućen bilo kakav pješački pokušaj, a JNA je doživjela gubitke zbog kojih je morala odustati od većih pokreta na ovom dijelu bojišta.

Konfiguracija terena na Ivanici nije dopuštala grupiranje većeg broja vojnika u pripremi napada bez rizika da ih se poklopi topništvom, što je hrvatska snaga dobro procijenila i već prvi dan pokazala da će Brgat biti tvrda prepreka za pokušaje prodora. Osim toga Brgat je imao „brzu“ cestovnu vezu s Dubrovnikom koja se nije mogla lako motriti s kopna, a osim povoljne konfiguracije terena za obranu, branitelji su mogli računati na utvrde iz prethodnih ratova, neke čak i iz doba Napoleona.

Ipak, na širem prostoru Ivanice JNA je zahvaljujući izdignutom terenu bila u izvanredno povoljnom položaju kad je u pitanju motrenje i kontrola prometa između Dubrovnika i ostalih dijelova nekadašnje općine.

Neselektivno granatiranje Osojnika

Ustvari, imala je mogućnost potpunog nadzora, kako Župe tako i Rijeke dubrovačke u kojoj se najizloženije našlo selo Osojnik. To mjesto prilično je izolirano i udaljeno od Dubrovnika, a teren je dopuštao snagama JNA približavanje preko čuka s kojih je mogao dalje nadzirati prilaz Osojniku, ali i Rijeku dubrovačku.

Isto tako, snage iz smjera Trebinja i Popovog polja imale su mogućnost neopaženog grupiranja i upada na više smjerova da bi ovladale područjem Osojnika. Takav teren dopuštao je i obrambenim snagama prikriveno kretanje i postavljanje zasjeda, ali obrana na dulji rok bila je moguća prvenstveno uz jaku topničku potporu i opremljenost materijalnim sredstvima kojih je u to vrijeme cijeloj Hrvatskoj kronično nedostajalo.

Osojnik je napadnut topničkom vatrom u 6:30, a intenzivno granatiranje je trajalo do 7 sati. Nakon toga nastavljeno je nešto manjim intenzitetom tijekom cijelog dana. Neselektivno je granatirano cijelo naselje i došlo je do ranjavanja starice Kate Devojić u svojoj kući.

Improvizirana dubrovačka mina „televizija“

Zatim, u popodnevnim satima tri neprijateljska kamiona pojavila su se pred isturenim položajima koje je držao ZNG pod zapovjedništvom Andrije Oberana i Žarka Lauca. Branitelji su uz pomoć dubrovačkih mina „televizija“ dočekali ove kamione u pokretu prema Osojniku te ih uništili zajedno s dijelom ljudstva koje se u njima nalazilo.

Oliver Pezo detaljno pojašnjava o kakvom je točno oružju riječ:

U dubrovačkoj Tvornici ugljeno-grafitnih i elektrokontaktnih proizvoda „Nikola Mašanović“ u ljeto 1991.godine je nastala improvizirana mina usmjerenog djelovanja pod nazivom M-2, popularno nazvana „televizija“ zbog svog specifičnog izgleda, ali i dimenzija. Ovaj tip mina se zbog nedostatka obrambenih borbenih sredstava u Dubrovniku proizvodio s ciljem onemogućavanja upada okupacijskih snaga na područje bivše Općine Dubrovnik pa su uoči i početkom agresije postavljane na očekujuće smjerove nadiranja iz Crne Gore i BiH.

Mina se sastojala od željeznog kućišta napunjenog s 15-ak kilograma eksploziva te oko 3000 komadića različitog metala zalivenih u plastiku. Težila je 50-ak kilograma, a paljenje se obavljalo preko sporogorećeg i detonirajućeg štapina. Postavljena na tri željezne nosive šipke na visinu od oko 70 cm „televizija“ je nakon aktiviranja uništavala sve ispred sebe pod kutom od 120 stupnjeva i u dosegu do impresivnih 400 metara.

Ostalo nam je za kraj još istočni pravac napada koji je bio usmjeren na Konavle, a podrazumijevao je topničku pripremu i pokrete pješaštva na tri osnovna smjera, i to: Prapratno, Debeli brijeg i Vitaljina. U obrani ovog smjera na prvim crtama se nalazilo oko 100 do 120 branitelja, od čega oko 70 na Prapratnom.

Reljef je garantirao agresoru potpuni nadzor kretanja u Konavoskom polju još i prije sukoba, jer je s promatračnica na vrhovima planine Bjelotine mjesecima mogao motriti svaki pokret, civilni ili vojni, od aerodroma do Debelog brijega pa je jednostavno i bez ometanja mogao topništvom gađati svaki uočeni ili pretpostavljeni cilj.

Nonšalantna JNA „grlom u jagode“

Ohrabrena tom činjenicom, JNA je prema Prapratnom krenula poprilično nonšalantno o čemu svjedoči i zapovjednik obrane sela Ante Vulić u knjizi Zagonetka pobjede autora Olivera Peze:

Po onome što sam ja vidio, a to se može i čuti i od drugih sudionika, u neprijateljskoj koloni je bilo 74-75 kamiona. Pred samom tom kolonom bio je jedan tenk, po sredini je bio drugi i na kraju još jedan ili dva, ali to je toliko daleko od mene bilo da nisam mogao dobro vidjeti, od dima granata i od svega.

U prvom momentu mi smo mogli to brojati dok je to krenulo put nas, jer kažem, oni su pošli „grlom u jagode“ misleći da neće biti nikakvog otpora, ničega, jednostavno kao da idu prošetati kroz Konavle. E, kad smo ih dočekali, kad je počelo, nastala je tolika panika, toliko toga… kad su počeli padat prvi oko tog tenka, pa čak je bilo slučajeva da je taj tenk gazio njihove ranjene.

Nažalost, idućeg je dana neprijatelj organiziranije krenuo na Prapratno te su se branitelji bili prisiljeni povući prema Grudi. No, prvog dana su malobrojne hrvatske snage ostvarile golem uspjeh.

Jedina žrtva 1. listopada Jela Ferlan

Prema podatcima iz dokumenata koji su korišteni na suđenjima u Haagu, JNA je izgubila 29 vojnika među kojima je bilo mnogo ročnika, uglavnom Albanaca. Hrvatska strana nije imala ni jednog poginulog branitelja, a jedina žrtva 1. listopada bila je Jela Ferlan koja je kod Kupara stradala od granate.

Ohrabrenje biskupa Puljića

Naravno da se u stanovnike Dubrovnika i okolice uvukao strah, a poruku vjere, nade i utjehe ovim riječima uputio im je biskup dubrovački Želimir Puljić preko radio Dubrovnika:

Dragi slušatelji Radio Dubrovnika, u ovoj besanoj noći, dok se svi snebivamo nad svime što se događa oko nas, i dok strepimo nad tim kako ćemo jutro dočekati, mislim na sve vas.

Molim se za vas, dijelim svu muku, brigu, tegobe i nevolje ovoga vremena naše velike narodne kušnje. Sve više osjećam da smo i kao pojedinci i kao narod uronjeni u misterij križa. Zapamtit ćemo ovaj dan, 1. listopada ’91 ući će u povijest i kroniku našega grada kao dan početka nemilosrdnog napada, i s kopna i s mora i zraka.

posljedice napada na Dubrovnik 1991. / Foto: Wikimedia Commons

Stravično je bilo gledati na Srđu ispod križa kako zrakoplov ispušta kasetne bombe koje dižu zemlju i prašinu, paleći šumu koja, evo, još uvijek gori. A da ne govorim o stravičnim detonacijama koje dopiru do grada iz Župe dubrovačke, s Brgata, iz Konavala, s Osojnika…

Nema struje, nema vode, odsječeni smo od svijeta i telefonski i televizijski. Ali, nismo odsječeni od neba. Zato vam poručujem Kristov uskrsni pozdrav – ne bojte se! On je pobijedio i grijeh i zlo i smrt. Obećao nam je da će biti s nama u sve dane. On će nam donijeti svoj mir jer je rekao – mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Na sve vas koji me slušate zazivam obilje Božjeg blagoslova, njegovu pomoć i zaštitu, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.