Pročitavši biblijski izvještaj o prvom grijehu Adama i Eve, podsjetio je da to nije povijesni tekst, već tekst koji govori o nečemu dubljem, o temelju onoga tko je čovjek i na koji način se treba razumjeti. “Ovaj tekst je izazov suočavanja sa samima sobom i našim odnosima”, naglasio je vlč. Budinski.

Upozorio je da Bog nije stvorio zlo, nego je zlo došlo od stvorenja. Zmija je zamutila stvari i ženu zbunila jer je izvrnula ono što je Bog zaista rekao. Žena više nije sigurna što je Bog rekao jer vjeruje zmiji. “Kome vjeruješ, čijem glasu vjeruješ?”, upitao je pratitelje emisije vlč. Budinski.

Zlo nikada ne udara “iz prve”, nego postavlja naizgled nevino pitanje.

Adam i Eva / Wikipedia

Problem je u sumnji koja dalje djeluje u ženi. Zmija kasnije nastavlja, ali sad uključuje i laž, koja potom vodi do zavisti i ogovaranja. Svaki grijeh je zamamljiv i privlačan, ali čovjek je grijehom upecan, jer je grijeh privlačan. Prije grijeha u čovjeku se događa drama opravdavanja, umanjivanja težine grijeha, i kad se u tome uspije, kasnije se puno jednostavnije griješi.

No, sumnja u čovjeku je prije grijeha, ali potom uvijek prelazi na druge. “Žena dade mužu, pa je i on jeo.” Žena je, naime, znatiželjnija od muškarca, a muškarac se lako prepusti ženi. To žene znaju, muškarci ne. A kad su oboje jeli, zaista su im se otvorile oči, ali ne za “istinu” zmije, nego tko su oni zaista.

Bog nikada ne odustaje od čovjeka

Međutim, Bog i tada dolazi čovjeku. Nije odustao od njega, iako je on odustao od Njegove zapovijedi. Koliki se ljudi i danas srame se doći pred Boga nakon grijeha, jer misle da će ih Bog osuditi. To je laž! Bog tako ne misli, tako misli Napasnik! Čovječe, nemoj bježati od Boga koji te ljubi i koji ti se raduje!

Skrivanje grijeha je prvo što činimo kad sagriješimo. Iskustvo kralja Davida potvrđuje da Bog oprašta krivnju grijeha, ali tek kada krivnju priznamo – ne prije.

Za razliku od Sotone, Bog postavlja pitanje “Adame, gdje si?” zbog samoga čovjeka jer se čovjek izgubio i treba mu netko izvana da mu osvijesti njegovo mjesto. Bog je Adamu zabranio jesti sa stabla, ne Evi, Adamu je zapovjedio da obrađuje vrt i da ga čuva. Dakle, zapovijed ide muškarcu, ne ženi. Muškarac je onaj koji je dužan obdržavati Zapovijedi, učiti djecu vjeri, prinositi žrtve.

Da bi nam bilo oprošteno, krivnju moramo priznati

Vlč. Budinski napomenuo je da Adam ne priznaje svoj grijeh, nego krivicu prebacuje na ženu, ali ni žena ne želi priznati krivnju, nego optužuje zmiju. Zmija predstavlja cijeli jedan rod koji je u neprijateljstvu s rodom ženinim. Rod Evin (Marijin) satirat će glavu zlu i sumnji po Kristu.

Na kraju je vlč. Budinski pojasnio da je Bog Adama i Evu izbacio iz vrta i načinio im odjeću od krzna, od kože, pa ih odjenuo. Bog ih je zaštitio od srama. Teolozi kažu da je ta koža ova naša koža. To je naš prvi kontakt sa svijetom. Koža može biti i debela koža koja grješne ljude štiti od prevelike osjetljivosti. Zašto je to važno? Jer svaki grijeh našu kožu čini debljom.

Što više griješiš, manje si osjetljiv na grijeh.

Najteže je prvi put sagriješiti, drugi put je već malo lakše. Stoti put već postaje navika i “nema riječi” o grijehu, to je “normalno”. Grijeh čovjeka čini debelokošcem i što se čovjek više udaljava od Njega, manje je osjetljiv na grijeh, a što je bliže Bogu, to je osjetljiviji.