Tom prilikom je Sveti Otac, među ostalim, rekao: “Našom apostolskom vlašću dopuštamo da se sluga Božji Alojzije Stepinac odsada naziva blaženim i da se svake godine na dan njegova rođenja za nebo, desetoga veljače, može slaviti njegov spomendan na mjestima i na način kako je to određeno kanonskim propisima. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.”

Stepinčev krepostan život i mučeničku smrt Božji je narod prepoznao i častio već za života, a osobito nakon smrti. Postupak za Stepinčevu kanonizaciju pokrenut je tako već 1969. godine, kada je tadašnji apostolski upravitelj Zagrebačke nadbiskupije Franjo Kuharić u najvećoj tajnosti zatražio mišljenje o prikladnosti otvaranja procesa kanonizacije “herojskog nadbiskupa Alojzija Stepinca”, podsjeća

Dijelovi postupka do proglašenja blaženim

Prije nego što kandidat službeno bude proglašen svetim – kanoniziran – najprije treba biti uzdignut na čast sluge Božjeg (servus Dei), dekretom o herojstvu kreposti ili o mučeništvu bude priznat kao časni (venerabilis) i zatim blaženim (beatus), a sam proces naziva se beatifikacijom.

Tako se slugom Božjim postaje dekretom mjesnog ordinarija, po dopuštenju Svete Stolice (nihil obstat), kojim se uvodi kauza i određuje pokretanje biskupijskog postupka.

Nadbiskup Stepinac na sudu / Foto: Zagrebačka nadbiskupija

Nakon što je pozitivno završena biskupijska faza procesa, započinje tzv. rimska faza. Ako prema mišljenju stručne komisije, koja se sastoji od teologa, kardinala, biskupa i Kongregacije za kauze svetih, kandidat za beatifikaciju bude ocijenjen dostojnim, tj. da je živio tri teološke kreposti (vjeru, ufanje i ljubav) i četiri kardinalne kreposti (razboritost, pravednost, jakost i umjerenost), onda ta ista Kongregacija, s ovlašću pape, sastavlja dekret o herojstvu kreposti ili o mučeništvu kojim se kandidat naziva časnim slugom Božjim, podsjeća narod.hr.

Da bi taj isti kandidat bio proglašen blaženim, traži se protek najmanje pet godina od njegove smrti, osim ako Rimski prvosvećenik ne dadne oprost od traženih godina te već postoji čudo po zagovoru sluge Božjeg. Za proglašenjem blaženim nekog mučenika čudo nije potrebno.

Zagovor za čudo

Ovdje treba naglasiti riječ zagovor, jer čudo nije djelo nekog sluge Božjeg, blaženika ili sveca, nego je čudo uvijek djelo Božje. Zasluga svetaca je samo zagovor čuda pred licem Božjim. Što bi onda uopće bilo čudo? Obično su to znanstveno i medicinski neobjašnjiva tjelesna ozdravljenja od teških bolesti.

Među čuda se mogu ubrojiti i druga nadnaravna obilježja, primjerice stigme (pojava rana na nečijem tijelu, kakve je imao Isus Krist u vrijeme svoje muke), očuvanje neraspadnutim tijela poslije smrti i slično.

Što se tiče samih ozdravljenja, ona moraju biti cjelokupna, konačna i trajna. Da bi jedno čudo bilo sveopće prihvaćeno, Kongregacija se služi posebnom komisijom liječnika koju čine vrhunski specijalisti, vjernici i nevjernici.

Beatifikacija Alojzija Stepinca / Foto: stepinac.zg-nadbiskupija.hr

Kako crkveni zakon nalaže, tek nakon dekreta o herojskim krepostima ili o mučeništvu i dekreta o čudu izmoljenu po zagovoru sluge Božjega, papa dopušta da se taj isti sluga Božji ubuduće u određenoj crkvenoj pokrajini, biskupiji, u redovničkim i svjetovnim ustanovama, društvima apostolskog života, čiji je blaženik bio član, časti kao blaženik na određeni dan, tj. na dan njegove smrti – na dan rođenja za nebo (dies natalis).

Kako dolazi do proglašenja blaženika – svetim?

Završni stupanj kanonizacije jest proglašenje dosadašnjeg blaženika svetim. I u ovoj završnoj fazi, da netko bude proglašeno svetim, uvjet je isti kao za beatifikaciju. A to je postojanje čuda. Čudo se mora dogoditi nakon službene beatifikacije blaženika. U ovom slučaju, postojanje čuda traži se i za blaženika ispovjedaoca i blaženika mučenika. Kada je utvrđeno postojanje čuda prema zakonskim odredbama, onda slijedi svečani čin kanonizacije, kojeg uvijek vrši sam Rimski prvosvećenik, i dopušta da se dosadašnji blaženik naziva svetim, javno štuje u cijeloj Crkvi, a njegovo ime se unosi u opći kalendar Katoličke Crkve.

Ovdje je ukratko prikazano, na vrlo pojednostavljen način, što je sve potrebno učiniti da bi službena mjerodavna crkvena vlast nekoga priznala slugom Božjim, blaženim i svetim.

Na kraju je potrebno postaviti pitanje: jesu li na poseban način sveti samo oni koji se nalaze na službenom popisu Katoličke Crkve, tj. u njezinom općem kalendaru? Naravno da nisu. Kako je rečeno, ovi koji su javno priznati od Crkve bili su sveti i prije svečane beatifikacije i kanonizacije. To znači da i izvan općeg kalendara postoje sveti ispovjedaoci vjere, čija je svetost ostala u skrovitosti njihova srca, poznata samo Gospodinu i manjem broju ljudi te mučenici, koji su kroz povijest ili u suvremeno doba dali svoj život za vjeru. To potvrđuje i blagdan Svih svetih, koji se obilježava 1. studenog. Njime Crkva u jednom danu slavi sve svoje kanonizirane svece, ali i sve one koji još nisu poznati, pravno priznati ili koji to nikada neće ni biti – sve znane i neznane svece.

Vjernici sve više upoznaju Stepinca

Povodom 25. obljetnice Stepinčeve beatifikacije, u emisiji Argumenti Hrvatskoga katoličkog radija o snazi Stepinčeva lika 2. listopada govorili su mons. Juraj Batelja, izv. prof. dr. Tomislav Anić te vlč. Antun Vukmanić.

Postulator kauze za kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca mons. Juraj Batelja istaknuo je kako danas možemo govoriti o 25 blagoslovljenih godina, 25 godina prilike u kojima je Crkva u Hrvata približila lik i djelo bl. Alojzija Stepinca. “Ustanovljeno je više od 20 crkava i župa, 40 kapela, a desetak oltara ima njegove moći. U Hrvatskoj gotovo da ne postoji grad u kojem Stepinac nema svoj trg ili ulicu – osim Zagreba. Imamo jedno veliko gibanje koje zna kamo ide. Beznačajna su sva podmetanja koja ovim kretanjima stavljaju zapreke. Vjerujem i čini mi se da narod jasno percipira snagu Stepinčeva lika”, istaknuo je.

Vlč. Vukmanić, mons. Batelja, prof. dr. Tomislav Anić i Tanja Maleš

Stepinac ima ulicu ili trg u svakom gradu – osim u Zagrebu

Izv. prof. dr. sc. Tomislav Anić s Odjela za povijest Hrvatskoga katoličkog sveučilišta je istaknuo da je bl. Alojzije prošao sve najnegativnije što se moglo proći u 20. stoljeću – iskustvo Prvoga svjetskog rata, gospodarsku krizu i Drugi svjetski rat. “Trebamo znati da je kao mladić bio unovačen i proživio iskustvo rata, čime je odrastao mnogo brže nego drugi. Nadbiskup Bauer ga nakon ređenja promiče za ceremonijara, ali on ne želi privilegije i želi na župu. Malo tko je u Zagrebu između dva svjetska rata htio prijeći na radničke kvartove. Stepinac tamo ide bez ikakvog zaziranja”, naglasio je.

Ističući neupitnost svetosti života bl. Alojzija, župnik blaženikove Župe na Trnjanskoj Savici vlč. Antun Vukmanić rekao je da je Stepinčeva svetost neupitna. “Mnogi ga nazivaju svetim blaženikom. Ništa što nije sveto ne može doći u nebo. On bi, i da nije bio osuđen, proganjan i umro u zatvoru, bio svet zbog načina života i svega što je činio kao nadbiskup”.

Zaključujući govor o Stepinčevoj svetosti, mons. Batelja istaknuo je da je medicinska komisija potvrdila neprotumačivo izlječenje. “Ovoga ljeta sam u Krašiću ugledao starijeg djeda i baku i među njima dvoje unuka, rođenih uz pomoć Stepinčeva zagovora. Sa Stepinčevim grobom, zemlja u kojoj počiva biva jača”, zaključio je mons. Batelja.