Rektor Nacionalnog svetišta Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici vlč. Domagoj Matošević gostovao je u HKR-ovoj emisiji "Snaga križa" u utorak.

Mons. Đuro Hranić, đakovačko-osječki nadbiskup gostovao je u emisiji "Snaga križa" HKR-a u utorak, 22. siječnja. Govorio je o uzvišenosti ljudskoga poziva. Argumentima teološke antropologije osvijetlio je ljudsko dostojanstvo. Isus je model savršenstva čovjeka!

Vrijeme došašća ili adventa je vrijeme iščekivanja Spasitelja. Sveto je to, pobožno i posebno liturgijsko vrijeme kada se na poseban način želimo pripremiti za blagdan pun ljubavi - Božić. Ovo vrijeme adventa često krivo tumačimo, pa već početak adventa počinje s izvanjskim slavljenjem, kao da Božić puno ranije započinje. No, što je to advent ili došašće? Možda bi bilo dobro da promislimo, kao vjernici, da je advent posebno vrijeme i vrijeme pripreme za Božić.

Ne tek vjera kao običaj, kao tradicija, već vjera kao osobni, životni, cilj koji oblikuje sve druge moje izbore. Vjera koja nije odvojena od iskustva i postojanja, nego upravo vjera koja prožima moju svakodnevicu, moje odluke, moje izbore, moje planove. Na takvu vjeru je pozvan i kršćanin i nekršćanin.

Blaženi Alojzije Stepinac volio je reći da se u ljubavi prema hrvatskom narodu ne da ni od koga natkriliti. Poučavao je naše sveučilištarce, studente, akademičare, govoreći im da ljubav prema domovini za katolika nije samo dopuštena, nego je zapovjeđena, jer je to dio ljubavi prema bližnjemu.

Temu "Kralj i kraljevi" aktualizirao je u emisiji "Snaga križa" 27. studenoga na Hrvatskome katoličkom radiju voditelj salezijanac, direktor nakladne kuće Salesiana don Mihovil Kurkut.

U naš kršćanski ili krsni identitet utkan je i križ i uskrsnuće. Križ ne poznaje godine, ni boju kože, ni narodnost, ni spol, ni titule. On je uvijek zahtjevan, težak i lijep. Križ nas duboko dotiče, tako snažno kao da udara na razloge našeg postojanja, tako okrutno da dovodi u pitanje i smisao postojanja uopće. No, na kraju, kada se odmaknemo od tog prvog dojma, shvatimo da su i te rane oni duboki, intimni poljupci Božjega Duha kojima nas On pridružuje spasonosnim koracima našeg Spasitelja.

'Duhovni poziv je jedna drugačija priča jer ovim putem ne ideš vlastitim snagama. Gospodin kada poziva onda se oslanjaš na Njega i upravo je u tome ljepota redovničkog i svećeničkog poziva'.

Nisu svi trenuci isti: neki su predvidivi i uvijek isti. Drugi nisu takvi. Oni se izdvajaju iz mora običnog, svakodnevnog i predvidivog protjecanja vremena. Zapamtimo ih po nečemu posebnom: rođenje, smrt, kriza, radost, tuga…Svatko to najbolje zna za samoga sebe.

Kad god govorimo o križu, vrlo je važno da se vratimo na Kristov križ. On kao mjesto patnje nije sam sebi svrha, on nije zadnje. On je iznad svega mjesto vjernosti mnogo više nego mjesto patnje. Mi častimo Kristov križ, ne zato što je on na njemu patio, nego zato što je na tom križu ostao vjeran. Vjeran, patnji usprkos, prijeziru usprkos, smrti usprkos, boli usprkos.