Hrvatske božićne pjesme svojom ljepotom i brojnošću obujmljuju i prožimaju čitavo božićno vrijeme. Njihova proživljenost i postojana svježina dotiču i uzdižu svaku dušu koja zastane pred čudom Božjega rođenja u Betlehemu koje nam se ne prestaje darivati tijekom vremena, prenosi Svjetlo riječi.

Hrvatske korizmene pjesme, unatoč svojoj potresnosti i snazi, ostaju, na neki način, u sjeni božićnih pjesama. Ni njihova brojnost ne dolazi odviše do izražaja jer se najčešće u liturgiji, a još više tijekom križnih putova, pjeva samo manji pa i vrlo mali broj pjesama. Uz to, najčešće se, kako se liturgija ne bi odužila, pjevaju samo prve strofe, rjeđe druge, a posve rijetko treće ili sljedeće. Time se znatno osiromašuje poruka i doživljajnost korizmenih pjesama. Pa i sama liturgija.

Neprikladnost i nedomišljenost toga pristupa osobito se očituje pri pjevanju pjesme “Ja se kajem”. Ta silna i prelijepa pjesma, podrijetlom iz Dalmacije, ima pet strofa, no odveć često pjeva se samo prva:

Ja se kajem, Bože mili,
od svakoga grijeha moga,
moje srce gorko cvili,
jer uvrijedih tebe Boga.

Osobito je nezgodno kad se to pjeva na kraju liturgije. Zbunjujuće je uz te riječi otići u miru. Pjevanjem samo prve strofe, pjesma i njezina poruka svode je na jednodimenzionalnost, na plošnost. Ona izražava grč, gotovo nepomičnost pred Bogom. Bog zasigurno ne želi da pokunjenost bude temeljni doživljaj vjernika koji se okupljaju na misnom slavlju.

Za cjelovitost poruke pjesme “Ja se kajem”, za doživljaj i izricanje njezina smisla, bilo bi nužno otpjevati tri strofe. Time bi se otvorila duhovna prostornost, vjernikov bi se grč našao ozaren obilnim Božjim milosrđem:

Milosrđe tvoje veće
nego moje sve krivine;
tvoja milost pustit neće
skrušen grešnik da pogine.

Treća strofa izražava puninu susreta čovjeka i Boga, onoga susreta zbog kojega je Isus postao čovjekom, susreta po kojem se vrijeme ulijeva u vječnost:

Ja te ljubim, dobri Bože,
iz dna srca ljubim tebe
što mi više duša može,
više nego samog sebe.

Kakva li je razlika u koraku čovjeka koji se zadrži na iskustvu prve strofe i čovjeka koji se odluči za iskustvo treće strofe! Življenje treće strofe sve čini razumljivim i prihvatljivim: ljubav se otvorila Ljubavi, predala joj se. Po tome i dolina suza i dolina smrti postaju dolinom ljubavi.

I kao što je Bog ovdje radi čovjeka, i čovjek je ovdje radi Boga. Njegov se korak u svemu usklađuje s Božjim. Njegovo srce dozrijeva za Božju volju.