Ciklus emisija “Zrnca mudrosti” svakog prvog dana u mjesecu u 8.10 sati donosi jedno od jedanaest poticajnih promišljanja namijenjenih starijim osobama, ali i svima koji će to postati. Autor je Stjepan Lice i tekstove čita sa suprugom Ružicom, a emisije su plod suradnje Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za život i obitelj, Radio Marije i Hrvatskoga katoličkog radija.

Od najmlađe dobi otkrivali smo da je ljubav temeljni govor života. Otkrivali smo da postoji roditeljska ljubav, ljubav majki i očeva, djetinja ljubav, ljubav sinova i kćeri, ljubav bakâ i djedova, bratska i sestrinska ljubav, ljubav mladića i djevojke, zaručnička i bračna ljubav, ljubav prijatelja, ljubav prema domovini – da, i ljubav prema neprijateljima…

Otkrivali smo i da je nedostatak ljubavi, odsutnost ljubavi, pogubnija za čovjekovu dušu i za ljudski život od svake neimaštine. Otkrivali smo da je ljubav jedini čovjeka dostojan dom. Iskustvo nas je poučilo kako je bolno izostane li ljubav, kako su nesagledive posljedice nedostatka ljubavi. No, otkrivali smo i da je od svega najbolnije ako mi sami uskratimo ljubav. Ako ju ne živimo zauzeto i hrabro. 

Kako odmičemo u dobi sve više razumijemo da je govor o različitim ljubavima posljedica nesavršenosti ljudskog jezika. Jer postoji samo jedna ljubav: ljubav. Njome progovaramo u skladu s osobitostima i okolnostima svog života, svoje dobi… Njome nadvladavamo svoju samodostatnost, sve svoje skučenosti.

I sve više znamo: postoji samo Božja ljubav… Bog, skroman i skrovit kakav jest – i dosjetljiv i zauzet kakav jest – očituje nam svoju ljubav kroz ljubav kojom smo ljubljeni, kroz ljubav kojom ljubimo… Život se događa – rađa i raste – samo ondje gdje je ljubav. Vjerujem da nije pretjerano reći da je Božje srce obiteljsko srce. I da je Božja ljubav obiteljska ljubav. Ona sve povezuje. Svakome se posvećuje.

Ljubiti znači raditi Božji posao na ovoj zemlji. Dakako, raditi ga na ljudski način. No, ne bi bilo dobro da nam pritom ijedna nedostatnost, uslijed naše ljudske nesavršenosti, posluži kao opravdanje za tromost. O da nam naše slabosti budu dodatan poticaj za snažniji, povjerljiviji trud!

Sigurno je: zanemarimo li one koje nam je Bog povjerio, zanemarimo li sebe, zanemarili smo život u koji nas je Bog pozvao i koji nam ne prestaje povjeravati. Štoviše, zanemarili smo Boga, njegovu ljubav.

Jednom, kada prođu ovi dani koje nam je Bog darovao i povjerio, samo jedno će biti važno: da smo u njima poslužili ljubavi. I da ta ljubav podupre dane koji slijede.

Ljubav nije svjetiljka koja trne zadnjim čovjekovim izdahom. Ona je ulje za mnoge dane. Ona je ulje vječnosti. Posluži joj svakoga dana.