Dragišići su se u vrtlogu rata 1991. našli „između dvije vatre“. Po okupaciji u selu su se utvrdile neprijateljske snage koje unatoč tome nisu uspjele u naumu da Hrvatsku presjeku na tom dijelu bojišta, gdje je bila doista „tanka“. Štoviše na Badnju večer 1991. u noćnim satima hrvatske su snage oslobodile kotu Gradina koja dominira tim krajem i ubrzo preuzele kontrolu nad selom Dragišići. Toga se prisjetio Ante Šunjerga, tada dozapovjednik bojne u 113. šibenskoj brigadi: „U 22 sata naša diverzantska grupa je javila da je stigla u Beč. Takva je bila šifra. Gore nisu našli nikoga i ustvari Gradina je zauzeta bez ikakve borbe, samo uz topničku pripremu. U zoru smo počeli tući sa zoljama po Dragišićima u kojima su oni imali 11 tenkova. Oni su iz dubine okupiranog teritorija uzvratili s haubicama, no akcija je uspješno izvršena i mi smo na Božić oslobodili Dragišiće.“

U zoru smo počeli tući sa zoljama po Dragišićima u kojima su oni imali 11 tenkova

Ubrzo je na snagu stupilo „Sarajevsko primirje“ i crta bojišnice se stabilizirala između Dragišića i Čiste Male. Ta se crta nije pomicala sve do veljače 1993. godine. Nakon što su srpske snage doživjele niz poraza u zadarskom zaleđu tijekom napadne, ali i obrambene faze operacije „Maslenica“ svoj su bijes usmjerile prema šibenskom zaleđu.

U selu Dragišići u kojem je položaje držala 15. domobranska pukovnija Hrvatske vojske. U ranim jutarnjim satima 24. veljače 1993. napali su kuću u kojoj se nalazilo 12 pripadnika te postrojbe. Istovremeno napadnuta je i kota Gradina koja dominira tim krajem i koja je ključ obrane Dragišića na kojoj je tada poginuo branitelj Ivan Pešić iz Čiste Velike. Gradina je brzo zauzeta, no otpor branitelja u Dragišićima bio je žestok i dugotrajan. Odmah na početku napadači su izgubili dva vojnika što je vidljivo iz dokumenata zarobljenih po oslobođenju Knina u operaciji Oluja. Poginuli su Branko Kovačević iz Ervenika i Boško Vulinović iz Bribira.

Foto: Privatna arhiva

Dvanaestorica vojnika zabarikadirana u prvoj kući u selu odbijali su se predati sve dok im nije nestalo streljiv. Stipe Alfirev, jedan od njih kasnije je kazao: „Do 11 i 30 su tukli u kuću s tenkom sa 70 metara udaljenosti. Šest sati smo se branili kako smo znali. Mi stariji možda nismo bili tako hrabri, ali ova mlađarija je tukla sa svim šta smo imali – osama, zoljama i  drugim oružjem koje smo imali. Kad smo to potrošili i kad je tenk probio obrambeni nasip i zid na tri mjesta, više nismo mogli ništa.“

U četiri sata žestoke bitke opkoljeni branitelji čak su uništili neprijateljski oklop koji je izgorio. Ante Šunjerga bio je zapovjednik bojne 15. domobranske pukovnije koja je bila napadnuta: „Moji vojnici su se malo opustili, neprijatelj im je prišao i dogodilo se to što se dogodilo. To je bilo nakon godinu dana neratovanja i razumljivo je da nisu bili ‘atento’. Nitko nije mogao misliti da bi se takvo što moglo dogoditi. Gradina i ta kuća u kojoj su oni bili imali su vezu. Napadnuti vojnici tražili su potporu s Gradine gdje smo imali jedan protuavionski top no ondje je već bio neprijatelj koji je opalio po njima.

Mi stariji možda nismo bili tako hrabri, ali ova mlađarija je tukla sa svim šta smo imali

Mi domobrani smo praktički bili bespomoćni, imali smo od topništva samo jedan top T-12 i nešto minobacača, tražili smo zato 113. šibensku brigadu za pomoć, ali ona nažalost nije stizala. Koliko je stanje bilo teško dovoljno govori činjenica da ja svojim minobacačima javljam da gađaju i dajem im šifrirane koordinate. Zapovjednik minobacača bio je moj bliski rođak i pita me jesam li poludio i da je taj cilj prostor gdje su naši dečki, prostor te kuće. Unatoč mojim opetovanim zapovijedima on nije htio tuči blizu nego je tukao po komunikaciji između Dragišića i Čiste Male. Bio je uvjeren da ja griješim. Mi smo to sve gledali dvogledom na udaljenosti od oko kilometar i pol. Oko 10 sati dečki su se predali, gledali smo nemoćni kako ih svlače do pasa i odvode prema Čistoj Maloj.“

Ovaj tragičan događaj izazvao je nemir i strah među pripadnicima 15. domobranske pukovnije. Prijetila je katastrofa, noć s 24. na 25. veljače bila ne teška i neizvjesna, a dramatičnost je pojačavalo iskrenje dalekovoda koji je bio oštećen u borbama dan ranije.

15. domobranska pukovnija / Foto: Privatna arhiva

Nakon napada srpskih snaga na Dragišiće uslijedila je dramatična noć tijekom koje se hrvatske snage spremaju za protuudar kojim je koordinirao Damir Krstičević, tada zapovjednik 113. šibenske brigade. Udarna snaga koja je protuudar izvela bila je skupina vojnika specijalnih postrojbi Glavnog stožera Hrvatske vojske koje je vodio Bruno Zorica Zulu. Te noći spominje se Ante Šunjerga „Meni je Krstičević rekao: ‘Bojniče Šunjerga tvoja zadaća je da uvedeš Zuluua u Gaćeleze odakle će on ujutro krenuti prema Gradini i Dragišićima i obavezan si mu dati dva vodiča koji će voditi njegovu ekipu.’

U Gaćeleze smo ušli polako, u koloni, oko 3 ujutro. U jednoj kući sjedili smo na podu i čekali zoru. Zulu mi se nije obraćao po pitanju dvojice vodiča koje mi je spominjao Krstičević. Nadao sam se da će on i njegovi dečki moći sami i da neću morati slati nikog od svojih jer nisam znao koga bi odabrao u tako složenoj situaciji kada nam je svima pao moral. Ipak, kada je došlo vrijeme pokreta, Zulu mi je prišao i pitao me gdje su dvojica vodiča. Tada sam prišao pokojnom Marijanu Bilaću i Mili Ledenku i rekao im koja im je zadaća. Na moju sreću obojica su pristala i pao mi je kamen sa srca.“

Predah nakon Novigrada za nas je trajao vrlo kratko

Nakon što je Damir Krstičević odlučno zapovjedio početak oslobađanja Dragišića otvorena je kanonada od strane topništva 113. brigade prema Gradini koju su ubrzo oslobodile hrvatske snage. Grupa Bojne Matija Vlačić predvođena Zvonkom Lukićem javila je ostatku snaga da je Gradina u hrvatskim rukama nakon čega je pokrenut napad na Dragišiće. U monografiji Bojne Frankopan opisao ga je legendarni Bruno Zorica Zulu:

“Predah nakon Novigrada za nas je trajao vrlo kratko, već za nekih pet do šest dana morali smo ići u šibensko zaleđe, u akciju osvajanja Dragišića i Gradine. Ta Gradina brdo je koje dominira prema Dragišićima, ali i Gaćelezima i Dražićima, dakle širem području, i moralo se zauzeti ju jer bez toga osvajanje Dragišića ne bi bilo moguće. U akciju smo krenuli u 5 sati ujutro. Grupa Bojne Matija Vlačić, koju je vodio Zvonko Lukić, dobila je zadaću zauzeti Gradinu.

Dečki su dobro odradili zadaću, zauzeli su Gradinu i čim su javili da je u našim rukama, mi smo krenuli zauzeti, odnosno vratiti Dragišiće. Osim što nam je bio priključen moj brat Marijan Zorica iz 113. brigade, nismo imali drugu pomoć u ljudstvu, no imali smo zato vrlo kvalitetnu topničku potporu šibenske brigade. Uz njihovu podršku, probili smo se u selo, izbacili neprijatelja, te smo zarobili i tenk, koji smo prethodno onesposobili pogodivši mu gusjenicu.

Foto: Privatna arhiva

Istjerali smo srpske snage, očistili smo selo sve do zadnje kuće, bilo je tek prošlo podne. To se dobro sjećam jer sam nazvao Gotovinu i izvijestio ga da smo uspješno odradili akciju, a on je, umjesto pohvale, rekao: ‘Kasniš 10 minuta. Rekao sam da zadaću izvršite do podne.’ Kod te zadnje kuće rasporedio sam ljude da čuvaju prilaze selu, bilo je to najbolje mjesto za nadzor. No, na nekih 150 metara u okolnom kršu prikrila su se dva srpska vojnika. Oni su iz tog krša ispalili zolju, koja je pogodila zid i usmrtila je Krešimira Katavića, a jedno pet ili šest naših vojnika je ranila.

Nažalost, platili smo visoku cijenu za rizik kakav nose ovakve akcije. To je tako, puno veće opasnosti vrebaju tijekom održavanja kontrole nad područjem koje su zauzele male snage, nego što opasnost vreba iz same akcije, koliko god se ona dobro organizira. Na šibenskom području svugdje su vrebale opasnosti, ne samo u Dragišićima. Treba priznati da su Srbi bili jaki u pripremanju zamki. Primjerice, znali su postavljati zolje na prozore, koje su se automatski aktivirale po ulasku jer unutar prozora bile su zakvačene ručne bombe, koje su imale senzorske upaljače na svjetlost.

ime je kod neprijatelja unesena zbunjenost i dojam da se radi o velikom i sveobuhvatnom napadu iako nas je uistinu bilo malo

Isto tako, Srbi su znali prerezati našu telefonsku žicu jedno 10 centimetara i onda bi oko toga ukopali po desetak mina, pašteta. Naravno, naši vezisti morali bi ići spajati žice i tako riskirati život. Uglavnom, svi su bili u opasnosti, ne samo oni koji su direktno sudjelovali u borbama. Pouzdano tvrdim da je dosta hrvatskih vojnika nastradalo na tom području od tih njihovih zamki iznenađenja.”

Jedan od vojnika koji je sudjelovao u toj akciji, Tomica Bajsić, ističe zanimljiv element bitke za Dragišiće:

„Zulu i Krešo Stanko, koji je s njim u Frankopane došao iz Legije stranaca, na početku su akcije izveli jedan psihološki trik. Oni su komunicirali međusobno sredstvima veze, ‘motorolama’, porukama koje su slane na francuskom i hrvatskom. Time je kod neprijatelja unesena zbunjenost i dojam da se radi o velikom i sveobuhvatnom napadu iako nas je uistinu bilo malo. Iako zasuti minobacačkom paljbom dobro smo se rasporedili i ubrzo zauzeli selo.“

Foto: Privatna arhiva

Tonči Perišić, poznatiji pod ratnim nadimkom Krpa, kao pripadnik Specijalne postrojbe Glavnog stožera Bojna Matija Vlačić bio je sa skupinom vojnika koja je trebala presjeći komunikaciju Čista Mala – Dragišići i time onemogućiti dolazak srpskih snaga u selo. Ovim riječima prisjetio se tog događaja:

„Nakon operacije Maslenica odnosno bitke za Novigrad otišli smo na odmor kućama. Pokazalo se da je on vrlo kratko trajao. Već nakon par dana, u Podstranu gdje sam živio, dolazi mi obavijest da se hitno javim u Vodice. Tijekom noći s 24. na 25. veljače stigao sam u Vodice odakle sam na noge stigao u Gaćeleze odakle smo krenuli u akciju. Zulu je vodio grupu na selo, a ja sam išao s grupom presjeći komunikaciju prema Čistoj Maloj kako Srbima ne bi odande moglo doći pojačanje. No oni su se vrlo brzo razbježali pa im pojačanje nije niti trebalo.“

Iako su hrvatske snage u akciji zarobile tenk koji je ubrzo pridodan 113. šibenskoj brigadi akciju je obilježila pogibija Krešimira Katavića iz Gabele kraj Čapljine. Tonči Perišić prisjetio se okolnosti tragedije pomalo drugačije od Zulua:

„On je inače bio vozač u postrojbi i ovo mu je bila prva prava akcija u koju je išao s nama. Srbi su kada su se povlačili ostavili na stolu u jednoj kući 3-4 zolje. Kada je Katavić ondje ušao zolja se aktivirala i usmrtila ga.“

Kada je Katavić ondje ušao zolja se aktivirala i usmrtila ga

O pokojnom Krešimiru u monografiji 1. hrvatskog gardijskog zdruga pronaći ćemo par biografskih crtica koje prenosimo da se ne zaboravi – Krešimir je rođen u Metkoviću 28. kolovoza 1964. godine. Osnovnu je školu pohađao u Gabeli i Čapljini, a srednju u Čapljini. Nakon završetka škole zaposlio se u Opuzenu i ondje je radio do agresije na Republiku Hrvatsku. Do odlaska u rat živio je s roditeljima i bratom u Gabeli. Ljubav prema Hrvatskoj naslijedio je od oca, političkog zatvorenika koji je u zatvoru proveo sedamnaest godina. Dragovoljno je stupio u obranu Domovine 8. listopada 1992. kao pripadnik Specijalne postrojbe Glavnog stožera HV-a Bojne “Matija Vlačić”.

Na kraju ovotjednog izdanja Domoljubnih minuta – događaj tjedna u kojoj evociramo uspomenu na bitku za Dragišiće treba se spomenuti i toga da se tek 25. svibnja 1993. godine otkrilo što se dogodilo sa zarobljenim vojnicima 15. domobranske pukovnije. Naime tog dana šestorica njih razmijenjena su kod Otočca te su svojim najbližima prenijeli strašno iskustvo koje su doživjeli u prethodna tri mjeseca.

Oni su nakon što su odvedeni iz Dragišića postrojeni u Čistoj Maloj, a iz tog stroja u bijeg se dao Boris Kartelo iz Putičanja. Nažalost pobjeći nije uspio. Za njim je otvorena puščana paljba te je ubijen. Žicom vežu Borisa Troskota iz Kašića Banjevačkog i Borislava Perišu iz Krkovića, izdvajaju ih iz skupine te im samoljepljivom trakom vežu oči i odvode u nepoznatom pravcu. Do danas se ne zna gdje im je grob. Po nekim tvrdnjama, njih dvojicu su izabrali da na njihovim životima osvete Branka Kovačević i Boška Vulinovića, dvojicu četnika koji su poginuli u napadu. Po drugima, odvedeni su u kamp kapetana Dragana u Brušku kod Benkovca. Sedmoricu preostalih zarobljenika odvode prema Kninu, a u kamionu od posljedica batinanja preminuo je Jakov Crvelin iz Tisnog.