Antoine de Saint Exupéry, pisac „Malog princa”, nadahnjujuće knjige za djetinje duše svih dobi, nestao je 31. srpnja 1944. leteći kao vojni pilot u izviđačkom zrakoplovu nad Sredozemnim morem. Kako mu se izgubio svaki trag, oko njegova nestanka – njegove smrti – isplele su se mnoge pretpostavke. Da nije… Da nije možda… Da nije, ne snalazeći se u grubom ratnom vremenu i osobnim traženjima, odlučio poći na planet Malog princa…? Njegovu suprugu Consuelo tjeskobna su pitanja iscrpljivala sve do njezine smrti 1979. godine.

Dogodi nam se da, slažući pretpostavku uz pretpostavku, oblikujemo jedan novi svijet, razradimo slijed zbivanja koji nema uporišta u zbilji i dopustimo da nas uobrazilja uvuče u svoj vrtlog, katkad vrtlog utjehe, katkad vrtlog patnje, ali uvijek vrtlog koji se ukliješti između nas i života, između nas i onih s kojima živimo (ili s kojima smo živjeli). A život bi nas htio obdariti jednostavnošću i neposrednošću. Ohrabriti nas da živimo punim srcem.

Prije nekoliko godina pronađeni su nedaleko od otoka Riou kod Marseillea ostaci zrakoplova za koje je sa sigurnošću utvrđeno da je avion Antoinea de Saint Exupérya. Nedugo se, pak, doznalo da je njegov zrakoplov oborio jedan njemački vojni pilot. Potvrdio je to u svojoj osamdeset i osmoj godini. I izrazio žaljenje što je to učinio. Da je znao da je u avionu Antoine Saint Exupéry – rekao je – ne bi ga oborio.

Tko smo mi da odlučujemo tko je vrijedan života, a tko nije?

Tko smo mi u životu drugih? Tko smo mi da odlučujemo tko je vrijedan života, a tko nije? Koga nije šteta, a koga bi bilo dobro poštedjeti? Tko smo mi da u nečijem životu budemo razdjelnica između sreće i patnje, između smirenosti i tjeskobe, između života i smrti? Između novih početaka i konačne nemogućnosti? Tko smo mi da se izdižemo iznad ikoga?

I naposljetku, tko smo mi u svom životu? Proživjeti šezdesetak godina svog života, proživjeti čitav svoj život, s opterećenjem u duši, (i sebi samom) prešućujući različite smrti koje smo drugima zadali i mislima i riječima i postupcima i propustima, znači li to uopće živjeti? Tko smo mi ako naša duša, ako naša ljudskost zbog nas stradava?

I da suočeni sa životom, sa srcem drugog čovjeka, prepoznamo njegovu jedinstvenost. Božju prisutnost u njemu.

Bog je htio da čovjekov život bude otajstvo njegove ljubavi. I ne prestaje se zauzimati za život svakog čovjeka, za svaki naš odnos. Da budemo ljudi dobrih misli, riječi i djela. Da ne budemo ljudi propusta, ljudi ravnodušnosti. Učinivši nas malo manjim od sebe, htio je da mi nikad ne pristanemo biti manji od sebe. Manji od svog srca. I da suočeni sa životom, sa srcem drugog čovjeka, prepoznamo njegovu jedinstvenost. Božju prisutnost u njemu.

Izvor: Svjetlo riječi