No, ljubav prema domovini nije u velikim riječima, ne sastoji se u bahatom veličanju samoga sebe, udaranjem u prsa i isticanjem svoje nacionalne pripadnosti. Ljubav prema domovini, upravo po Stepinčevu naučavanju, sastoji se u tome da se pošteno živi, marljivo radi i pridonosi zajednici.

S jedne strane, po pozivu samog Gospodina da nam ljubav treba biti najveća zapovijed, dužni smo ljubiti Boga iznad svega, a onda bližnje kao samoga sebe. Tu imamo dva pravca te ljubavi, koja doseže upravo domovinu. To su naši bližnji, to je naša velika obitelj, zajednica naroda u kojem smo rođeni i kojem pripadamo, a to je također ljubav prema samome sebi. Nije moguće voljeti druge, ako se ne voli sebe, ako se sebi ne čini dobro.

Blaženi Alojzije dao je lijepu sliku kada je rekao da nitko ne može zamjeriti djetetu koje ljubi svoju majku više nego li majke druge djece. To je ta ljubav prema sebi, prema svome najbližemu, prema zajedništvu, obitelji, ljubav prema majci, ljubav prema domovini.

Razmišljamo i o ljubavi naših branitelja. U Domovinskom ratu doživjeli smo razaranja, progon, ubojstva i trpljenje svoga naroda. No, u tom vremenu, vjernici su nas obogatili svojom strpljivošću, nošenjem križa i nadom koju su gajili usprkos te patnje i razaranja, pa i žrtava u svom obiteljskom krugu, gdje su pogibali najbliži. Ti su dani bili teški i strašni, ali s druge strane i lijepi, jer je zajedništvo bilo toliko prisutno, vidljivo i opipljivo.

Mnogi su poginuli za našu domovinu. Znamo koliko je patnje i razaranja bilo, a poseban izljev mržnje bio je i prema sakralnim objektima i spomenicima. Kao da je neprijatelj želio uništiti dušu, kao da nam je želio dirnuti u svetinje. No, time su se branitelji još više ohrabrili i rekli – nećemo to dopustiti. Bili su spremni i živote dati da se naša domovina oslobodi. I zato neka bude hvala našim braniteljima, svima koji su dali svoje živote za domovinu.

To nije fraza, iako mnogi mladi danas ni ne znaju za te ratne događaje. Kako to da mi stariji ne znamo prenijeti tu patnju, žrtvu i veličinu ljubavi toj mladosti i budućim naraštajima? To je slično kao kada mi kršćani ne bismo znali reći koju je ljubav Bog prema nama pokazao time što je došao na svijet i time što je za nas umro. Kako bismo tada mogli živjeti svjesni Božje ljubavi i svjesni tog dara slobode, dara domovine, dara naše sadašnjosti i mirne, vjerujemo i bolje budućnosti?

Naša domovina je slobodna, ali je nažalost još u mnogim segmentima svoga života zarobljena. Nakon svih događaja koji su bili strašni i teški, ali i ponosni jer smo domovinu obranili, obranimo je i od laži i svih mogućih manipulacija. Ljubimo je poput blaženog Alojzija, ali volimo je poštenjem, istinoljubivošću i brigom za svoje bližnje. Zalažimo se kao vjernici da nam ne bude strana žrtva za bližnje, za Domovinu, kao što je žrtvu preuzeo i sam naš Gospodin Isus Krist kada je došao među nas.

Izvadak iz emisije „Snaga križa”, koju je pripremio sisački biskup mons. dr. Vlado Košić, a emitira se svakog utorka u 20 sati na Hrvatskome katoličkom radiju.

Vlado Košić rođen je 1959. godine u Varaždinu. Teologiju je studirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao, ali i predavao. Između ostaloga, vršio je službu pomoćnog biskupa zagrebačkog, predsjednika Vijeća HBK za ekumenizam i dijalog, kao i predsjednika Komisije „Iustitia et pax“. Nakon što je papa Benedikt XVI. ponovno uspostavio Sisačku biskupiju, Vladu Košića imenovao je sisačkim biskupom, čije je vodstvo preuzeo u veljači 2010. godine.