Knez mira govori svojim učenicima da nije došao uspostaviti mir na zemlji. Zašto?

Tko od nas nije doživio nešto od izdaje, straha, poniženja, lažnog predstavljanja, nemoći, zlobe od drugih, grižnje savjesti i mračne slutnje? Ova priča o mukama nije ispričana filozofskim, teološkim ili metaforičkim jezikom. Ne, ova priča je naša priča, puna životnih istina kojima nas nitko nikada ne mora učiti.

U svijetu koji je poludio, naša najveća potreba u oporavku našeg razuma je vjera. Bez toga, ljudski um doživljava pomrčinu, odsječen od pravog izvora svoje svjetlosti.

Strah sakati i imobilizira. Strah je naš neprijatelj. Što pobjeđuje strah? Božja ljubav.

Što se događa s nama kada postanemo stručnjaci u prepoznavanju tuđih grijeha? Poslušajmo što nam Gospodin govori.

"Protiv smrti nema lijeka, čovjek se može samo tješiti sredstvima za smirenje, sedativima. To je jedina nada ovoga svijeta. Jer ovaj svijet pretvara sve u dobro zakucani mrtvački kovčeg, ili pak mramorno-granitni sarkofag i nadgrobni spomenik. To je konačna sudbina svijeta bez Boga. Pa makar i u obliku veličanstvenoga mauzoleja", poručuje fra Tomislav Pervan.

Kada je tajfun Rai 16. prosinca 2021. punom snagom pogodio Filipine, razorio zemlju i ubio gotovo 400 ljudi, otac Virgilio Salas nastavio je slaviti misu.

"Svaka sveta misa – čin je zahvalnosti, zahvaljivanja Bogu za sva Njegova nepregledna dobročinstva, osobito u ovome božićnome/adventskome vremenu u kojemu ga spoznajemo u božićnom djetetu i dok se u nama budi čežnja za nebeskim dobrima", poručio je fra Ivan Marija Lotar u promišljanju koje je objavio na svojim društvenim mrežama.

Neću činiti grijeh iz ljubavi prema Stvoritelju, a ne iz straha da ću biti kažnjen, da će mi se dogoditi još veće zlo ili slično. Vjeru treba upoznavati da bi se ispravno živjela. A čitanje Božje Riječi, molitva, upoznavanje nauka Crkve, sakramentalni život... sve su to "pomagači" na našem duhovnom putu koji nas usmjeravaju u hodu prema Gospodinu.

Ako želimo djelotvorno evangelizirati, naši životi i naše bogoslužje moraju govoriti o drugom poretku, onom koji odbacuje konzumeristički izbor i proglašava da je transcendentno stvarno. Činimo to kad poljupcem častimo relikviju. Činimo to i kada se klanjamo pred Presvetim u zlatnoj pokaznici. Kad molimo, otvarajući se djelovanju milosti, činimo to. Kad se usudimo sjetiti naše smrti, činimo to. Kada pokleknemo pred tabernakulom, činimo to. Kada žrtvujemo želje i hirove trenutka za ono što je vječno, činimo to. Kad štujemo Svetu Djevicu, činimo to. Kad prolazimo gradskim ulicama uz radosne napjeve i tamjan, činimo to. Kad ispovijedamo svoje grijehe svećeniku, to činimo.