Bog je neizmjerno darežljiv i pun ljubavi koja ne hrani samo tijelo, nego i dušu.

Bog nije samo nijemi promatrač naših potreba te kad nam nešto treba onaj koji smišlja jadikovke, puste floskule poput one „bit će bolje“ ili daje neka instantna rješenja koja su naučene formule laskanja drugima.

Bog aktivno intervenira te svojom intervencijom siti i tijelo i dušu.

Siti ljubavlju koja je besplatna te dolazi iz neiscrpnog izvora – Njega samoga. 

Živimo u svijetu i u vremenu u kojem ništa nije besplatno. Šokira nas kad netko od sebe nešto daje, svoje vrijeme, talente ili materijalna dobra, ne tražeći zauzvrat ništa. Čudno nam je kad je netko spreman činiti dobro bez kalkulacija.

Iznenadilo bi nas kad bi netko naveliko pozivao na objed ne tražeći nikakvu kompenzaciju.

No, upravo o takvu pozivu govori prorok Izaija. „Ako i nemate novaca, dođite!“ Bog preko proroka poziva da prestanemo trošiti svoje živote na ono što je propadljivo i što neće zasititi te da se okrenemo i od njega uzmemo hranu koja je životvorna.

Nismo ni svjesni da je sam Bog ona hrana koja duši daje život.

Upravo taj poziv na gozbu svoj puni potencijal dobiva u osobi Isusa Krista. Evanđelje nas vodi u osamu, no u toj osami Isusu se pridružuje mnoštvo, među kojima je mnogo bolesnih. Nama su njihove bolesti nedefinirane, no očito su svi ti ljudi nečega bili gladni kad su i u takvim različitim okolnostima odlučili poći za Isusom. Spremno su riskirali svoje živote kako bi došli u blizinu Životvorca. 

Isusovo suosjećanje nije samo osjećaj, žalovanje i dijagnoza trenutne situacije. Ono je akcija.  On ozdravlja bolesnike i, kako se večer spuštala, preuzima odgovornost za njihovu glad.

Dok učenici vide problem i predlažu rješenje tako da svatko brine o sebi, Isus pokazuje Božju brigu za čovjeka i osjeti trenutak u kojem se može očitovati slava Božja.

Učenicima je dao zapovijed da budu sudionici i posrednici Božje slave, a ne samo pasivni promatrači različitih životnih okolnosti. 

Često se osjećamo kao učenici pred pet tisuća gladnih ljudi. Gledamo svoje talente, svoje vrijeme, svoj novac i kažemo: „Nemamo ovdje ništa osim pet kruhova i dvije ribe.“ No, Isus traži da mu donesu ono što imaju.

Isus želi da mu ljudi donesu ono što su i tko su i što imaju.

Iako on može iz kamena stvoriti kruh, ovdje je jasno pokazao da želi, a na svojevrstan način i treba, radi nas, našu suradnju. 

Isusove geste koje nam Evanđelje donosi izravna su najava Euharistije. Kao što je tada nahranio mnoštvo u pustinji, tako nas danas hrani svojim Tijelom, dajući nam snagu za putovanje kroz pustinju života kroz bolesti koje nas zadese i nedaće koje nam se nađu na putu.

Čudo umnažanja kruha je dokaz Božje ljubavi, o kojoj govori i Pavao kad kaže da nas ništa neće rastaviti od ljubavi Kristove.

Bog koji brine za gladno mnoštvo u pustinji, isti je Bog koji je pobijedio smrt i koji obećava da nas nikada neće napustiti. 

Na kraju čuda, ostalo je dvanaest punih košara ulomaka. To obilje nije bilo slučajno. Svaki je apostol nosio jednu košaru kao trajni podsjetnik na Božju darežljivost.

Što mi možemo i trebamo činiti danas?

Prvenstveno, pozvani smo slijediti Isusa. Jesmo li apostoli, jesmo li bolesno mnoštvo, jesmo li anonimni pojedinci, idimo za Isusom. 

Pozvani smo također, po uzoru na Isusa, suosjećati s ljudskom nevoljom, patnjom, trenutnom situacijom. Suosjećanje nas osposobljava za borbu protiv ravnodušnosti, uskogrudnosti, sebeljublja i oholosti te započinjemo svoju usmjerenost na drugoga. 

Iskreno suosjećanje budi želju za djelovanjem, za akcijom u korist drugoga. Potaknuti današnjim evanđeljem, budimo posrednici Božje milosti u svijetu. Nemojmo pasti u očaj kad pomislimo da ne možemo učiniti mnogo.

Evanđelje nas poziva da donesemo Isusu svoje „malo“ kako bi on svojim božanskim autoritetom učinio ono „dovoljno“ da bi se on proslavljao.

Naše molitve, malene žrtve i odricanja, sitnice koje svakodnevno činimo nisu beznačajne. U Isusovim rukama to malo postaje dovoljno za tisuće. 

Naše posredništvo se očituje upravo u tim trenutcima. Isus daje obilje, no on daje učenicima, a učenici mnoštvu. Pozvani smo biti ruke, noge, emocija, glas, pokret koji Božju ljubav pretače u međuljudske odnose.

Također, zapitajmo se tražimo li prave vrijednosti koje utažuju glad i žeđ za kojima žudi ljudsko srce ili trošimo svoje vrijeme na prolazno, nevažno i sporedno. 

Gospodin koji otvara ruku svoju i do mile volje siti sve živo neka nas uvijek hrani i jača kako bismo daleku i ponekad anonimnu i stranu Božju ljubav današnjem čovjeku učinili bliskom i poznatom. 

Uz dopuštenje uredništva, homiliju vlč. Krešimira Šafa prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti na mrežnoj stranici Vjesnika.