“Uz svetište dubrovačke katedrale sv. Marije Velike nalazi se kapela moćnika dubrovačke prvostolnice – jedna ne velika, ali važnošću sigurno značajna kapela u kojoj se čuva ono najvrjednije što dubrovačka crkva baštini i posjeduje, a to su relikvije i relikvijari iz raznih razdoblja postojanja dubrovačke katedrale i biskupije. Riječ je o kapeli koja je podignuta početkom 18. stoljeća, bogato opremljena i bogato ukrašena. Središnji zid u potpunosti prekriva jedan monumentalni, arhitektonski oltar koji međutim nema slike ili kipove što bismo očekivali, već izložene i postavljene relikvijare i relikvije”, ističe Marušić.

Na mjestu na kojem bismo očekivali svetohranište oltara, nalazi se relikvija drva Križa na kojem je raspet Isus – jedna od najznačajnijih relikvija koje se čuvaju u tom moćniku.

“Na mjestu na kojem bismo očekivali svetohranište oltara, nalazi se relikvija drva Križa na kojem je raspet Isus – jedna od najznačajnijih relikvija koje se čuvaju u tom moćniku. Dakako, budući da se radi o Dubrovniku, vjerojatno načašćenije relikvije su one koje su povezane s dubrovačkim patronom sv. Vlahom i s ostalim posebno čašćenim svecima u gradu. Od svih tih predmeta, kojih ima 161, čak ih je 20-ak povezano s Kristovom mukom i životom. Tu se izdvajaju relikvije Kristove pelenice, a i nekoliko relikvija drva Križa.

Foto: Dubrovačka biskupija

Relikvijar drva Križa ne potječe iz dubrovačke katedrale već iz crkve sv. Stjepana na Pustijerni, jednog od najstarijih dijelova Dubrovnika. Riječ je o crkvi koja je danas ruševna, postoje samo zidovi, koja je međutim arheološki dobro istražena i o kojoj svi dostupni povijesni izvori govore kao o vrlo važnoj crkvi koja se spominje i u onom poznatom odlomku iz Konstantina Porfirogeneta s kraja 10. stoljeća kao važna dubrovačka crkva. U njoj su sačuvane relikvije nekoliko rimskih mučenika, ali kao što saznajemo iz nekih kasnijih izvora i drvo sv. Križa. Dubrovački kroničari, najranija historiografija grada pripovijeda o Radoslavu Belu odnosno Pavlimiru koji je došao iz Rima s relikvijama od kojih su neke bile pohranjene u crkvi sv. Stjepana.  Sama crkva povezuje se s legendom o pobožnosti bosanske kraljice Margarete. Ona je moćniku te crkve darovala i relikvije sv. Križa i opskrbila značajnim sredstvima u srebru kako bi se te relikvije, najčešće kosti ili fragmenti kamena, drva, ovisno o kojoj se epizodi Kristove muke radi ili života određenih svetaca, na jedan dostojan način uobličile, odnosno optočile srebrom u relikvijare”, objašnjava Marušić.

Na vrhu je Bogorodica s djetetom, s desna je sv. Vlaho, dubrovački zaštitnik, a slijeva sv. Stjepan budući da se taj relikvijar križa nalazi upravo u toj crkvi.

“Relikvijar sv. Križa sastoji se od jednog poprilično amorfnog fragmenta drva Križa koje je uklopljeno u relikvijar u obliku karakterističnog procesionalnog ili oltarnog križa 1536. g. Tada, naime, prema predaji iako tu također dokumenti nisu baš jasni, dubrovački zlatar Jerolim Matov izrađuje taj relikvijar, koristi jedan tradicionalan, gotovo pa gotički obrazac križa koji ima 4 kraka, a na svakom od krakova nalazi se jedan figuralni prikaz. Na vrhu je Bogorodica s djetetom, s desna je sv. Vlaho, dubrovački zaštitnik, a slijeva sv. Stjepan budući da se taj relikvijar križa nalazi upravo u toj crkvi. Na dnu, dakle, na tom najdonjem završetku križa koji je visok 60-ak centimetara, nalazi se lik sv. Marije Magdalene koja se također u ikonografiji u pravilu od početka 14. stoljeća prikazuje uz samo dno križa kako adorira Kristove noge odnosno rane od čavala.

Relikvijar drva križa bila je nošena u procesijama što se zadržalo uz neke prekide i do današnjih dana kada se upravo ova relikvija nosi u procesijama Velikog tjedna

Da je kroz cijelu svoju povijest ovaj relikvijar bio posebno važan svjedoči odluka s početka 17. stoljeća kada Vijeće umoljenih, dakle, jedno od 3 dubrovačka Vijeća, donosi odluku o svetohraništu od kristala, zlata i srebra u kojem se trebao čuvati ovaj sveti predmet, jedna od najvažnijih moći dubrovačke crkve te je ona bila nošena u procesijama što se zadržalo uz neke prekide i do današnjih dana kada se upravo ova relikvija nosi u procesijama Velikog tjedna”, ističe Marušić.
“Dakako, kada govorimo o relikvijama brojna se pitanja postavljaju o njihovoj autentičnosti, autentičnosti kroz povijest i kako danas percipiramo tu autentičnost, a kako su ljudi u srednjem vijeku percipirali podrijetlo tih predmeta i jesu li ispitivali njihovo podrijetlo. Dakako, brojne crkve diljem Mediterana, Europe i cijelog kršćanskog svijeta posjeduju slične relikvije međutim one su u određenim povijesnim trenucima bile zaista posebno važne u zajednicama u kojima su se častile te je ova relikvija, (unatoč tome što za Dubrovnik postoje pod navodnicima i važnije kao što su relikvije sv. Vlaha), u tom vjerskom imaginariju, kao što svi ovi podaci pokazuju, imala zaista jedno posebno mjesto”, zaključio je Marušić.