Nepotpisano pismo na Stepinčevu procesu

“Nada koja ne postiđuje”

“Navodimo dijelove rasprave na procesu, gdje je optuženi Nadbiskup energično zanijekao da je to pismo od 18. svibnja – njegovo. Niti mu je auktor, niti mu je potpisnik!

Jakov Blažević – Alojzije Stepinac, 2. listopada 1946. Na montiranom sudskom procesu u Zagrebu, od pritvora 18. rujna te javnih rasprava od 29. rujna do presude 11. listopada 1946., javni tužitelj Blažević na ročištu 2. listopada pozvao se i pokazao kopiju pisma koje je navodno nadbiskup Stepinac datirao 18. svibnja 1943. i poslao papi Piju XII. “Kopija tog izvješća nalazi se među dokaznim materijalom optužnice, Vrhovni sud NRH stup 6/1946, str. 808-823”. Riječ je o talijanskom tekstu na punih 16 stranica. Nadbiskup na suđenju, “čim je iz ustiju javnoga tužioca čuo prve pasuse izvješća, zanijekao je odlučno da bi mu on bio autor”, reče Politeo u obrani, tj. da je to njegovo, Nadbiskupovo, pismo. Dakle zanijekao i Stepinac i Politeo. Blažević u svojoj optužnici nekorektno ispušta da je Stepinac to zanijekao, a pogotovo ispušta sâmo opsežno i uvjerljivo obrazloženje odvjetnika Politea da je to krivotvorina.

Na sudu je ovako počeo razgovor između tužitelja Blaževića i optuženoga Stepinca:

“Molim vas, optuženi Stepinac, koliko ste izvještaja poslali papi za vrijeme okupacije?

Optuženi: To nisam dužan davati izjavu.

1. Blažević: Kako?

Optuženi: O tome ne mogu davati izjave.

1. Blažević: Vi nas silite da mi moramo vaše stvari rješavati.

Optuženi: Izvolite.

1943. Blažević: Jeste li slali izvještaj 1943. godine.

Optuženi: Izvolite ga pokazati.

1. Blažević: Molim?

Optuženi: Izvolite ga pokazati.

(Optuženom Stepincu se zatim predočuje dokumenat. Stepinac dugo gleda u njega.)” I tužitelj neočekivano ispušta Stepinčevu reakciju odlučna nijekanja da je to njegovo pismo.

To Stepinčevo navodno izvješće Papi neuobičajeno počinje čudnim predstavljanjem: “Sveti Oče! Golema odgovornost, koju nosim kao glavni biskup jedine katoličke države na Balkanu i metropolita Hrvatske i Slavonije…”, a završava u još neuobičajenijem obliku: “U Presvetom Srcu Isusovom uvijek najodaniji Nadbiskup i metropolita zagrebački”.

– Stepinac se nikada nije potpisivao kao “glavni biskup”, i to “vescovo” umjesto arcivescovo, i još k tomu “capitale”- glavni! Niti je mogao pobrkati pojmove na početku: “metropolita Hrvatske i Slavonije” i na svršetku: “metropolita zagrebački”!

Osim toga, na kopiji nema zaglavka ili impressuma, pa se ne zna bi li to bilo u ime Biskupske konferencije ili Nadbiskupije ili u osobno ime; nema ni urudžbenoga broja, ni žiga, ni potpisa, niti ikakve druge pobliže protokolarne oznake.

5. Blažević – Ivo Politeo, 5. listopada 1946. Iz stenografskih bilježaka rasprave između javnoga tužitelja Jakova Blaževića i branitelja dr. Politea u vezi s odbijanjem svjedoka, na kraju čitamo ovaj dijalog:

Blažević: “Nije istina, da se Stepinac nije branio. Branio se, gdjegod je mogao. Branio se, gdje je i istina bila tako jasna. I sud ga je upozoravao, neka se brani. Obrana bi mu bila najpoštenija, da dade van sve dokumente, a ne samo ove, koji nemaju veze s njegovim stavom. Neka npr. iznese svoj izvještaj papi od 1943. godine”.

Politeo: “A ako nije taj izvještaj slao.”

Blažević: “Slao ga je, to se vidi iz rimskih izvještaja kneza Lobkowicza i dr. Rušinović”.

Politeo: “Molim, to se iz njihovih izvještaja ne vidi jasno!”

Blažević: “Da, ali sam sadržaj je takav…”.

Dodajemo da je sam sadržaj mogao i netko drugi pisati i Stepincu pripisati! Riječ je o potpisu, a ne o sadržaju.

Braniteljevi naglasci iz pisma na obrani, 8. listopada 1946. Glavni branitelj nadbiskupa Stepinca, dr. Ivo Politeo, u svojoj obrani sadržaj je navodna pisma sažeo u obliku tužiteljevih optužaba prema kojima se nadbiskup Stepinac pokazuje:

kao žarki pristaša fašističkoga režima i ustaške NDH,

kao neprijatelj i mrzitelj srpskoga naroda,

kao obmanite koji Papi i Svetoj Stolici daje neistinitu sliku o stanju u Hrvatskoj,

koji Titovim partizanima pripisuje ustaške i četničke zločine,

koji je pobornik prisilnih obraćenja ili “prekrštavanja” na katolicizam i tomu slično.

Nikada nijedna puna stranica, a kamo li cijela promemorija, te talijanske kopije s tim navodnim 41 prilogom, nađene u Ministarstvu vanjskih poslova, nije na ovim prostorima pokazana, kamoli objavljena, samo je javni tužitelj Jakov Blažević taj dokument imao u rukama kao “dokaz” na temelju kojega je nadbiskup Stepinac bio optužen i suđen, iako je “dokaz” izostao u samoj presudi. Tužitelj je, istina, izvode hrvatske kopije 2. listopada 1946. na sudu pročitao i pokazao Stepincu koji je, nakon uvida, odlučno zanijekao da je to njegovo pismo. Unatoč tomu jasnu opovrgnuću, to je navodno pismo s talijanskoga jezika u hrvatskom prijevodu i tri puta objavljeno za bivše Jugoslavije: u Zagrebu 1946., zatim drugi put u Zagrebu-Sarajevu-Beogradu 1980. i treći put u Sarajevu 1986. I to svaki put s nekim ispuštenim dijelovima. Javnost ne zna ni kakav je talijanski izvornik ni kakav je cjelovit hrvatski prijevod. A publikacije koje objavljuju samo prijevod, barem djelomično, nose naslove: Dokumenti o protunarodnom radu… Tajni dokumenti o odnosima Vatikana i NDH; Vatikan i Jasenovac. Dokumenti, itd. Na taj su talijanski tekst samo u bilješci upozorili priređivači dossiera sudskoga procesa Stepincu u zagrebačkom časopisu Fontes, 2, 1996., gdje su 463 stranice posvećene samo tomu montiranom postupku. C. Falconi 1965. i M. Rivelli donose kratke odlomke pisma na talijanskom bez navođenja izvora. Blažević je na sudu rekao da original mora biti u Vatikanu kamo je navodno poslan.

Ivo Politeo, 8. listopada 1946. Odvjetnik Politeo, Splićanin, proučivši pristupačnu mu dokumentaciju, višestruko i uvjerljivo dokazuje da je navodno Stepinčevo pismo, koje nosi nadnevak 18. svibnja 1943., falsifikat. Sažeto rečeno, Politeo niže povode, razloge i dokaze:

– da je ta krivotvorina “potpuno protuslovlje tog izvješća-kopije sa čitavim dokaznim nazorima i djelima nadbiskupa”;

– da je Nadbiskup, “čim je na raspravi iz ustiju javnog tužioca čuo prve pasuse izvješća odlučno zanijekao, da bi on bio autor. Ja nadbiskupu vjerujem”;

– da je kopija navodna originala pisana “talijanskim jezikom, dok su sva izvješća, koja je nadbiskup slao Sv. stolici pisana latinskim jezikom” [primjedba: većina je pisama pisana na talijanskom jeziku];

– da je kopija nađena “u arhivu ustaškog ministarstva vanjskih poslova, a ovome nadbiskup nikada nije slao kopije svojih izvješća”;

– da “u istom arhivu nije nađena kopija ni jednog drugog nadbiskupova izvješća”;

– da “inkriminirane kopije nema u arhivu nadbiskupije, gdje se inače pohranjuju svi koncepti ili kopije sviju izvješća Sv. Ocu”;

– da je odvjetnik “predao sudu originalno pismo državnog tajnika u Vatikanu, kardinala Maglione, od 17. lipnja 1943, u kojemu ovaj potvrđuje, da je primio njegovo [Stepinčevo] izvješće i označio odmah sadržaj tog izvješća: da u njemu nadbiskup opisuje djelatnost, koju je razvio u prilog Židova i Srba u Hrvatskoj”;

– da je Maglioneov potvrđeni sadržaj izvješća u potpunoj “protivnosti sa sadržajem kopije, što javni tužilac na temelju nje nadbiskupu predbacuje”;

– da sva “izvješća biskupâ sastavljaju se u ustaljenom kurijalnom stilu”, tj. počinju: “Beatissime Pater”, a završavaju: “Deus etc….”;

– međutim, “svi smo čuli, da i svršetak i početak kopije, pročitane od javnog tužioca, glasi sasvim drugačije, što potpuno isključuje, da je nadbiskup autor te kopije, odnosno njezina originala, ukoliko takav uopće postoji”;

– da “i čitav stil ostalog sadržaja kopije nikako ne odgovara kurijalnome, nadbiskupu dobro poznatome, stilu”;

– “Sadržaj kopije je vrlo opširan i govori o stvarima, o kojima nadbiskup nije većinom mogao imati nikakva znanja”;

– “Na kopiji nema nikakove zabilješke, je li, kada i po kome i kako je original otpravljen, niti se u arhivu ustaškog ministarstva našao ikakav podatak o tome”;

– “U tekstu kopije spominje se nadbiskup kao metropolita Croatiae et Slavoniae, a potonje nadbiskup nije, niti se ma igdje takvim nazivom nazivao”.

Nijedan od ovih četrnaest nabrojenih dokaza, izrečenih bez poznavanja prethodna pripremanja pisma izvan Duhovnoga stola, nije uvjerio javnoga tužitelja i komunistički sud koji je 11. listopada 1946. i na temelju toga falsifikata donio konačnu presudu. Zapravo nije ga ni mogao uvjeriti, jer taj sud nije bio zainteresiran za dokaze i istinu, nego samo za proceduru koja će Nadbiskupa dovesti do konačne presude.”

Izvadak je iz knjige biskupa Ratka Perića “Nada koja ne postiđuje” koja se može naručiti OVDJE.

Msgr. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski, rođen je 2.veljače 1944. godine u župi Rovišće kod Bjelovara u Hrvatskoj. 

Osnovna škola u Rotimlji, 1951.-1955. i u Crnićima, 1955.-1959.; Sjemenišna gimnazija u Zagrebu, 1959.-1963. Filozofski studij u Zagrebu, 1963.-1965. Teološki studij u Rimu, Papinsko sveučilište Urbanijana, 1965.-1969. Licencijat u lipnju 1969. s tezom: „Uloga kardinala Stepinca u odnosima između Crkve i države“.Đakonat: Rim, 13. travnja 1969. Prezbiterat: Prisoje, 29. lipnja 1969. Reditelj biskup Petar Čule. Poslijediplomski studij na Urbanijani, 1969.-1971., doktorirao 10. prosinca 1971. s tezom: „Smisao evangelizacije u perspektivi anonimnoga kršćanstva“. Župnik u Trebinju, 1971.-1974. Profesor opće povijesti i grčkoga jezika na Humanističkoj gimnaziji u Dubrovniku, 1972.-1974.Profesor na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji: ekumenska teologija, 1974.-2004. (s prekidima); na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu: istočno bogoslovlje, 1991.-1992.; na Papinskom sveučilištu Gregorijani u Rimu: ekumenska teologija, 1989.-1992.; na Teološkom institutu u Mostaru: ekleziologija i mariologija, od 1993. Rektor Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu imenovan 7. prosinca 1979. Biskup koadjutor mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski imenovan 29. svibnja 1992.Ređen za biskupa: Neum, Križevo, 14. rujna 1992. Posvetitelj Franjo kard. Kuharić; suposvetitelji nadbiskup Josip Uhač i biskup Pavao Žanić. Naslijedio biskupa Pavla Žanića kao dijecezanski biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski, 24. srpnja 1993. Konzultor Kongregacije za kler, 1990.-1995. Konzultor Kongregacije za evangelizaciju naroda, 1993.-2003. Član Papinskoga vijeća Cor unum, 1995.-2000.