U razgovoru za ljetni dvobroj kršćanske obiteljske revije KANA, njen dugogodišnji suradnik te istaknuti kršćanski pisac Stjepan Lice govori o obitelji, Crkvi i društvu. Ali promišljanja su više nego pronicava i duboka, utemeljena u Evanđelju!

"Isus je došao ne samo donijeti Evanđelje svijetu koji ga nije poznavao, nego i biti Evanđelje posred tog i takvog svijeta.

Sve je u tome: biti ruka, biti kruh. Sve položiti na Isusove ruke i primati iz Isusovih ruku.

Ima ljudi tako uvjerenih u svoju veličinu da se smatraju pozvanima voditi druge. A sami ne poznaju put. Niti im je odviše stalo do njega.

Da, moguće je stradati zbog naivnosti: posvjedočio nam je to, i ne prestaje nam svjedočiti, sam Isus. Ali krenemo li drugim putem, putem u koji nisu utisnute Isusove stope, putem oblikovanim našim umišljajima i našim strahovima, proći ćemo ovom zemljom kao progonjeni, a ne kao pozvani, ne kao poslani. Ne kao ljubljeni.

Tko smo mi u životu drugih? Tko smo mi da odlučujemo tko je vrijedan života, a tko nije? Koga nije šteta, a koga bi bilo dobro poštedjeti? Tko smo mi da u nečijem životu budemo razdjelnica između sreće i patnje, između smirenosti i tjeskobe, između života i smrti? Između novih početaka i konačne nemogućnosti? Tko smo mi da se izdižemo iznad ikoga?

Riječ nije moguće prenijeti, posvjedočiti mimo susreta. Zbog toga kršćanske vjere nema bez hrabrosti za susrete: bez otvorenosti za druge i različite. I za one kojima je stalo i za one kojima nije stalo. I za one uz nas i za one nasuprot nas. Susreti provjeravaju naše određenje, iskušavaju i mijenjaju, uvode u izloženost.

"Dogodi se da nas ponese neka igra riječi, neka igra značenja. Ili otužna potreba da ispadnemo važni, dosjetljivi ili što već. Pa izreknemo neku olaku riječ, neku primjedbu, procjenu... I tako nekoga povrijedimo", piše kršćanski pisac, pjesnik i esejist Stjepan Lice u svome promišljanju o važnosti i težini izgovorenih riječi poručujući da je naporno ne biti osoba od riječi čime povrjeđujemo druge ljude.

Što bake i djedovi dobivaju od unuka, a što unuci od njih? Trebaju li djedovi i bake unucima “sve dopuštati” i “razmaziti” ih, trebaju li ih odgajati ili samo u njima uživati i imaju li pravo bake i djedovi reći da su se zasitili odgoja i male djece i odbiti čuvati unučad? To su samo neka od pitanja na koje su odgovore u Argumentima ponudili: dr. sc. Marija Crnković, klinički psiholog, voditeljica Odjela za dijagnostiku i tretman Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba, Ivanka Samardžić, majka četvero djece, baka devetero unučadi i Stjepan Lice, otac troje djece, djed sedmero unučadi. Emisiju je uredila Diana Tikvić.

Dok čovjek rukom ispisuje slova, riječi, rečenice, listove uz poruku koju je naumio zapisati, ispisuje i dodatnu, premda nehotičnu, poruku o sebi samom.