Budi dio naše mreže

Černobil - mjesto istinskog otriježnjenja

Područje velike nuklearne katastrofe u Ukrajini u posljednje vrijeme privlači sve veći broj znatiželjnika. Kako izgleda Černobil više od tri desetljeća nakon nuklearne katastrofe saznali smo u emisiji Put pod noge, a naš gost je bio mladi putopisac Viktor Šimunić.

/ Tihana Semijalac

Ukrajinski gradić Černobil, u blizini sjeverne ukrajinske granice, nekada je predstavljao važno trgovačko i industrijsko središte na riječnom putu između Baltičkog i Crnog mora. Danas je isključivo poznat po 15 kilometara udaljenoj nuklearnoj elektrani i nesreći zbog koje je područje uglavnom napušteno.

Černobil – Muzej na otvorenom / Foto: Privatni album

Dana 26. travnja 1986. godine zbog nesigurnog dizajna sovjetskog nuklearnog reaktora i ljudske pogreške, dogodila se eksplozija koja je učinila štetu na jednom od četiriju reaktora koji će zatim otpustiti velike količine radioaktivne prašine, otprilike devet puta jače kontaminacije od bombe bačene na Hirošimu.

Strah od zagađenja u ovom području prisutan je i danas, no unatoč tome sve je veći broj putnika koji žele vidjeti Černobil te se organiziraju kraći izleti zoni isključenja koju je posjetio naš gost u emisiji Put pod noge putnik i avanturist Viktor Šimunić.

Černobil – Spomenik selima, Viktor Šimunić / Foto: Privatni album

Zašto baš Černobil, znatiželjni smo na početku, a odgovor leži također u znatiželji. „Poslije Sjeverne Koreje tražio sam destinaciju koja bi mi bila ne preskupa i zanimljiva. A kako mediji pišu dosta loših stvari o Černobilu, htio sam to vidjeti svojim očima, htio sam vidjeti samu elektranu, prespavati u Černobilu”, odgovara naš gost napominjući kako je elektrana tek nedavno otvorena za posjete. „Bez dozvola tj. turističkih agencija ne može se niti ući u zonu koja je pod nadzorom vojske. Potrebna je dozvola za ući u zonu isključenja, posebna dozvola za ući u elektranu, dozvola za slikati u cijeloj zoni, a bez agencije to ne ide.”

Kad ljudi čuju ‘Černobil’ asocijacija im je sama elektrana, no to nije tako. Zona isključenja je radijus oko same elektrane i ona je nenaseljena, iako u gradu Černobilu koji je na 15 km udaljenosti od elektrane ljudi žive i rade. Nekada je u gradu živjelo oko 15.000, a danas u cijeloj zoni radi oko 6.300 ljudi. Grad funkcionira te ima naseljeni i nenaseljeni dio.

Pripjat – škola / Foto: Privatni album

Grad Pripjat koji je manje poznat po katastrofi, podnio je, naime, puno veći gubitak. Izgrađen je za radnike nuklearne elektrane i nalazio se uz samu elektranu te je stoga upio najviše radijacije, a danas je trajno nenaseljen. Prolazeći kroz Pripjat, teško je zamislivo da je netko tu nekad živio, priroda je mjesto uzela pod svoje okrilje te glavne ulice danas izgledaju poput šume, a obrasle su i urušile se mnoge zgrade. Sve je u trenutku stalo, a o nekadašnjem životu svjedoče brojni predmeti, poput ostavljenih knjiga na školskim klupama ili ručka u loncu u mnogim domovima. Jedno od danas najpoznatijih mjesta u Pripjatu je lunapark postavljen za proslavu 1. svibnja 1986. koji u Pripjatu nikad nije proslavljen.

U zoni isključenja postoje posebna pravila ponašanja. „Najzanimljivija je da ne smijete jesti na otvorenom, ne smijete ništa dirati, ništa iznositi van, cijelo tijelo mora biti pokriveno, koliko god je moguće“, tumači naš gost koji je, kao i ostali malobrojni posjetitelji, pri ulasku u zonu dobio Geigerov brojač, mjerni instrument za otkrivanje radioaktivnosti: „Prvo smo istraživali gdje ima radijacije gdje ne, u zraku je normalno kao i svugdje drugdje u svijetu, no ima tih punktova koji su opasni.“

Zona isključenja – Napušteno selo / Foto: Privatni album

U zoni su posjetili jedno od 94 napuštena sela koje ostavlja potresan dojam kroz prizore napuštenih kuća, mnoštva osobnih stvari koje u trenu postaju nebitne, danas razasute po tlu kao svjedoci vremena, dok sve prožima gromoglasna tišina.

Zona isključenja – Napušteno selo / Foto: Privatni albu

Posjetili su također nekadašnji obrambeni radar Duga, sovjetski sustav za detektiranje raketa koji je u ondašnje vrijeme bio vojna tajna, dok je na kartama bio ucrtan kao dječji kamp. Cilj ovog obrambenog sustava bio je otkrivanje nuklearnog napada na SSSR u prvih nekoliko minuta nakon lansiranja.

Zona isključenja – Radar Duga / Foto: Privatni album

No, najveći je događaj, dakako, bio ulazak u nuklearnu elektranu koja, na iznenađenje mnogih, nije napuštena i danas ima čak 2.300 zaposlenika. Sama elektrana je ogroman kompleks zgrada od kojih su posjetili nuklearno sklonište, veliku sobu za sastanke i tzv. zlatni koridor koji povezuje sve kontrolne sobe elektrane. Teško je pojmiti da ovdje svakodnevno cirkulira više od dvije tisuće zaposlenika kad je sve što padne na pod potencijalno radioaktivno te ima još puno štete od same eksplozije. Elektrana danas služi kako bi električnu energiju iz drugih nuklearnih elektrana preusmjeravala prema kijevskoj regiji te za zbrinjavanje nuklearnog otpada.

Černobil – kontrolna soba / Foto: Privatni album

Posjet Černobilskoj zoni isključenja, Pripjatu, Černobilu i nuklearnoj elektrani nikoga ne ostavlja ravnodušnim, promišlja naš gost Viktor Šimunić te zaključuje: „Na tu lokaciju bi trebalo poslati sve moćnike. Najlakše se razbacivati s moći, ali treba vidjeti što ta moć može napraviti, što može uništiti. Kad šećete tim ulicama i vidite da je život nestao, ne možete ostati ravnodušni. Impresivno je i kako priroda nakon 30 godina proguta sve. Ljudi bi definitivno trebali otići tamo i vidjeti. Neće vidjeti nekakvu ljepotu, ali trebaju otići da se prizemlje, da svi vidimo kako u nekoliko pogrešnih poteza možemo napraviti nepovratnu katastrofu.“

Černobil – kontrolna soba / Foto: Privatni album

Cijelu emisiju Put pod noge poslušajte ovdje:

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja