I jer osjećaju da su na strani Evanđelja – svakako: da žele biti na strani Evanđelja – stalo im je da Evanđelje zaživi posvuda, da ono bude mjera svakog nastojanja, svakog srca i susreta. Događa se da u tome budu nestrpljivi, pa i isključivi, pa da zbog toga prečuju barem ponešto od Evanđelja, od njegove susretljivosti i obuhvatnosti.

Isus je došao ne samo donijeti Evanđelje svijetu koji ga nije poznavao, nego i biti Evanđelje posred tog i takvog svijeta. Išao je otvorena srca ususret onima koji Evanđelje nisu razumjeli, onima koji su ga se bojali prihvatiti u strahu da će zbog toga morati promijeniti svoj život i sebe same. Izgubiti oslonac na koji su se naučili, stečevinu koja s Evanđeljem nije u skladu.

Isus je išao svima

Išao je ususret i onima koji su Evanđelju – bilo hotimice, bilo i ne znajući – okretali leđa. Išao im je ususret s pouzdanjem da je evanđeoska ljubav odgovor na svako čovjekovo pitanje, svjetlo u svakoj njegovoj dvojbi.

On ljude nije dijelio po tome vjeruju li ili ne vjeruju. On ih je razlikovao po tome jesu li ili nisu ljudi. I nikoga nije nastojao pridobiti za vjeru. Darivajući ih svojim životom – i božanskim i ljudskim – nastojao ih je obdariti vjerom. I onim po čemu se vjera ispunja: ljubavlju. I toliki su povjerovali. Toliki su postali ljudi ljubavi. Neki ubrzo, gotovo u trenu. Neki kad su iskusili da je i za njih došla punina vremena.

Isus se ni od koga nije udaljio. Ni od koga nije odustao. U njegovom je srcu za svakoga bilo i sućuti i nade i blizine. Bilo je i jest. Jer Evanđelje – njegovo srce, obuhvaća sav svijet i svu povijest. Kako onda neće i svako biće?!

U tom duhu, kad govorimo o životu po vjeri, o životu po Evanđelju, dobro se upitati što mi činimo svojom vjerom?

Kako mi pristupamo drugima?

Gradimo li – ovdje među nama – novi, ljudski i Božji svijet? Dobro je provjeriti izdižemo li se mi svojom vjerom – i nehotice – nad druge? Jer vjerovati i živjeti Evanđelje ne znači uzdizati se nad druge, nego zauzimati se za njih. Poštivati ih i podržavati na njihovim dobrim putovima. I ne odustajati od njih niti kad pođu ljudskim stranputicama, od kojih, uostalom, nitko od ljudi nije unaprijed pošteđen.

Evanđelje je Božji dar čovjeku. I vjera je njegov dar nama. I poziv i poslanje. I kao što smo pozvani da živimo vjerna srca Bogu, poslani smo i Evanđeljem izgrađivati ovaj svijet, sve međuljudske odnose, kolikogod uzmognemo.

I ako otkrivamo da smo milošću Božjom i trudom ljudskim osposobljeni pronicati i živjeti Evanđelje, valja nam otkrivati i onima koji to još nisu prepoznali, da su – i kroz našu obzirnost i postojanost – i oni pozvani uzeti udjela u tome. Kad iskuse Božji dodir, puninu vremena koja svakome strpljivo hiti ususret.