Ima ljudi tako uvjerenih u svoju veličinu da se smatraju pozvanima voditi druge. A sami ne poznaju put. Niti im je odviše stalo do njega.

Da, moguće je stradati zbog naivnosti: posvjedočio nam je to, i ne prestaje nam svjedočiti, sam Isus. Ali krenemo li drugim putem, putem u koji nisu utisnute Isusove stope, putem oblikovanim našim umišljajima i našim strahovima, proći ćemo ovom zemljom kao progonjeni, a ne kao pozvani, ne kao poslani. Ne kao ljubljeni.

Tko smo mi u životu drugih? Tko smo mi da odlučujemo tko je vrijedan života, a tko nije? Koga nije šteta, a koga bi bilo dobro poštedjeti? Tko smo mi da u nečijem životu budemo razdjelnica između sreće i patnje, između smirenosti i tjeskobe, između života i smrti? Između novih početaka i konačne nemogućnosti? Tko smo mi da se izdižemo iznad ikoga?

Riječ nije moguće prenijeti, posvjedočiti mimo susreta. Zbog toga kršćanske vjere nema bez hrabrosti za susrete: bez otvorenosti za druge i različite. I za one kojima je stalo i za one kojima nije stalo. I za one uz nas i za one nasuprot nas. Susreti provjeravaju naše određenje, iskušavaju i mijenjaju, uvode u izloženost.

"Dogodi se da nas ponese neka igra riječi, neka igra značenja. Ili otužna potreba da ispadnemo važni, dosjetljivi ili što već. Pa izreknemo neku olaku riječ, neku primjedbu, procjenu... I tako nekoga povrijedimo", piše kršćanski pisac, pjesnik i esejist Stjepan Lice u svome promišljanju o važnosti i težini izgovorenih riječi poručujući da je naporno ne biti osoba od riječi čime povrjeđujemo druge ljude.

Što bake i djedovi dobivaju od unuka, a što unuci od njih? Trebaju li djedovi i bake unucima “sve dopuštati” i “razmaziti” ih, trebaju li ih odgajati ili samo u njima uživati i imaju li pravo bake i djedovi reći da su se zasitili odgoja i male djece i odbiti čuvati unučad? To su samo neka od pitanja na koje su odgovore u Argumentima ponudili: dr. sc. Marija Crnković, klinički psiholog, voditeljica Odjela za dijagnostiku i tretman Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba, Ivanka Samardžić, majka četvero djece, baka devetero unučadi i Stjepan Lice, otac troje djece, djed sedmero unučadi. Emisiju je uredila Diana Tikvić.

Dok čovjek rukom ispisuje slova, riječi, rečenice, listove uz poruku koju je naumio zapisati, ispisuje i dodatnu, premda nehotičnu, poruku o sebi samom.

Čekiranjem se odgajamo u promišljenosti i obzirnosti. I otkrivamo da je u letu, u letu u susret životu, prava vrijednost. I da je dobro sa sobom ne nositi ono što nas opterećuje. Ono što će opteretiti one kojima u susret letimo. Otkrivamo da najvažnije – dušu – nijedna vaga ne bilježi osim vage susreta.

Da se nije dogodio taj dan, bilo bi kao da se i nismo rodili. Tek preporođeni istinski smo rođeni. I ta nas preporođenost istodobno uvodi u skromnost i u zanos.

"Vjeruj, kada te je Bog poželio, kada te je zamišljao, bio je prepun lijepih misli o tebi, prepun povjerenja u tebe. Oblikovao te je svojom ljubavlju, učinio tek malo manjim od sebe. Podario ti je tolike darove i povjerio ti da se brineš o njima, da obilan plod donesu". Pjesnik Stjepan Lice donosi prekrasne stihove o prihvaćanju samoga sebe. Pročitajte!