U emisiji Put pod noge naš gost je bio dr. Franko Ćorić, docent na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. „Moj prvi susret s Portugalom bio je preko jednog CD-a fada koji sam kupio 1999. godine u Njemačkoj“, tumači dodajući kako je osim glazbom ovoj zemlji bio privučen i jednim snom o Portugalu. Posjetivši ga, kao povjesničar umjetnosti ostao je zadivljen i jedinstvenim umjetničkim stilom kojega odlikuje bogatstvo ukrasa, zanimljivim spomenicima, srednjovjekovnim samostanima, povijesnim događajima te vjernošću Potugalaca Gospi Fatimskoj.

Čime Portugal osvaja pri prvom susretu?

Za Portugal su specifične njegova povijest i kultura. Mene je privukao glazbom, donekle književnošću i jezikom, prekrasnim krajolicima, gastronomijom, a  upoznao sam i mnoge ljude koji prijatelje pozdravljaju poljupcima ili zagrljajem.

Koje zanimljive spomenike, tvrđave, gradske predjele i priče čuva glavni portugalski grad Lisabon?

Lisabon je stari grad sagrađen na sedam brežuljaka koji se nalazi na estuariju rijeke Tejo. Njega su kao luku osnovali još Feničani, a ono što ga posebno odlikuje je njegova specifična svjetlost te keramičke pločice azulejos koje se koriste na pročeljima i koje toj svjetlosti daju odsjaj. Posebna je i konfiguracija terena na brežuljcima. Tako se neki dijelovi grada nalaze na višem, drugi na nižem terenu. Baixa, donji dio grada, u velikoj je mjeri stradala u potresu 1755. godine koji je bio jedna od velikih prekretnica grada, nakon čega je ta četvrt ponovno sagrađena, a u muzeju asulejosa u Lisabonu nalazi se na pločicama i jedna slika grada Lisabona prije potresa gdje je moguće vidjeti da je on bio puno raskošniji i ljepši te da je puno toga stradalo. Sačuvan je kaštel sv. Jurja iz srednjovjekovnih razdoblja te ispod njega četvrti Mouraria i Alfama iz maorskog vremena koje imaju tipičan labirintasti urbanizam. Četvrt koja nije stradala u potresu , a gdje je Lisabon najspektakularniji zove se Belém, u prijevodu Betlehem; tu je sačuvan poznati toranj iz Beléma, jedan od specifikuma Lisabona i Portugala uz samostan pustinjačkog reda jeronimita. U toj kapelici se prije svog poznatog putovanja u Indiju pomolio Vasco da Gama. To otkriće puta do Indije dugoročno je Portugalu donijelo veliko bogatstvo vezano uz cimet, papar i ostale začine. Poslije njegova povratka to mjesto postaje ukopište portugalskih kraljeva koje je izvorno bilo u samostanu u Batalhi u središnjem Portugalu. Nakon što je 1834. godine ukinut samostan, na tom mjestu je osnovana mala slastičarna koja nudi poznati pastéis de Belém što je također jedan od simbola Portugala.

Portugal – Toranj Belém / Foto: Pixabay

Po čemu je značajan Porto, drugi po veličini portugalski grad?

Porto je najstariji grad Portugala. Njegov naziv doslovno znači ‘luka’, bio je luka grofovije Porto Cale po kojoj je Portugal dobio ime. Za razliku od Lisabona on je građen od tamnog granita. Poznat je po likerskom vinu Portu koje se proizvodi u dolini rijeke Douro. Poznata je i njegova stara ribarska četvrt Ribeira na obali rijeke, zatim katedrala, nekadašnja crkva sv. Franje a danas muzej koji izvana djeluje vrlo jednostavno i ne previše kićeno, međutim kad uđete unutra vidite da je gotovo svaki pedalj te površine unutrašnjosti prekriven rezbarijama, pozlatama, polikromiranim drvenim rezbarijama. Poznat je i most Dom Luiza I. koji je projektirao čuveni francuski inženjer Eifel što svjedoči o industrijskoj revoluciji koja se zbila u Portu.

Porto – Crkva sv. Franje / Foto: Wikipedia

Zanimljiva je i Alcobaça sa svojim poznatim srednjovjekovnim samostanom?!

Alcobaça je nekoć bio cistercitski samostan koji je osnovao sv. Bernard iz Clairvauxa. Njega je u Portugal, kao zahvalu za pomoć da ga se proglasi kraljem Portugala, pozvao prvi portugalski kralj Alfonso Enriquez i to je najveća gotička građevina u Portugalu. Taj samostan je potaknuo i razvoj poljoprivrede u tom dijelu Portugala, jer su cisterciti tome inače podučavali okolno stanovništvo. A samim kraljevima je postao mjesto odmora i utočište duhovne okrijepe. No stradao je te 1834. godine kad su ukinuti svi redovi u Portugalu i od tada je bio korišten za razne druge funkcije, katkad i neprikladne, jedan dio je čak bio i torida, jedan dio kazalište i slično.

Alcobaça – Cistercitski samostan / Foto: Wikiloc

Po čemu je u kršćanskom smislu poznat grad Tomar?

Grad Tomar je bio sjedište templara u Portugalu. Samostan je iznimno velik, ima sedam klaustara, od čega tri dvokatna, što je za povjesničare umjetnosti otkrivanje novog svijeta. Pod zaštitom je UNESCO-a zbog rotonde Kristova groba i templarskog samostana koji je kasnije postao samostan Kristova reda. Naime, u vrijeme progona i stradavanja templara u Francuskoj i drugdje u 14. st. portugalski kralj Deniz I. ih je zaštitio, te su promijenili regulu i postali Kristov red koji će kasnije pružiti logistiku i infrastrukturu za portugalska prekomorska otkrića. Ono po čemu je osobito poznat ovaj samostan je čuveni manuelinski prozor koji je zajedno s tornjem iz Beléma, samostanom jeronimita i samostanom u Batalhi građen u tipičnom portugalskom manuelinskom stilu koji je više dekoracija. Obiluje bogatim ukrasima koji u sebi imaju stupove, armirane sfere, aluzije na pomorstvo, konopce, alge, školjke što je jedan od vrhunaca portugalske umjetnosti, a u tom prozoru iz Tomara je sve to najrječitije prikazano.

Tomar – Samostan Kristova reda – Manuelinski prozor / Foto: Wikipedia

I pokrajina Alentejo dom je bogate kulturne baštine; koja mjesta bismo mogli izdvojiti?

Alentejo je pokrajina koja površinom čini gotovo četvrtinu zemlje, a jako je rijetko nastanjena, pa se doima gotovo pusto. Svaki pedalj zemlje je obrađen vinovom lozom, pšenicom, voćem i povrćem te hrastovima plutnjacima. Redovito se na vrhovima brežuljaka uzdižu stari gradovi. Izdvojio bih Évoru koja ima očuvane stupove starorimskog hrama, gotičku katedralu, mnoštvo gotičkih i renesansnih kuća i palača i krasno povijesno sveučilište iz 16. stoljeća. Možete zamisliti arkade, azulejos, palme… Ono što se malo manje zna, a po čemu je Alentejo specifičan su njegova sela i ruralno okruženje. No pravi biser je obala Alenteja uz Atlantski ocean tzv. Vizentinska ruta gdje se na liticama gnijezde rode, lastavice i galebovi. Gotovo stotinjak kilometara rasprostiru se pješačke staze od rta São Vicente, otkuda su polazili brodovi u novi svijet do Sinesa.

Alentejo – Evora / Foto: Pixabay

Posebno portugalsko mjesto za nas katolike je svakako Fatima; koliko su Portugalci danas vjerni Gospi Fatimskoj?

Kao što je kod Hrvata Rajska Djeva Kraljica Hrvata tako je vjerojatno bilo i u Portugalu. Naime portugalski kraljevi još od 17. st. i Ivana IV.  do utemeljenja republike 1910. nisu imali ceremoniju krunjenja kao ostali europski kraljevi, već ‘odobravanja’. Kruna je počivala uz sliku Bezgrešnog Začeća u mjestu Vila Viçosa u Alenteju, blizu Évore. Naime posljednji portugalski kralj Sebastian koji je namjeravao doći do novih teritorija otišao je u osvajanja i nikad se nije vratio. No kad je došla nova dinastija oni se nisu krunili, nego su krunu ostavili kod Bogorodice.

Blizu Fatime postoji jedno malo mjesto Nossa Senhora da Ortiga u kojemu se dogodilo jedno ukazanje 150 godine prije onoga u Fatimi te je to danas priznato svetište. A sama Fatima je gradić na mjestu kojega je nekoć bila jedna prirodna vrtača. Tu je danas možda jedan od najvećih trgova u Europi s izvornom kapelicom, s crkvom izgrađenom 1920-ih i najnovijom crkvom posvećenom 2006. godine koja može primiti oko 6.000 ljudi. No osim svega toga bitno je naglasiti da, poznavajući ljude koji tamo žive, mjesta na kojima su se događala ukazanja su i dandanas molitveno vrlo živa. Moji poznanici koji tamo žive čak dnevno idu na molitvu krunice na mjesta ukazanja kojih ima više. Zanimljivo su hodočasničko mjesto i rodne kuće vidioca koje podsjećaju na našu Dalmaciju.

Fatima / Foto: Pixabay

Još jedan zanimljiv grad je i Aveiro ili Mala Venecija; kako izgleda i što u njemu možemo vidjeti?

Aveiro je slikoviti ribarski gradić znamenit po jednom kanalu s mostom i zbog toga malo podsjeća na Veneciju; nema baš gondole, ali ima portugalske brodice koje su također vrlo atraktivne, a njihova tradicija seže još od Feničana. Aveiro je poznat i po proizvodnji soli, soljenju bakalara te najvećem svjetioniku u Portugalu. Na pjeskovitim sprudovima u laguni ispred grada nalaze se plaže i vikendice, turistički centri u kojima su specifične drvene kućice slične onim francuskima na atlantskoj obali.

Aveiro / Foto: Pixabay

Što još odlikuje Portugal u kulturnom, gastronomskom i glazbenom smislu?

Za Portugal je karakteristično da on nikad, osim 60 godina kad je bio pod Španjolskom u vrijeme Habsburgovaca nakon nestanka kralja Sebastijana u 16. st., nije bio pod nekim drugim. Ta samostalnost i samodostatnost jedna je od njegovih glavnih odlika. Tu je i jezik, katoličanstvo koje je dosta izraženo bez obzira na liberalne smjerove, ipak je pučanstvo i širi dio stanovništva još duboko ukorijenjen u katoličkoj tradiciji. Tu su i ribarstvo, pomorstvo na koje su izuzetno ponosni. Rekao bih da je za Portugalce karakteristična jedna jezgrovitost, logističko i pragmatično razmišljanje te unovčavanje jer su uglavnom trgovinom osvajali nove teritorije, iako u tome ima i tamnih strana prošlosti. Primijetio sam i težnju uniformiranosti, želju da se uredi svoj prostor do posljednjeg detalja. Čak i u seoskim imanjima sve ima svoje mjesto. To je dorađeno, domišljeno, ožbukano, obojeno i s osjećajem estetike. Isti elementi pojavljuju se u gotovo svim regijama. To su: obrađeni kamen, pozlaćeni drvorezbareni predmeti, azulejos, bijela, plava, žuta i crna boja s pozlatama. To je nešto što ćete svugdje naći.

Umjetnički gledano, oni su mješavina raznih utjecaja; Burgundije, Španjolske, Nizozemske, Indije, Francuske i prekomorskih zemalja; Brazila, afričkih i azijskih zemalja.

Za gasronomiju je specifična mješavina kontinentalne i mediteranske kuhinje: sirevi, kobasice, percebes (jedna vrsta račića koji raste u zoni udaranja mora)… Morski plodovi živi su prije pripreme, u restoranima imate bazene sa živim životinjama koje izvade i direktno pripreme za vas . Poznati su i po bakalaru, svinjetini sa školjkama, na svakom stolu ćete uvijek naći krumpir i rižu zajedno, a od slastica su varijacije s jajima u svim mogućim oblicima, lisnaim tijestom i bademima.

Pastéis de Belém / Foto: Wikipedia

Od glazbe tu je prvenstveno portugalski fado. Smatram da su u tim starim glazbama sačuvane određene emocije i akordi koje se ne može dobiti u suvremenoj glazbi. Fado se razvio u Lisabonu u 19. st. s jakim utjecajima prekomorskih zemalja. Glavni osjećaj je saudade, čežnja, koja nije ni ljubav ni bol nego i jedno i drugo, nije ni sreća ni tuga nego nešto između. Sretni ste što imate ljubav, ali ta osoba koju volite je ili daleko, ili je umrla, ili je otišla i sl. Dakle, ta jedna mješavina ljepote i ljubavi i nemogućnosti da je ostvarite. Zbog toga je fado tugaljiv, ali kad uronite u tekstove, pogotovo one koji su umjetnički osmišljeni, to postaje vrlo sublimni način izražavanja glazbe u kojoj imate mješavinu krasne interpretacije, lirskih tekstova i emocije koja osvaja. Mene je to osvojilo i pomoglo mi čak katarzički preraditi neke svoje tame.

Amalia Rodrigues – Fado / Foto: Wikipedia

Za kraj Vas molimo nekoliko praktičnih savjeta za putovanje u Portugal!

Kao stranac nije u redu kritizirati Portugal, iako Portugalci to između sebe znaju raditi, ali ako to napravite kao stranac vrlo će vas oštro pogledati; no hvaliti možete. U razgovorima pokušajte izbjeći mračne strane kolonijalne prošlosti. Taxi u Lisabonu je jako povoljan, kao i podzemna željeznica, no ona radi samo do 1 u noći. Napojnice u restoranima nema, ne uzimajte ponudu na stolu za predjelo jer ćete morati ekstra platiti. Ako putujete Portugalom topao savjet je brza međugradska autobusna mreža Rede Expressos. Od Lisabona do Porta možda je ipak najbolje putovati vlakom, a na otočja Azore i Madeiru obavezno zrakoplovom. I imajte strpljenja u Portugalu, neke stvari malo traju i malo se oduže, možda i ne završi sve kao što ste planirali, ali na kraju opet imate osjećaj da vam je bilo lijepo.

Cijelu emisiju Put pod noge poslušajte ovdje: