"Vrata smrti provjeravaju nas kroz sve dane: jesmo li shvatili što je život? Zašto živimo? Htjela bi nas podsjetiti – otkriti nam – dragocjenost svakog trenutka. I ovaj bi mogao biti posljednji", ističe Stjepan Lice.

"Bog nas se ne odriče. Njega zbunjuje što se mi, na neki način, stidimo lika koji naziremo u zrcalu. Koliko smo uzmogli, poslužili smo životu. Pozvani u život, pozivu smo se odazvali kako smo ga razumjeli. Nakon svega, poziv u život – onkraj svakog našeg shvaćanja – i opet nam je upućen. Upućuje ga otac svome djetetu. Upućuje s ljubavlju", ističe Stjepan Lice.

"Kao što za međuljudski razgovor - kad se odmakne u dobi - riječi više nisu nužne, ili barem nisu toliko bitne, tako više nisu nužne ni za molitvu. Za razgovor s Bogom", ističe Stjepan Lice.

"Ljubiti znači raditi Božji posao na ovoj zemlji. Dakako, raditi ga na ljudski način. No, ne bi bilo dobro da nam pritom ijedna nedostatnost, uslijed naše ljudske nesavršenosti, posluži kao opravdanje za tromost. O da nam naše slabosti budu dodatan poticaj za snažniji, povjerljiviji trud!", poručuje Stjepan Lice.

Autor Stjepan Lice ističe kako je važno u starijoj dobi oplemenjivati svijet ljepotom i dobrotom, jer su one Božji govor čovjeka. U tome da čovjek uskladi svoj govor s Božjim govorom vidi ispunjenje ljudskosti. Obrazlaže kako dobre riječi imaju moć probuditi ljudsku dobrotu upozoravajući da je bolje ne govoriti ako se čovjek ne odluči za dobru riječ. Zaključuje da i onda kada čovjeku snage klonu, ljepota i dobrota uzdržavaju mu duh uspravnim i na neslućene načine djelatnim.

Autor Stjepan Lice ističe važnost tišine koja ima moć zaliječiti rane i koja čovjeku koji u nju uroni razotkriva brojne razloge za zahvalnost. Zagovara zahvalnost kao način življenja iz čega onda niče poticaj na blagoslivljanje sve do toga da čovjek blagoslovom prožme svaki dan i čitav život postajući tako blagoslov za sve koje svojim životom dotiče. Zaključuje da i kad posve onemoća čovjek može blagoslivljati, jer blagoslov je ono najljepše i najsnažnije čime izriče svoju ljudskost.

Na prvu korizmenu nedjelju, 1. ožujka, nudimo vam novo poticajno razmišljanje za starije osobe i one koje će to postati. U njemu autor Stjepan Lice potiče starije osobe da žive posvećene onome u čemu su otkrile vrijednost. Pritom uočava da kada čovjek uspori, kada ga užurbanost prestane okradati, dolazi u priliku bolje uočiti ljepotu onoga što doživljavamo običnim tj. počne uočavati ljepotu u jednostavnosti koju prije nije primjećivao. Očito je potrebno osiromašiti u svojim snagama, da bismo otkrili koliko smo bogati u duhu. Tada se lakše prepoznaje i cijeni dar običnosti odnosno jednostavnosti koji se primjerice očituje u darovanom osmijehu ili zajedničkom gledanju zvjezdanog neba.

"Tajna je u ovome: rasteretiti se svega suvišnog dobro je ne samo da bi se lakše umrlo, nego da bi se bolje živjelo. A jednoga dana, kada tome dođe vrijeme, tko zna kad, možda već sutra, budeš li rasterećen, jednostavno ćeš uzletjeti", misli su koje donosi razmatranje iz ciklusa HKR-ovih emisija "Zrnca mudrosti" za osobe starije životne dobi.

Na prvi dan nove 2020. godine u srijedu 1. siječnja u 11 i 30 te reprizno u 17 i 30 sati, u sklopu svojih poticajnih razmišljanja za starije osobe i one koje će to postati, autor Stjepan Lice progovara o potrebi trostrukog opraštanja – sebi, drugima pa i Bogu – na što su pozvani svi ljudi, a osobito oni koji su odmaknuli na svom životnom putu kako bi namrštenost zamijenili spokojnom vedrinom.

"Prihvaćanje je temeljna životna mudrost. Temeljna, i to zahtjevnija. Jer zacijelo nije jednostavno prihvatiti prolaznost – napose prolaznost svih voljenih, svega voljenoga. Nije jednostavno prihvatiti prolaznost svojih snaga, njihovo slabljenje, odumiranje", poručuje Stjepan Lice u razmatranju u HKR-ovoj emisiji "Zrnca mudrosti".