Budi dio naše mreže

Križevi u našim životima

Kad god govorimo o križu, vrlo je važno da se vratimo na Kristov križ. On kao mjesto patnje nije sam sebi svrha, on nije zadnje. On je iznad svega mjesto vjernosti mnogo više nego mjesto patnje. Mi častimo Kristov križ, ne zato što je on na njemu patio, nego zato što je na tom križu ostao vjeran. Vjeran, patnji usprkos, prijeziru usprkos, smrti usprkos, boli usprkos.

/ Lana Popovčić

Koji su križevi u našim životima i kako nas oni mogu obogatiti?

Naši križevi, odnosno križevi svakog pojedinog čovjeka su zaista različiti. To su različiti izazovi, patnje, problemi, različita moguća neprijateljstva, nerazumijevanja, neuspjesi. Nedostatak posla, niske plaće, društveni problemi, marginalizacija i tako dalje.

To su jednostavno izazovi, problemi, pitanja pred kojima se nalaze ljudi, pa i kršćani, na koje onda treba odgovarati zauzetošću, iznad svega vjernošću. Kao što je i sam Krist na izazov marginalizacije, prijezira, osude, pa i smrti, odgovorio vjernošću volji Božjoj, tako bi i svatko od nas, a pogotovo kršćanski vjernik, kroz sve te izazove koje ima, trebao prolaziti vjeran želji da se napreduje, da se popravlja ono što ne valja, ali iznad svega kroz vid, odnosno kroz prizmu i motiviran onim što je volja Božja, u mjeri u kojoj je može dokučiti i razumjeti.

“Patnja sama, kao takva, ni Isusu nije bila draga. Molio je Nebeskoga Oca, ako je moguće da ju i on izbjegne, ali nikako na takav način da bi bila odbačena ili neizvršena sama volja Božja. Odnosno, vršenje volje Božje je cijena i uvjet i kriterij prihvaćanja bilo kojih od izazova.”

Svaka služba nosi sa sobom križ, pogotovo biskupska. S jedne strane, svakodnevna blizina svetoga najveća je čast i zadaća svećeničke, pa onda i biskupske službe. No, s druge strane, tu je osjećaj nedostatnosti, odnosno neprikladnosti, onoga što se riječima sv. Pavla zove „glinena posuda” u koju su stavljeni božanski darovi i sredstva Božje blizine prema ljudima. U svećeničkoj službi, u mjeri u kojoj se želi vršiti ozbiljno, upravo u tome spoju svakodnevne blizine svetoga, koja je velika čast i veliko povjerenje, i s druge strane ponizni osjećaj nedostatnosti i nedoraslosti toj služni, nešto što svećeničku službu čini stalno označenom tom vrstom križa. S druge strane, kao i u svakom poslu, na operativnom nivou, postoje različiti križevi kao što su neuspjesi vlastitih nakana, nerazumijevanja ponekada od ljudi, odnosno napor koji je potreban da se uspije. No, u svemu tome opet se vraćamo na onu početnu misao o želji da se ostane vjeran. Jer, i neki poraz na križu, povijesni poraz, materijalni poraz, fizički poraz, može biti i duhovna pobjeda. Zapravo, Isus Krist, gledano iz perspektive događaja na Golgoti, u istome je najveći poraženik ljudske povijesti, ali s druge strane i najveći moralni pobjednik.

“Ono što se zove „povijesni poraz”, viđen kroz prizmu Isusova križa, nikako ne mora značiti da je to i „moralni poraz”. Dapače, vrlo često, povijesni neuspjeh može biti i vrlo velika moralna pobjeda. Na kraju krajeva, mnogi kršćanski mučenici su poput Krista na neki način poraženi u povijesti, jer su likvidirani, ubijeni, ali zapravo su pobjednici u moralnom smislu i to je osnovni razlog zbog kojeg ih Crkva tako silno poštuje.”

Vjernost je ono što Krista čini Otkupiteljem. Pogotovo, ta njegova vjernost, i u patnji i u smrti, vjernost volji Božjoj biva na neki način protumačena i učinjena radošću po njegovu uskrsnuću. Tamo je završetak Kristova povijesnoga, spasenjskoga djelovanja. Uskrsnuće je točka koja je, u spasenjskom smislu, završna točka volje Božje za spasenjem ljudi. Mi, uvjereni u Kristovo uskrsnuće, vjerujemo također u svoje uskrsnuće, uskrsnuće svoga tijela i svoj vječni život. Mi smo bića predviđena, prema kršćanskoj vjeri, da trajemo zauvijek.

Želi li Bog našu patnju ili možemo biti radosni i uz križ?

U Evanđeljima se ukratko pripovijeda razdoblje od prvih nekoliko godina Isusovog javnog djelovanja, koje je obilježeno mnogim nerazumijevanjima prema Kristu i na kraju je završilo razapinanjem na Golgoti. Evanđelisti, usprkos tome, svoje tekstove započinju grčkom riječju “evangelium” – “radosna vijest”. Radost se sastoji u tome što je završetak tih događaja Isusov trijumf u uskrsnuću. Kad se tako razmišlja o životu, onda bez obzira na te križeve, radosna je vijest da ćemo zauvijek živjeti. I jer se tome živo nadamo, mi zaista trebamo ići radosni kroz ovaj život, navještujući da je to samo put kroz neke muke i probleme uz posrtanja, ali stalni optimizam je vidljiv u stalnom ustajanju, stalnom napredovanju na Kristov način. Bez obzira na muke i nedaće, svijet je prepun dobrote i takve primjere treba isticati.

Izvadak iz emisije „Snaga križa” koju je pripremio biskup Tomo Vukšić, a emitira se svakog utorka u 20 sati na Hrvatskome katoličkom radiju.

    Dr. don Tomo Vukšić rođen je 9. siječnja 1954. u Studencima, u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji. Sveti Otac Benedikt XVI. osnovao je, 1. veljače 2011. Vojni ordinarijat za Bosnu i Hercegovinu te imenovao generalnog vikara Mostarsko-duvanjske biskupije i profesora na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu dr. don Tomu Vukšića za prvog biskupa vojnog ordinarija. Za biskupa je zaređen 2. travnja 2011. u mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve. Don Vukšić profesor patrologije i ekumenske teologije na Bogoslovnom fakultetu u Sarajevu, profesor patrologije i ekumenske teologije na Teološkom institutu u Mostaru (od 1991). Autor je brojnih i cijenjenih publikacija iz teologije, kanonskoga prava, povijesti Crkve, suvremenih pitanja.  

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja