U bitci za Kupres hrvatske snage teško su stradale. Bio je to prvi ozbiljni sukob hrvatske i srpske bosanskohercegovačke vojske u ratu u BiH no o njemu teško nalazimo izvore. Razloga je mnogo. U prvom redu radilo se o neuspjehu, za neuspjeh netko mora biti i odgovoran, no pitanje odgovornosti u ratu često je postajalo tabu tema, što smo vidjeli i u zadnjoj nedjeljnoj emisiji o operaciji „Baranja“. U operaciji „Baranja“ poginulo je 16 vojnika, a u bitci za Kupres 10 puta više.

Nakon što je okončan sukob visokog intenziteta u ratu u Hrvatskoj, 1992. postalo je jasno da će se on preliti u Bosnu i Hercegovinu. Nakon referenduma o neovisnosti vlada Republike Bosne i Hercegovine u ožujku je proglasila neovisnost. Po sličnom modelu kao u Hrvatskoj, Srbi su bojkotirali referendum i protiv njega ustali oružjem. Prema popisu iz 1981. godine na Kupreškoj visoravni živjelo je 51 % Srba, Hrvata je bilo 39 % a 7 % Muslimana. U tom odnosu snaga ni Srbi ni Hrvati nisu pokazivali namjeru da se odreknu svojih „vjekovnih“ zemalja. Oružani sukob visio je u zraku, a nitko ga nije čekao skrštenih ruku. Svjesni opasnosti, kupreški Hrvati još su u rujnu 1991. osnovali Krizni stožer, a dragovoljačke skupine prerasle su 1992. u Kuprešku bojnu. Etničke tenzije konstantno su rasle, a manji oružani incidenti nizali se jedan za drugim. U drugoj polovini ožujka 1992. s Kupresa je iseljeno srpsko civilno stanovništvo, uglavnom u Šipovo, Banju Luku, Beograd i Vojvodinu. Nakon toga su se istim primjerom poveli i Hrvati, koji su žene i djecu iselili uglavnom u Zagreb, Trogir i Baško Polje.

U operaciji „Baranja“ poginulo je 16 vojnika, a u bitci za Kupres 10 puta više.

Tijekom ožujka 1992. JNA se pripremala za zauzimanje Kupreške visoravni s koje se povukla u jesen 1991. Taj zadatak pripao je 30. partizanskoj diviziji 5. korpusa JNA čija je Komanda bila smještena u Mrkonjić Gradu gdje je 2. travnja izdana zapovijed za napad na visoravan. Međutim idućeg dana, iznenadnim napadom, hrvatske snage preduhitrile su JNA. Uz pomoć snaga HVO-a iz Posušja, HVO Tomislavgrad 3. travnja iz Šuice je napao Donji Malovan. Idućeg dana Donji i Gornji Malovan stavljeni su pod nadzor, kao i Kupreška vrata. Srbijanski mediji javljali su da su hrvatske snage sela spalile što se ubrzo pokazalo kao laž o čemu je za HRT izvještavala novinarka Silvana Menđušić.

Bataljun 19. partizanske brigade JNA koji se nalazio u Kupresu bio je okružen i pred predajom. Neprijatelj je 5. travnja potisnut iz grada. Oko 20 sati Srbi su zatražili pregovore do kojih je potom došlo. Obvezali su se na prekid vatre i predaju oružja, no idućeg dana nastavili su borbe. Naime iz pravca Mrkonjić Grada snagama JNA na kupreškom bojištu stigla je topnička pomoć izvučena iz zapadne Slavonije, a 6. travnja dovedena je i taktička grupa iz sastava Kninskoga korpusa. Osim toga na Kupres je iz Gline odnosno Topuskog poslana i četa tenkova 51. motorizirane brigade. Tako su u kratkom roku snage JNA s oko 1500 narasle na gotovo 6000 ljudi s oklopnim bataljunom i divizijunom topništva. Željko Glasnović legenda tog bojišta i tada zapovjednik tomislavgradske brigade HVO-a „Kralj Tomislav“ kazati će o bitci za Kupres iduće:

„JNA je već u ožujku izradila zapovijedi o pripremama za napad i gomilali su mehanizirana sredstva u Šipovu, a domicilni Srbi proveli su seriju teških provokacija; blokade prometnica, otmice, uhićenja, što je kulminiralo paljenjem hotela Adria ski. Stoga smo, nakon neuspješno održanih pregovora, mi bili ti koji su prvi napali, znajući da ako ćemo čekati, da ćemo biti pregaženi. Uslijedilo je više od tjedan dana žestokog sukoba u kojemu su obje strane pretrpjele goleme gubitke, a koji je okončan činjenicom da su daleko nadmoćnije srpske snage osvojile Kuprešku visoravan.“

Uslijedilo je više od tjedan dana žestokog sukoba u kojemu su obje strane pretrpjele goleme gubitke

Nakon početka bitke u pomoć Hrvatima pristigli su HOS-ovci iz Tomislavgrada i Posušja, po satnija HVO-a iz Bugojna i Uskoplja te iz Republike Hrvatske pojedinci koji su dolazili dragovoljno, u manjim skupinama iz različitih postrojbi te dvije specijalne postrojbe Glavnog stožera Hrvatske vojske – Bojna Matija Vlačić i Bojna Zrinski čiji pripadnik Ante Vukadin svjedoči:

„Kupres je specifičan iz više razloga, a ja ću reći nešto iz pozicije običnog vojnika te ne mogu raspravljati o konceptu obrane kojim je dirigirao Željko Glasnović. Mi ulazimo, Srbi su jako naoružani, mi nismo. Na Poganac, brdo pred Kupresom došli smo 4. ili 5. travnja i tu se prebacujemo u grad koji je po mojim viđenjima ‘ničija zemlja’. Srbi su se zabarikadirali u središte grada i mi smo krenuli u akciju čišćenja. Kao obučeni profesionalci uzimamo određene kuće i nas u toj akciji u brišućem letu nadlijeće zrakoplov kojem smo Jakov Mandić i ja napravili zavjesu od metaka. Ni dan danas ne znamo jesmo li ga oštetili, ali više nije dolazio. Nakon toga prebačeni smo u neka dva zaseoka u kojima je pružan otpor. Između 2 i 3 sata napravili smo školsku akciju i zarobili 36 neprijateljskih vojnika. Naš zapovjednik Miljenko Filipović, bivši legionar, odgojio nas je da postupamo po ženevskim konvencijama te smo te zarobljenike uredno predali službama koje su ih transportirale. Neke druge skupine trebale su odraditi posao prema Zloselima na pravcu prema Šipovu gdje je u selu Rastičevu trebalo zaustaviti napad s te strane. No mi svi nismo djelovali koordinirano. Mislim da u Vukovsko i Ravanjsko još tada nije nitko ušao. U selu Kukavice bio je Glasnović. Nema tada jasne linije razdvajanja.“

Ni dan danas ne znamo jesmo li ga oštetili, ali više nije dolazio

Kako se situacija ustabilila, Bojna Zrinski ozbiljnije je krenula u akciju čišćenja Kupresa i ovladavanja gradom. Koliko su borbe bile teške govori i činjenica da je taj 6. travnja bio najteži što se tiče gubitaka Bojne Zrinski do tada u ratu. Najprije je stradao Damir Martić, a ubrzo istog dana poginula su još dvojica pripadnika Bojne Zrinski – Tomislav Kovčo i Slavko Bagarić, dok je Mladen Jonjić ranjen te je četiri dana kasnije preminuo od posljedica. Dok je trajala akcija došla je do Miljenka Filipovića informacija da su neprijateljske oklopne snage probile liniju obranu kod Rastičeva te nadiru iz pravca Šipova. On tada odabire pripadnike Zrinskih koji su znali baratati protuoklopnim oružjem. Među 12 odabranih koje su vodili Aldo Lučev, bivši legionar i izvjesni Nizozemac Van de Kamp bio je i Ante Vukadin.

„Bili smo iscrpljeni no uzeli smo traktor s prikolicom. Natovarili smo nekakav protuoklopni top bez kotača na nju i krenuli prema Rastičevu. Ne znamo gdje je prva crta te smo došli do sela Olovo pred ulazom u Kupres. Top smo iznijeli na brdašce iznad sela. Vidjeli smo odande kako ljudi bježe traktorima prema Kupresu iz pravca Šipova. Kaotična situacija, jadna situacija. Na brdu smo zatekli neke kupreške borce koji nisu znali što rade ondje. Rekli su – čekamo tenkove. OK, sada i mi čekamo s vama. Luka Ivančić i Ante Mamić bili su vrhunski nišanđije i prvim hicem udarili su tenk. Tada kreće otvaranje vatre prema nama, ali srce nam je kao kuća. Dolazi večer, treba nas neko zamijeniti, iscrpljeni smo. I zaista dolazi Protudiverzantski vod iz Tomislavgrada kojeg je vodio Milan Perić. Ja sam njih obučavao ranije, znali smo se. Oni do tada nisu imali borbi i molili su nas da ostanemo i ajde ostanemo mi s njima.“

Dan koji je uslijedio, 7. travnja 1992. godine dan je kada je pukovnik Slavko Lisica s oklopom JNA silovito udarila na Kupres, naravno, preko Olova.

Uspjehe koje je ostvarila 6. travnja JNA kapitalizirala je 7. travnja osvojivši Kupres. Na putu prema njemu tog dana ostalo joj je još Olovo u kojem se držala skupina hrvatskih vojnika među kojima i Ante Vukadin koji je tog dana stao pred tenk koji je djelovao po njima i pogodio ga raketom. Dogodilo se to nakon što je taj tenk djelovao po njegovoj skupini pogodivši heroja Josipa Meštrovića iz Starih Mikanovaca direktno u prsa.

Njegova ruka pala je pred mene

„To je nemoguće opisati. Njegova ruka pala je pred mene. Dio mesa uletio mi je u usta. Ispljunuo sam to. Svi smo bili krvavi i šokirani. Od tog trenutka pet ljudi nikada se nije psihički oporavilo. Ja sam napravio nešto ludo. Digao sam se, izložio i pogodio taj tenk. Pri kraju smo s municijom, imamo mrtvih, ranjenih, ali povlačenja nema. Slušali smo njihovu vezu, navodimo ih da gađaju položaje na kojima nismo. Preko veze tražimo pomoć, ali dan ranije Miljenko Filipović je ranjen i on i cijela ekipa Zrinskih izvukla se u Tomislavgrad. Ispada da u Kupresu nema hrvatskih snaga, a mi se borimo ispred Kupresa. Jedino je Glasnović rekao da će doći do nas, ali i kod njega na području sela Kukavice se oddogađalo što se oddogađalo i on je ranjen ondje no ne znam detalje. Tenkovi idu prema nama, nemamo više čime ih gađati.

Tada Stipe Ćavar uzima vezu te na otvorenom kanalu koji slušaju i neprijatelji kaže – urbi et orbi slušajte kako ginu najbolji hrvatski vojnici i mi smo zapjevali Juru i Bobana. Kada smo otpjevali svoje krenuli smo se povlačiti, željni smo borbe, ali nemamo čim. Teško sam s tim mirio. Ulazimo u Kupres, u njemu nema naših snaga, prihvaćamo uličnu borbu i školski odrađujemo to i preko neke tvornice smo se izvukli do nekog potoka i tim potokom koji nam je bio zaklon dolazimo do brda Poganac. Shvaćamo da nema naših više ni tamo, nalazimo puno opreme. Iz pravca Šujice dolazi plavi kamion, ubacujemo nešto oružja i povlačimo se za Tomislavgrad.“

Sticao se utisak da nebo gori i zemlja se trese

Vrijedan izvor za rekonstrukciju tog 7. travnja nam je i knjiga „Komandant po potrebi“ pukovnika Slavka Lisice, pokazalo se ključne figure osvajanja Kupresa, koji je od Ratka Mladića dobio naređenje da uzme Kupres. Lisica piše:

„Hoću da bez zadržavanja uđemo, ne da uđemo, nego da upadnemo u Kupres – bio je dio zapovijesti koji je stigao do svakog mog borca. Napad smo izvršili iz pokreta, kako mi vojnici to kažemo. Napad je bio silovit. Sticao se utisak da nebo gori i zemlja se trese. Za dva i po sata vidio sam tablu sa natpisom KUPRES. Imao sam utisak da je to trajalo 10 ili 15 časova. A, u stvari, sve se odvijalo po planu. Svi putevi koji su vodili u Kupres iz bilo kog pravca, čak i svi lokalni seoski putevi koji su se spuštali na neku od saobraćajnica, kao i svi putevi koji su vodili iz Kupresa na bilo koju stranu, bili su blokirani. Sve je to urađeno tako munjevito da ustaše nisu mogle ni od kuda da nas ugroze, a oni što su se zatekli u samom gradu, nisu imali drugog izbora nego da nam se predaju u samom centru grada. Najbrojnija grupa pohvatana je u blizini hotela „Kupres“. „

O tome koliko su hrvatske snage bile zatečene brzinom i silinom tog udara govori i svjedočanstvo Žarka Tole, časnika Hrvatske vojske koji se stavio na raspolaganje HVO-u:

„Neprijatelj je dignuo svu ratnu tehniku kojom je raspolagao. Postupno su osvajali izgubljeno približavali se Kupresu. Obrana Kupresa već tada bila je bezizlazna što pouzdano mogu tvrditi jer u Kupres sam, sa svojim vozačem Špirom Delićem, pravo ne znajući realno stanje, došao 7. travnja, baš na dan kada je Kupres pao. Odmah sam se uvjerio u to da je stanje kritično, jer u centru grada sam, nedaleko od zapovjedništva, na upozorenje vozača vidio neprijateljske snage kako se neumitno primiču. Obavijestio sam časnike u zapovjedništvu da je situacija kritična, da im se snage približavaju i počelo se s izvlačenjem.

Ti dečki bili su izmoreni preko svake mjere, a evo opet su se morali aktivirati za borbu i povlačenje

U zgradi gdje je bilo smještano zapovjedništvo bio je smješten i diverzantski vod Kuprešaka, koji su nakon teških borbi odmarali. Ti dečki bili su izmoreni preko svake mjere, a evo opet su se morali aktivirati za borbu i povlačenje. Svakako treba naglasiti da je u zaustavljanju napredovanja oklopnih snaga prema Kupresu značajnu ulogu imao Aldo Lučev, pripadnik Zrinskih, koji je doslovno sam s nekoliko ljudi ostao na prvoj crti i zadržavao ih protuoklopom. Čuo sam kako javlja na vezu da više nema oruđa ni streljiva da im se  suprotstavi.“

Ističe Tole skupinu koju smo već istaknuli i mi, a već 8. travnja Kupres je bio pun neprijateljske vojske. Kako ova tema još uvijek nije do kraja istražena, nije sigurno što se događalo u Zloselima i je li u njima ostao itko od branitelja no postoje indicije da su ih neprijateljske snage zaobišle u napredovanju prema Kupresu kako proizlazi iz knjige pukovnika Lisice. Ono što znamo je da je jedna od posljednjih skupina koja je ostala braniti Kuprešku visoravan bila ona Željka Glasnovića.

Kada su srpske snage 10. travnja 1992. krenule u odlučujući napad pravcem Kupres – Malovan razbile su hrvatske crte obrane, a tom prilikom Željko Glasnović, zapovjednik HVO brigade Kralj Tomislav i legenda Domovinskog rata, teško je ranjen o čemu je posvjedočio:

„10. Travnja 1992. ponovno sam se rodio. Tog dana pogodila su me dva metka. Jedan od njih promašio mi je srce za samo par centimetara. Osjetio sam krv u ustima i nakon nekoliko trenutaka svoje tijelo sam u doslovnom smislu mogao iz zraka vidjeti kako leži na šumskoj livadi na Kupreškoj visoravni. Tada sam shvatio da postoji nešto nakon smrti.

Svoje tijelo sam u doslovnom smislu mogao iz zraka vidjeti kako leži na šumskoj livadi na Kupreškoj visoravni

Nakon nekog vremena izvukli su me s još trojicom ranjenih i polegli me u traktor s prikolicom. U tom trenutku neprijatelj je počeo rafalno pucati po nama, meci su se zabijali kao čavli u lim prikolice gdje smo ležali. Da smo podigli glave samo 5cm danas ne bismo bili živi. Bog nas je sačuvao. Krenuli smo prema Šuici, odjednom je počela jaka vijavica, snijega je bilo do koljena, ispred sebe 2 metra nismo mogli vidjeti od magle, ja sam gubio dosta krvi i počeo sam polako padati u nesvijest. Tada još nismo znali da je crta pala. Izašli smo na glavnu cestu Kupres-Šuica i čujemo konvoje, vozila, vidimo da vuku haubicu 105mm i shvatimo da smo upali u kolonu konvoja JNA i neprijateljske vojske. Uz sve ovo, samo nam je još to trebalo, pomislio sam. Gotovi smo. Ovo je kraj.

Izbezumljeni vidimo kako nas putem pozdravljaju s tri podignuta prsta u zraku

Međutim, izbezumljeni vidimo kako nas putem pozdravljaju s tri podignuta prsta u zraku. Ne vjerujući što nam se upravo dogodilo nastavljamo se voziti i dovučemo se nekako do benzinske, a neprijatelj, misleći da smo četnici koji su došli pljačkati, zaustave nas s riječima: “Kud idete, jeste li normalni, vidite da ustaše pucaju sa svih strana, vratite se nazad!” Nas četvero ranjenih u prikolici, pokriveni ceradom nismo mogli vjerovati svojim ušima. Bog nas je opet sačuvao od sigurne smrti.

U sred četničkog okruženja, okrenuli smo se natrag prema smjeru iz kojeg smo došli. Ja sam već bio na rubu snaga, umor me savladao, gubitak krvi oduzimao mi je i ono malo snage što mi je ostalo. Dok su mi se pluća punila krvlju razmišljao sam kako više ne želim biti teret svojoj vojsci. Bez mene imaju barem nekakvu šansu da se izvuku, a sa mnom koji sam na rubu smrti neće daleko stići. Zato sam im rekao da me ostave tu i da mi daju dvije ručne bombe i 4 okvira, pa kad neprijatelj dođe po mene da sam spreman a oni da nastave put dalje bez mene. Međutim, moja vojska, tvrde kupreške glave nisu htjele niti čuti za tu opciju.

Bog kad intervenira ne radi to polovično nego obuhvaća sve

Bog kad intervenira ne radi to polovično nego obuhvaća sve. Dovukli su me natrag u selo Kukavice u kojem smo bili na početku, napravili su improvizirana nosila od šatorskog krila, stavili me na njih i noseći me krenuli kroz šumu preko planine Vrana jer smo bili u totalnom okruženju. Mrak se već bio spustio, zima grize, snijeg do koljena, a ojačani hrabri vod od 40 mojih glava uz svu težinu svoje opreme, umorni ali odlučni izmjenjivali su se noseći me. Punih 12 sati. Kupreška bojna – prave glave! 24 sata nakon ranjavanja dovode me u Tomislavgrad, i od tu prebacuju me u Split. Nakon operacije u Splitu u sred oporavka nisam imao mira i bježim iz bolnice natrag na teren osjećajući da mi se s bratom blizancem nešto događa. Tada još nisam znao da je dok sam ja ležao na operaciji on bio ranjen, isprebijan, zarobljen i odveden u četnički logor. Ostalo je povijest. Svi smo mi samo nekoliko sekundi udaljeni od vječnosti. Kako provodimo vrijeme koje nam je preostalo?“

Na kraju uz misli generala Glasnovića moramo istaknuti kako svaka od žrtava ove tragične bitke zaslužuje pažnju, možda i najviše vukovarski branitelji koji su nakon pakla Vukovara skončali pokušavajući se probiti prema Kupresu 10. travnja.