Budi dio naše mreže

Jerihon - priča o vjeri i pobjedi

U emisiji Put pod noge upoznali smo Jerihon kakav je bio nekad i kakav je danas, saznali jesu li se jerihonske zidine doista urušile uslijed hodanja Izraelaca i trubljenja u trube, što je danas moguće posjetiti u Jerihonu te što nam poručuje biblijska priča o padu jerihonskih zidina. Naš gost je bio bibličar doc. dr. Anđelo Maly, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, duhovni asistent u župi Muke Isusove u Vukomercu.

/ Tihana Semijalac

Jerihon, jedan od najstarijih gradova na svijetu smješten na području današnje palestinske samouprave, glasovit je ponajviše po zapisima iz Biblije. Bio je to, naime, prvi grad koji su po povratku iz Egipta Izraelci osvojili na svom ulasku u Obećanu zemlju.

Grad izgrađen na brdu ili nasipu tada je brojio nekoliko tisuća stanovnika, a branile su ga snažne zidine i utvrde. Prema arheološkim istraživanjima utvrđeno je kako su zidovi Jerihona bili toliko snažni da ih se nije moglo srušiti bez višegodišnje opsade. Bili su dovoljno debeli da se u njima moglo stanovati, a postojala su tri sloja: gradska uzvisina bila je okružena velikim zemljanim nasipom, s potpornim zidom od kamena u podnožju visokim četiri do pet metara. Iznad toga nalazio se zid od glinene opeke visine šest do osam metara, dok je vrh nasipa opasavao zid od opeke s oko 14 metara visine. Ljudski govoreći, grad je bio neosvojiv.

U emisiji Put pod noge upoznali smo Jerihon kakav je bio nekad i kakav je danas, saznali jesu li se jerihonske zidine doista urušile uslijed hodanja Izraelaca i trubljenja u trube, što je danas moguće posjetiti u Jerihonu te što nam poručuje biblijska priča o padu jerihonskih zidina. Naš gost je bio bibličar doc. dr. Anđelo Maly, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, duhovni asistent u župi Muke Isusove u Vukomercu.

Starost Jerihona

„Kažu da starina grada ovisi o tome koliko dugo u njemu žive stanovnici. Ovisno o takvim kriterijima postoji nekoliko mogućnosti. Neki su tako rekli da je najstariji Luksor u Egiptu, zatim Atena u Grčkoj, Damask u Siriji, ali neizostavno se među tim gradovima uvijek navodi i Jerihon.

Određene arheološke informacije spominju Jerihon na području Palestine već oko 10.000 g. pr. Kr., dok drugi govore da se radi o 8.000 g. pr. Kr., tako da nije sasvim sigurno, ali potvrđeno je da su u to vrijeme ondje živjeli lovci srednjeg kamenog doba koji su se u Jerihonu okupljali oko poznatog Elizejeva izvora spomenutog u Knjizi o kraljevima 2. poglavlje, 18-22 redak. To je, naime,  privuklo ljude da žive upravo na prostoru gdje se nalaze izvori pitke vode. Starost grada Jerihona kao najstarijeg grada možemo ustvrditi današnjim arheološkim pronalascima, ali i dugotrajnoj povijesti mjesta.“

Screenshot

Slika biblijskog Jerihona

„Kad govorimo o biblijskom Jerihonu, govorimo zapravo o starozavjetnom Jerihonu koji se nalazi na poznatom Tell es-Sultanu, što je jedan izdvojen dio današnjeg Jerihona, a spominje se već u Ponovljenom zakonu, 34. poglavlje, 3. redak, kao grad palmi. Prije nego što su Izraelci ušli u Obećanu zemlju Mojsije im je rekao da će prijeći rijeku Jordan, razbaštiniti narode koji su bili jači i veći od njih samih, u nekim velikim gradovima koji izgledaju kao da imaju utvrde do nebesa. I nakon više od 40 godina lutanja pustinjom izraelski narod stajao je na ulazu u Obećanu zemlju, na lijevoj obali rijeke Jordan, trebalo je samo prijeći rijeku da bi kraj putovanja konačno stigao. Jošua se sa svojim narodom nalazio s te strane Jordana te je poslao dvojicu uhoda s nalogom: ‘Idite, izvidite područje, osobito Jerihon!’ I upravo je to bio prvi grad koji su, prema biblijskim izvještajima, osvojili Židovi kna ulasku u Obećanu zemlju pod vodstvom Mojsijeva nasljednika ili pomoćnika Jošue. Prema većini izvora koji su nam poznati to se dogodilo oko 1.500. godine pr. Kr.

Prije hodanja oko zidina, u Knjizi o Jošui imamo prvi izvještaj koji govori kako su Židovi zapravo ušli u grad. Jošua je dvojicu uhoda poslao da pronađu spas na neobičnom mjestu, u kući poznate bludnice Rahabe. Ona ih je uvela u grad, izvela na krov i skrila pod netrveni lan što ga je ondje bila razastrla. Zatim su ljudi krenuli u potragu za njima prema Jordanu sve do prijelaza preko rijeke, a kad je potjera završila za njima su se zatvorila gradska vrata. Kako su mladići završili baš kod Rahabe, Biblija ne opisuje u detalje, već želi kroz sliku Rahabe ukazati na nešto vrlo neobično i važno. A to je da Rahaba kao poganka, jer Jerihon je bio poganski grad, nije željela propustiti priliku kako bi se spasila. Dakle,  već je ta priča o spasenju od strane izraelskog naroda koji dolazi u Jerihon u Obećanu zemlju povezana s obećanjem spasenja. Kako bi je spasili, Rahabi su rekli da zaveže crvenu vrpcu na vrata i prozore svoje kuće kako bi prilikom njihova ulaska u Jerihon bila spašena ona i sav njezin dom. Nedugo nakon toga počinje priča o opsjedanju Jerihona i jerihonskih zidina u trajanju od sedam dana kada su na liturgijski način izraelski vojnici predvođeni Jošuom hodali s trubljama oko zidina trubeći u njih neprestano da bi one nakon sedam dana zahvaljujući Bogu Izraelovu pale i Jerihon je tada osvojen.

Njemačka, talijanska i američka iskopavanja pokazala su da su postojale jerihonske zidine, a kako je to zapravo izgledalo svjedoči nam američka arheologinja Katherine Canyon koja kaže da je uništenje grada bilo potpuno, da je pronašla zidove i podove koji su pocrnjeli i pocrvenjeli od vatre, a svaka soba bila je ispunjena palim ciglama, gredama i kućanskim priborom. U većini soba pale su krhotine koje su potpuno izgorjele, a pad istočnih zidova soba izgledao je kao da se dogodio prije nego što ih je zahvatila vatra. Arheologinja je, dakle, pronašla ostatke zidina i nastambi koje su bile u Jerihonu, u koje ju ušao Jošua sa svojim vojnicima.“

Priča o vjeri i pobjedi

„Pitanje je li se to uistinu dogodilo? Skeptik će reći da je to samo bajka kako bi se objasnilo rušenje Jerihona. I glavni razlog za negativno mišljenje je upravo navedena arheologinja koja je rekla kako je žalosna činjenica da od gradskih zidina iz kasnog brončanog doba, u razdoblju u kojem mora da se dogodio napad Izraelaca po bilo kojem datiranju, nije ostalo ni najmanjeg traga. Iskapanje Jerihona ne baca ni najmanje svjetla na uništenje Jerihona koje je tako živopisno opisano u Knjizi o Jošui. Jedan drugi autor govori, pak, da je Canyon zaključila što se tiče teorije vojne i zidina iz kasnog brončanog doba da nema nikakvih arheoloških podataka koji bi podupirali tezu da je grad bio opasan zidinama upravo oko 1.400. g. pr. Kr.

No, pažljivo ispitivanje arheoloških dokaza dovelo je do drugih zaključaka kako su na zapadnoj strani uzvišice današenjeg grada Jerihona u podnožju potpornog zida bile urušene crvene cigle koje su dopirale do vrha nasipa i koje vjerojatno potječu iz zida na vrhu nasipa. Jedna je, dakle, priča povezana s onim što je zapisano, a druga s onim što je pronađeno, tako da je još uvijek nepoznanica jesu li te zidine postojale i kako su izgledale.“

Screenshot

Jerihon prije i poslije pada zidina

„U prvotnom Jerihonu lovci su gradili ovalne kuće te se polako od kamena prelazi na keramiku. Kroz različita tisućljeća na području Jerihona kreću se različita bezimena plemena. Počinju graditi kamene kuće i od 2.300. g. pr. Kr. u grad se doseljavaju nova nomadska plemena, najvjerojatnije Amorejci, da bi oko 1.900. g. pr. Kr. došli i Kanaanci koji su ondje živjeli u vrijeme izraelske opsade Jerihona. Oni dolaze pod Jošuinim vodstvom oko 1.500. g. pr. Kr. sve do 587. g. pr. Kr. kada je grad razrušen od strane Nabukodonozora, a Herod Veliki u 1. st. u Jerihonu gradi novo naselje; amfiteatar, hipodrom, palače, terme. Ponovno je razrušen 68. g. od strane rimske vojske, a 325. g. poslije Krista postaje središte biskupa. U 6. st. grade se odmorišta za hodočasnike, a Perzijanci ga razaraju, kao i većinu prostora u Svetoj zemlji, 614. g. Dolazimo tako do križarskih ratova kada je Jerihon podignut na novoj lokaciji i od tada  više ne govorimo o starozavjetnom Jerihonu, već o jednom novom drugačijem gradu, koji je nakon arapsko-izraelskih sukoba 1949. priključen Jordanu, sve do 1994. bio je pod izraelskom upravom, da bi tada postao dio palestinske samouprave.“

Jerihon danas – Elizejev izvor / Foto: Wikipedia

Jerihon danas

„Grad ima dva imena. Jedno je arapsko ime ‘Ariha’, dok je drugi hebrejski ‘Yeriho’, što u prijevodu znači ‘grad mjeseca’ ili ‘grad boga Mjeseca’, jer kažu da  se u Jerihonu mjesec nabolje i najljepše vidi. Nalazi se na zapadnoj obali Palestine i prema posljednjim informacijama ima oko 20.000 stanovnika. Smješten je u dolini rijeke Jordan i, ako nije najstariji, još uvijek je najniži grad na svijetu, na 250 metara ispod razine mora. Grad je topliji nego Jeruzalem. Budući da je na najnižoj nadmorskoj visini njegova prosječna godišnja temperatura iznosi 23 stupnja, dok preko ljeta zna doseći i 45 stupnjeva. Zbog nekoliko izvora u blizini grad je pogodan za poljoprivredu. Tako se u okolici grada nalaze brojna plodna polja na kojima se uzgajaju datulje, banane, palme, agrumi i različito cvijeće.

Od tih 20.000 stanovnika samo su 53 katoličke obitelji, što bi bio broj od 200-tinjak katolika. Možemo reći da su te obitelji izdvojene, ali su svojom prisutnošću vrlo utjecajne, jer franjevci ondje imaju osnovnu katoličku školu i župnu crkvu Dobrog Pastira koju pohađaju ne samo katoličke, nego i muslimanske obitelji. Crkva je izgrađena 1924. g. zaslugom fra Jeronima Mihajića, a nasuprot katoličke crkve nalazi se i grčka pravoslavna crkva koja posjeduje vrlo mnogo zemlje u Jerihonu. Suživot je, dakle, vrlo zanimljiv. Svaki dolazak u Jerihon obogaćuje čovjeka ne samo povijesno, nego i na način da vidi kako je moguć suživot između muslimana i katolika u jednom gradu gdje je katolička prisutnost puno manja nego muslimanska. Svi se oni ponajviše bave ne samo poljoprivredom, nego i trgovinom. Zanimljiva je informacija da Jerihon ima možda najbolje banane i datulje u Svetoj zemlji.”

Kršćanski hodočasnici u Jerihonu

“I Isus je nekoliko puta bio u Jerihonu. On ga čak i spominje u jednoj svojoj prispodobi o milosrdnom Samaritancu kada govori o čovjeku na putu od Jeruzalema prema Jerihonu. Isus je najvjerojatnije svojom prisutnošću posvetio taj grad, prvotnim izvještajem o Zakeju cariniku. Dakle, Isus je bio ondje i susreo Zakeja carinika o čemu čitamo u Lukinu evanđelju, a i dan danas se ondje nalazi tzv. Zakejeva smokva koja zapravo nije obična smokva, već divlja smokva sikomora. Moguće ju je i danas vidjeti, a nalazi se u blizini crkve u vlasništvu Kopta gdje se nalazila Zakejeva kuća i Zakejev grob.

Uz spomen Zakeja, Isus je ondje ozdravio i slijepca Bartimeja. To je, dakle, još jedna poveznica s onime što kršćani žele posjetiti u Jerihonu.

Vrlo je zanimljiva i lokacija u blizini Jerihona, tzv. Brdo iskušenja na brdu Kvarantena. Riječ je o grčkom pravoslavnom samostanu do kojeg se dolazi žičarom, gdje kažu da je Isus postio 40 dana u jednoj spilji. Tu je i spomenuti Elizejev izvor u starom dijelu Jerihona koji je i danas glavni izvor opskrbe pitkom vodom. U blizini tog izvora nalaze se i ostaci starozavjetnog Jerihona.“

Jerihonska ruža / Foto: Pixabay

Jerihonska ruža

„Hodočasnicima je vrlo zanimljiva čudesna biljka koje nema kod nas, a u svijetu je relativno poznata. Riječ je o tzv. ‘kraljici cvijeća’ koja pogotovo u svibnju pokazuje svu svoju ljepotu. To je pustinjska biljka, tijekom sušnog doba izgleda kao kovitlac, skupina grana, ali kada dođe u doticaj sa samo malo vode postaje predivan cvijet. Znamo da su u pustinji uvjeti za život teški, kako za čovjeka tako i za životinje i biljke. No, praksa je pokazala da je dovoljna čak i obilna rosa da jerihonska ruža u nekoliko sati zaživi. Neki je čak nazivaju i ‘anastasis’, cvijet uskrsnuća, upravo zato što najviše cvjeta u uskrsno vrijeme, u svibnju ili travnju, pa se kaže da tada i bilje želi uskrsnuti. Jerihonska ruža je, stoga, nešto uistinu posebno i jedinstveno.“

Poruka biblijske priče o padu jerihonskih zidina

„Vjerujem da je jerihonska priča uistinu stvarna povijesna činjenica kojom se možda nije toliko željelo ukazati samo na veličinu zidova i vojne pohode, već tko je uistinu Bog. Jerihon nam, stoga, i danas pruža duhovnu poruku da smo i mi često okruženi različitim zidovima koji nas opterećuju i tište, ali samo uz pomoć Boga možemo te zidove srušiti kako bi u nama nastala, ne pustinja, nego oaza života.“

Cijelu emisiju Put pod noge poslušajte ovdje:

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja