Teško nam je uistinu vjerovati da ćemo umrijeti. Možda vjera u stvarnost naše vlastite smrti označava prijelaz u odraslu dob. “Poteškoća da zamislimo vlastitu smrt je možda neka vrsta mehanizma preživljavanja koji sprječava da se ona stvarno dogodi” (Samuel, 2019.). Ako se nekako možemo uvjeriti da samo drugi ljudi umiru, to nam se ne čini stvarnim i nekako je manje prijeteće, piše vlč. Nicholas Sheehy s portala Catholic Exchange.

Čini se da mnogi od nas imaju “neurozu kada je u pitanju smrt, a većina nas pokazuje klasične znakove takvog poremećaja (npr. anksioznost, depresija, hipohondrija) kad god se moramo suočiti s temom u stvarnom životu” (Samuel, 2019.). Naši umovi su bolesni kada se suočimo sa stvarnošću smrti. Pokušavamo izbjeći temu manifestirajući neki drugi poremećaj, poput anksioznosti, depresije ili hipohondrije. Bilo da se suočavamo sa smrću voljene osobe ili se pomirimo s vlastitom smrtnošću, smrt je izazov.

Imamo li razloga vjerovati onome što nam Crkva govori?

Kako se suočavamo sa smrću? Čini se tako konačno. Čini se kao da uvijek pobjeđuje. Dokument II. Vatikanskog sabora Gaudium et Spes daje neke ključne naznake o tome kako odgovoriti na egzistencijalno pitanje smrti.

Misterij smrti

Tajna smrti nadilazi ljudsku maštu. „Crkva je poučena božanskom objavom i čvrsto uči da je čovjeka stvorio Bog za blaženu svrhu izvan dosega zemaljske bijede“ (Vatikanski sabor II, 1965., §18). Što znači da je Crkva tome poučena božanskom objavom? Vjera je u biti vjerovati u nešto zahvaljujući svjedočenju nekog drugog. Znam da se moja sestra prijavljuje za fakultet jer mi je mama rekla. Vjerujemo ljudima kojima vjerujemo. “Crkva je poučena božanskom objavom” znači da je Crkva primila ovu poruku od Boga. Sada, Crkva uči isto. Pitanje za nas postaje vjerujemo li Crkvi ili ne. Imamo li razloga vjerovati onome što nam Crkva govori?

Stvoren za sreću

Crkva govori da smo stvoreni za nešto iznimno i sretno. Ako imamo razloga vjerovati Crkvi, trebali bismo vjerovati i ovo. Svi imamo pouzdane izvore informacija. Je li Crkva jedan od vaših pouzdanih izvora informacija? Kao katolici vjerujemo da radost budućeg svijeta nadilazi patnju sadašnjeg. To također nadilazi moguću sreću sadašnjeg svijeta u kojem živimo.

Osvajanje smrti

Nadalje, Crkva vjeruje da će “tjelesna smrt na koju bi čovjek bio imun da nije sagriješio biti pobijeđena… kada čovjeka koji je uništen vlastitim djelovanjem svemogući i milosrdni Spasitelj obnovi u cjelovitost” (Vatikanski sabor II, 1965. , §18). Smrt doživljavamo kao prestanak funkcija tijela. Filozofi nam govore da smrt nastupa kada se tijelo odvoji od duše; ili bolje rečeno, kada duša napusti tijelo. Smrt je došla na svijet zbog grijeha, onoga što u teologiji nazivamo izvornim grijehom. Da Adam nije zgriješio, ne bismo doživjeli smrt. Ipak, smrt će biti pobijeđena kada čovjeka obnovi njegov spasitelj. To se dogodilo kroz muku i smrt Isusa Krista.

Bog poziva sve ljude da budu sveti.

Život izvan propadanja

Bog poziva čovjeka “i još ga poziva kako bi cijelim svojim bićem bio sjedinjen s Njim u beskrajnom dijeljenju božanskog života izvan svake propadljivosti” (Vatikanski sabor II, 1965., §18). Bog poziva sve ljude da budu sveti. Postoji univerzalni poziv na svetost. Ovaj poziv također dolazi u kontekstu smrti, koja naglašava da je poziv na božanski život izvan svake propadljivosti. Tijekom našeg postojanja na Zemlji doživljavamo drugi zakon termodinamike, a to je zakon entropije. Sve stvari teže kaosu, manjem redu. Nakon što dosegnemo idealnu dob našeg tijela, to osjećamo kroz postupno opadanje naših tijela. Zašto Bog dopušta ovaj pad? To je misterij. Unatoč tome, služi za isticanje njegovog poziva izvan propadanja. Vječni život na koji smo pozvani ne potpada pod prirodne procese propadanja.

Uskrsnuo je iz mrtvih, da više nikad ne umre.

Razlog za vjeru

Zašto imamo tu vjeru? “Krist je pobijedio kada je uskrsnuo, jer je svojom smrću oslobodio čovjeka od smrti” (Vatikanski sabor II, 1965., §18). Smrt je jednosmjerna ulica. Osim u slučaju Isusa Krista. Postoje priče o drugim uskrsnućima ili povratku iz mrtvih. Međutim, Isusov slučaj je jedinstven. Svojom je snagom uskrsnuo iz mrtvih. Čak je čekao tri dana da bi postalo očiglednije da je uistinu mrtav i da se uistinu vratio u život. Obećao je da će pobijediti smrt i svojim uskrsnućem učinio je upravo to. Uskrsnuo je iz mrtvih, da više nikad ne umre.

Uskrsnuće i nada

Kristovo uskrsnuće daje nam nadu. “Svakom promišljenom čovjeku čvrsto utemeljena vjera daje odgovor na njegovu tjeskobu o tome što mu budućnost nosi” (Vatikanski koncil II, 1965., §18). Svima nam dolazi smrt, ali za vjernika ovo nije tragedija. Znamo da nas netko dobar zove iz groba. Njegovo uskrsnuće nam daje razlog da vjerujemo njemu i njegovoj dobroti.

Njegovo uskrsnuće temelj je naše nade.

Ujedinjeni u Kristu

„Istodobno mu vjera daje moć da se sjedini u Kristu sa svojim voljenima koje je smrt već zgrabila; vjera budi nadu da su pronašli pravi život s Bogom” (II. Vatikanski sabor, 1965., §18).

Kad se Isus spremao podići brata Marte i Marije, nije jednostavno obećao da će ga vratiti u život. Rekao je Marti: “Ja sam uskrsnuće i život” (Iv 12,24). Njegove su riječi bile istinite kada je treći dan uskrsnuo od mrtvih. Njegovo uskrsnuće temelj je naše nade.

Postavljati velika pitanja vjere i života nije znak nevjere. Umjesto toga, to je prilika da dublje rastemo u vjeri i potpunije vjerujemo svjedočanstvu onoga koga ljubimo: Isusa Krista.