„Osamljene creske crekvice“ naslov je vodiča po ovim spomenicima što su ga sredinom osamdesetih godina objavili riječki istraživači Mario i Irena Šlosar, a sve su crkve recentno katalogizirane u izdanjima Creskog i Lošinjskog muzeja, iz pera Inge Solis i Marijane Dlačić. Poziv je to svim strastvenim istraživačima starine da zarone u prostranstva tog slabo poznatog svijeta – kozjim stazama, preko suhozida i kroz drvene lese, u zakutke golemog Cresa, daleko od razvikanih turističkih mjesta. Doista, za razumijevanje creskih crekvica potrebno je mnogo više od osnovnog i banalnog turističkog poriva putovanja na neko drugo mjesto, potrebno je proniknuti u bit krajolika koji je oblikovao mentalitete, i vjere u spasenje koja je oblikovala ljude.

 Većina creskih crekvica potječe iz srednjeg vijeka

Većina creskih crekvica potječe iz srednjeg vijeka. Sagrađene su mahom tijekom dvije stotine godina, okvirno između 13. i 15. stoljeća. Prema evidenciji nadležnih konzervatorskih službi, ukupno je 89 kapelica izgrađeno između 12. i 16., a njima treba pribrojati još desetak koje su podignute od 17. stoljeća nadalje. Njihovu je tipologiju moguće ugrubo podijeliti u dvije skupine. Prvu, „romaničku“ iz 13. i prve polovice 14. stoljeća karakterizira polukružna niska apsida. Druga „gotička“ faza nastupa krajem 14., a zadržava se sve do 16. stoljeća. Apsida je u crkvama ovog tipa pravokutna, u pravilu viša od romaničke, a brod kapelica je nadsvođen šiljastim svodom. Tijekom 15. se stojeća, međutim, dobar dio ranijih, romaničkih crkava obnavlja na način da se učvršćuju njihovi tanki zidovi na kojima se, umjesto drvenog krovišta gradi šiljasti svod.

Kapela Svih Svetih u Stivanu, apsida (foto: D. Krizmanić, 2013., fototeka KOR)

Većina je crkvica nakon nekoliko stotina godina svoga postojanja ostala napuštena, daleko od naseljenih mjesta. O tome obavještava Alberto Fortis, talijanski prirodoslovac i učenjak, koji je u osamnaestom stoljeću objavio jedno od svojih temeljnih djela „Ogled o zapažanju o otocima Cresu i Lošinju“, prvi cjeloviti spis o prirodi i kulturi tog iznimnog arhipelaga. Fortis navodi da je po otoku razasuto čak dvije stotine kapelica, kako kaže, „najvećim dijelom ruševnih, golih, jadnih i rijetko, ili nikad, u službi“.

Ni razdoblje nakon Fortisa nije bilo sretnije za creske crekvice jer ih je tek manji broj obnovljen, glavnina njih se urušila, a sačuvane su tek one crkve koje su u međuvremenu pretvorene u štale ili gospodarske objekte.

Crkve su također bile dijelom vlastelinskih posjeda te su podignute kao zavjeti.

Prostorni kontekst cerkvica je raznolik. Dio je bio vezan uz naselja koja su izumrla. Primjerice, na središnjem creskom platou (kojeg je Fortis nazvao „kamena Arabija“) postojalo je selo Padova, čiji su mještani na obred išli do obližnje crkve sv. Grgura, čije je pročelje palo, apsida se urušila, a vremenu prkosi tek konstrukcija šiljatog svoda. Crkve su također bile dijelom vlastelinskih posjeda te su podignute kao zavjeti. Na istom području Fortisove „kamene Arabije“ prostirao se posjed obitelji Colombis na kojem se nalazi crkva sv. Petra na Jelovici, vjerojatno iz 13. st., s kasnijim pregradnjama.

Staze do njih uglavnom su zarasle i bez lokalnih vodiča nije niti moguće doći do njih

Kapela sv. Petra u Hrasti; na vlastelinskom posjedu obitelji Colombis (foto: D. Krizmanić, 2006., fototeka KOR)

Njihova je gustoća veće oko središta otočkog života: tako ih oko mjesta Beli na sjeveru otoka pronalazi čak desetak, poput crkava sv. Kvirina, Rumina, Petra i drugih svetaca. Isto se može tvrditi i za magične Lubenice, u čijem plodnom polju podno zidina još stoji nekoliko crkvica, a na strmini prema obali ih ima još. Staze do njih uglavnom su zarasle i bez lokalnih vodiča nije niti moguće doći do njih. Dakako, oko stoljetnih otočkih središta Osora i Cresa nalazimo najveću koncentraciju crkava, još iz ranokršćanskog razdoblja.

Tek manji broj spomenika arheološki je istražen, baš kao i njihov nekadašnji inventar

Dio je creskih crekvica naslijedio položaj antičkih i bizantskih utvrda ili gospodarskih posjeda, o čemu – više od skromne sačuvane arhitekture – svjedoče titulari crkava. Južno od Osora nalaze se ruševine ranosrednjovjekovne crkve sv. Platona, ispod mjesta Loznati ruševine ranokršćanskog sklopa Lovreški (u kojem se krije naslovnik crkve, sv. Lovro), dok se crkve posvećene svetačkom paru Kuzmi i Damjanu vezuju uz šesto stoljeće. Vrijedi, međutim, istaknuti da je tek manji broj spomenika arheološki istražen, baš kao i njihov nekadašnji inventar.

Vratimo se na trenutak glasovitom djelu Alberta Fortisa u kojem, osim dvije stotine kapela razasutih po otoku, padovanski prirodoslovac navodi sljedeće: „Izgled naslovnih svetaca koji se štuju u tim crkvicama nezamislivo je ružan. Uvijek su predstavljani u statuama od grubog kamena i drva, obrađenog mimo svih razmjera ljudske fizionomije. Ipak, puk je izuzetno privržen tim nakaznim i izobličenim kipovima; pokušaj da se ti kipovi maknu sasvim sigurno bi izazvao beskonačno praznovjerje“.

Crkva svetog Kuzme na brdu iznad Martinscice.
Foto: Boris Ščitar / PIXSELL

Što nam ovaj oštri Fortisov sud o likovnosti creskih crekvica zapravo govori? Posrijedi je njegov sud koji proizlazi iz uvjerenja da ispravan prikaz ljudskog lika mora počivati na prirodnom odnosu proporcija ljudskog tijela, što, međutim, nije estetski nazor srednjovjekovnih umjetnika koji su u kamenu ili drvu uprizorili svece. Oni ih u pravilu prikazuju na prijestolju, s autoritarnim pogledom prema naprijed i s uzdignutom desnicom u stavu blagoslova puka. Dakle, neznani umjetnici creskih kipova htjeli su utjeloviti upravo tu autoritarnost svetaca koji su u vjerskom imaginariju otočkog puka bila čašćeni i zbog svoje kultne vrijednosti, ali i starosti, bez uplitanja estetskog suda kojeg iskazuje Forstis, koji, recimo i to, nije bio specijalist za likovne umjetnosti.

Foto: Creski muzej

Dio drvenog i kamenog inventara creskih crekvica ipak je sačuvan prenašanjem u Creski muzej i tamošnji župni ured gdje se i danas nalaze. Skulpture su recentno predstavljene javnosti izložbom „Drveni sveci“ u Creskom muzeju, rad autorskog tima Franka Toljanić i Jelena Dunato, a izložba je rezultirala i opsežnim katalogom izloženih radova. Uvid u tu također zanemarenu baštinu bio je dragocjen povod i razmatranju Fortisovih riječi, posebice na skulpturama koje bi i današnja likovna kritika okitila terminom „pučke“ ili čak „naivne“ umjetnosti. No, kako nas je poučio Branko Fučić, te kategorije ne uspijevaju dohvatiti problematiku povijesti likovne baštine manjih sredina koje su u kipovima koje su štovale na svojim oltarima tražile autoritarne arhetipe bezvremenskih svetaca, a ne vjerne prikaze ljudi. Bila je to, objašnjava Fučić, „ars idonea“, u prijevodu „dovoljna umjetnost“, bez pretenzija da takozvana kvaliteta nadvlada kultnu vrijednost prikaza. Doista, i u ovom nam je slučaju Fučić pokazao kako gledati te skulpture izvan uobičajenog podizanja obrva u nevjerici kada se s njima susretnemo, koje je, kako smo vidjeli, počelo još u 18. stoljeću s Albertom Fortisom. Dio negativne ocjene tih dijela rezultat je i mnogobrojnih (često i nestručnih) preslika koji su sakrili izvornu polikromiju i nagrdili lica. Cjeloviti konzervatorsko-restauratorski tretmani tih skulptura možda će promijeniti navedene ocjene.

Foto: Creski muzej

Creske crekvice, pradavni i osamljeni svjedoci vjere govore nam o otočkom krajoliku i načinu njegova korištenja, no, zbog zaraslog krajolika nekima niti ne možemo razaznati punu prostornu vrijednost, u pravilu na istaknutim točkama s kojih je pucao pogled na prostranstva polja i mora, danas zaklonjen šikarom i makijom. Većina cerkivca nastavlja propadati pod utjecajem vremena, atmosferilija i vegetacija koja raste iz kamena. Prošle je godine tako urušena crkva sv. Vida, između Meraga i Cresa, nad plodnim poljem na istočnom dijelu otoka. Urušio se njezin bočni zid, povukavši u provaliju i svod crkve koje je bila ranokršćanskog postanka, s fazom iz 13. stoljeća. Već je ranije iz crkve iznesen drveni inventar, s dva velika drvena kipa sv. Luke i sv. Vida koji se nalaze u creskom župnom uredu i uskoro će postati jedina uspomena na ovu cresku crekvicu koja je predugo ostala osamljena, predugo bila „baština bez baštinika“, i nažalost propala pod bremenom vremena.

Potrebno je istaknuti recentne primjere obnove: u Hrasti, mjestu na pola putu između Cresa i Osora obnovljena je crkva sv. Petra. Ona se u izvorima naziva „sv. Petar na pola puta“ stoga što se nalazi na polovici puta između ta dva otočka središta. U novije je vrijeme također obnovljena crkva sv. Antuna opata iz druge polovice 15. stoljeća, na stanu Parhavac na južnom Cresu, u blizini Punta Križe. Ta se crkvica nalazi uz stambeno-gospodarski sklop, nekadašnji posjed osorsko-creske plemićke obitelji Bocchina. Krajem Drugog svjetskog rata posjed je bio nacionaliziran, a crkva stavljena izvan funkcije. Misa 2014. godine, nakon šezdesetogodišnje stanke, bio je važan događaj obnove potaknute od Zavičajnog društva Puntari iz Punta Križe, uz financijsku podršku državnih institucija, koji je dao nadu da će se i neke druge creske crekvice obnoviti na sličan način. Neka ovo stoga bude poziv putnicima namjernicima za put pod noge prostranstvima Cresa u netaknute krajeve kojima dominiraju razasute crkvice, ali i apel za daljnjom obnovom. Ona, osim samih creskih crekvica, treba voditi brigu i o pažljivoj revitalizaciji creskog krajolika, čuvanju od gomilanja turističke infrastrukture i povratku tradicionalnim zanimanjima.