Tuga je komplicirana i nijansirana, ali je i čudna, paradoksalna prilika da se približimo ranjenom Srcu Isusovu i rastemo u dubljoj ljubavi prema Njemu. Tako nalazimo ozdravljenje u Njegovim ranama.

Kako se suočavamo sa smrću? Čini se tako konačno. Čini se kao da uvijek pobjeđuje. Dokument II. Vatikanskog sabora Gaudium et Spes daje neke ključne naznake o tome kako odgovoriti na egzistencijalno pitanje smrti.

Što znači moliti se sv. Josipu za sretnu smrt? Što je sretna smrt i kako ispravno moliti za nju? Na ova i druga pitanja odgovarao je u petak, 19. studenog u emisiji HKR-a "Halo, velečasni!" vlč. Antun Sente stariji, župnik župe Sv. Antuna Padovanskog iz Sesvetskih Sela.

Razmišljanje o raju, paklu, smrti i sudu nije samo za studeni ili smrtni čas. Studeni je mjesec u kojem molimo za pokojne, ali i prisjećamo se četiriju posljednjih stvari: smrti, suda, neba i pakla,. Zapravo, posljednje četiri stvari toliko su važne da je Katolička Crkva izgradila prilike da ih se prisjetimo u našim životima. Evo četiri načina na koja Crkva svakoga dana stavlja pred nas četiri posljednje stvari.

Utemeljitelj hagioterapije, prof. Tomislav Ivančić podijelio je iskustvo kliničke smrti prijatelja i njegov doživljaj smrti osvrnuvši se na misterij smrti i tjelesnog umiranja. "Smrt je, zapravo odlazak tamo kamo neprestano čeznemo, da se opustimo, da se smirimo, da uživamo i da budemo sretni. To je ono što nam je potrebno svakoga dana", poručio je prof. Tomislav Ivančić.

"Zamisli da znaš da ti je ovo posljednji dan, što ćeš učiniti? Zagrliti jače roditelje, braću i sestre? Ispovjediti se i pričestiti se? Više se smijati? Bi li ti Instagram profil raznih influencera bio važan ili razgovor s prijateljima i obitelji? Bi li te živcirale stvari koje te sad živciraju ili bi te radovalo ono što imaš? Što bi ti značio taj jedan dan koji imaš? A sada se sjeti da ne znaš ni dana ni časa, što ćeš onda učiniti danas", poručuje fra Vinko Brković, član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, govoreći o pronalaženju Boga u smrti. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.

Čista savjest najbolje je sredstvo za pripremu u teškim vremenima, jer daje spokoj i mir.

Kako učimo i rastemo u katoličkoj vjeri, trebali bismo se i razvijati i sazrijevati. Naši će postupci utjecati na one oko nas - naše supružnike, našu djecu, naše roditelje, naše prijatelje, čak i naše protivnike. Ako započnemo s ciljem na umu, stvarnim krajem, dat ćemo primjer svima onima oko nas. Naši postupci bit će svjedoci drugima. Posljednja točka: Ako je Nebo kraj, trebamo li riskirati ovaj cilj s minimalnim naporom ili bismo trebali biti angažirani do srži?

U svom srcu, ars moriendi, umijeće dobrog umiranja, jednostavno je umijeće dobrog življenja. Kada živimo svoj život u zajednici s Kristom i Njegovom Crkvom, u ljubavi i predanosti, tada u svom životu gradimo umjetničko djelo koje nadilazi smrt i seli s nama u Vječnost. Jedna od najdubljih radosti kršćanskog života jest to što je to hod prema smrti, gdje nas sam Krist susreće sa smiješkom: „Dođi, moj dobri i vjerni slugo ... Dođi u radost svog gospodara.

Naši sugovornici odlučili su se posvetiti upravo tom putu, praćenju oboljelih od Getsemanija do Uskrsa. Nositelji križa - oni koji koračaju ka umiranju su, u medicinskoj terminologiji - palijativni pacijenti, a za Hrvatsku katoličku mrežu govore oni koji ih prate na putu, članovi Zavoda za palijativnu medicinu KBC-a Rijeka.