U samostanu, osnovanom 1937. godine, danas živi 14 sestara, a njihova prisutnost u Splitu obilježena je raznolikim djelatnostima – od odgoja i obrazovanja do skrbi za starije i izrade liturgijskog ruha.

Kućna poglavarica sestra Alojzija Pejković, krsnim imenom Anka, podrijetlom iz Žeževica pokraj Šestanovca u samostanu je 14 godina, a redovničko ime odabrala je nadahnuta blaženim Alojzijem Stepincem.

sestra Alojzija Pejković / Foto: HKM

Odluku o promjeni imena donijela je nakon osobne molitve i promišljanja, a sestre su joj pri ulasku u novicijat dopustile da uzme ime Alojzija.

Njezin put prema Družbi kćeri Božje ljubavi snažno je obilježen Drinskim mučenicama i jednim, naizgled slučajnim, ali duboko znakovitim događajem.

U godini njihove beatifikacije 2011. godine, sestre su došle u njezinu župu predstaviti njihovo svjedočanstvo, što je u njoj pokrenulo potragu i prvi kontakt s družbom.

No, priča ima još dublju pozadinu.

Bl. Drinske mučenice / Foto: Glas Koncila/Kćeri Božje ljubavi (uz izmjene)

„Moja ulica u kojoj moji roditelji danas žive nekada se zvala Težački put. Prije dvadesetak godina, na poticaj tadašnjeg župnika, promijenjeno je ime u Ulicu Drinskih mučenica.

I onda baš u godini beatifikacije, 2011., došle su sestre iz Zagreba u našu župu upravo zbog te ulice predstaviti Drinske mučenice.

Bila sam na toj svetoj misi, uzela jednu knjigu, navečer je počela čitati, pronašla kontakt, poslala mail… I tako je sve krenulo“, posvjedočila je s. Alojzija.

Dodaje kako je prvi put u samostan došla u korizmi, negdje oko svetog Josipa 2011. godine, kako bi upoznala družbu i način života sestara.

„Mislim da su me baš one dovele u družbu, da su one u biti odabrale da dođem tu. Sestra me tada primila, pokazala mi kako žive – i evo, do danas sam ostala.“

Sestre već 26 godina podupiru Hrvatski katolički radio, a HKR se u samostanu sluša svakodnevno.

sestra Alojzija Pejković i Zvonimir Ancić / Foto: HKM

U vremenu obilja medijskih sadržaja radio im je, kažu, najvažniji izvor informacija i duhovne povezanosti.

To nam je prozor u svijet. Baš pratimo. Često u razgovoru kažemo: ‘E, znaš, bilo je na HKR-u, rekli su…’ i stvarno budemo upućene u sve.

Samostan je od osnutka imao različite djelatnosti. U prvim danima sestre su vodile vrtić, a u periodu kroz tri godine (do 1942.), djelovala je i ženska zanatska škola u kojoj su poučavale jezike i glazbu.

Nakon Drugog svjetskog rata njegovale su starije gospođe. U jednom razdoblju ovdje se odvijala i početna formacija – kandidatura i novicijat.

Osnovana je i radionica misnog ruha koja djeluje i danas.

U radionici liturgijskog ruha rade dvije sestre – Zorislava i Margareta. Izrađuju misnice, oltarnike, kaležnike, crkvene barjake i drugo liturgijsko ruho, a svaki je rad unikat, ručno osmišljen i izrađen.

s. Margareta i Tanja Maleš / Foto: HKM

Sestra Margareta, koja je u samostanu od 1989. godine, dolazi iz Svetog Martina na Muri. U radu, kaže, treba mnogo strpljenja i prakse.

„Treba puno živaca i strpljivosti. Ne radimo serijski, svaki je komad poseban. Meni je svaka misnica posebna. Većinom radimo sa slikama – svetog Ante, Gospe, jubilarne motive… Sve se rukom crta.“

Nacrt skidaju ručno, a mašine nisu kompjutorske već se upravlja rukom. U radionici koriste stariji japanski stroj – tamburirke.

Za vrijeme našeg posjeta radile su na velikoj zastavi za Jasenice s motivom Presvetog Trojstva, a uz nju su izrađivale i pripadajuće oltarnike i kaležnike.

Štola koju izrađuju časne sestre / Foto: HKM

„Kad radimo jednu zastavu, onda radimo sve. To je veliki proces, ne može se napraviti u jednom danu“, pojašnjava s. Margareta.

Pohađala je i dvogodišnji tečaj ikonopisanja u Splitu, gdje je usavršavala pisanje ikona.

„Htjela sam služiti Bogu. Nisam znala ni što ću raditi ni gdje ću biti, ali od kuće sam imala taj afinitet. Gospodin je dalje vodio.“