Svetu Bernardicu, vidjelicu iz Lurda, papa Pio XI. proglasio je svetom 8. prosinca 1933., na svetkovinu Bezgrešnog začeća.

Nažalost, postoje ljudi koji su davno umrli, a i dalje fizički žive. Hodaju, kreću se, žive s nama, ali zapravo ne žive, već životare. Jedino što im je preostao je ukop – kao trajni znak njihove smrti. Kako im pomoći? Kako pomoći sebi ako se nalazimo u takvoj situaciji?

Često kompliciramo sa svojim (ne)odlukama, sa svojim željama, neostvarenostima, (ne)uspjesima... Stvari su u biti vrlo jednostavne, pitanje je koliko zapravo želimo doći do odgovora na pitanja koja postavljamo.

Uoči svetkovine Svih svetih, kada se sjećamo svih proglašenih svetaca, ali i onih koji nisu doživjeli tu čast – a živjeli su svetim životom – i Dušnoga dana, kada se sjećamo svih naših pokojnih, fra Vladimir Vidović je u emisiji "Pod križem" 31. listopada govorio o vjerničkom stavu prema smrti, umiranju i gubitku dragih osoba.

Iako postoji strah od smrti, snaga je u Božjoj ljubavi koju nam Bog daruje i mi tu ljubav širimo dalje svojim životom i djelima. Upravo takav pristup, unatoč naših slabosti i grijeha, otvara nam pogled duše koja na kraju svoga života prepoznaje smisao i stvarnost vječnog života.

Riječi koje slijede žele vam biti pomoć i potpora. Dao Bog, da vam, po snazi vjere, donesu utjehu.

Smrt ne predstavlja kraj čovjekova života. Oni koji su – kako kažemo – "umrli", u stvarnosti žive. Samo što su otišli na "drugi svijet". Tjelesna smrt samo je kraj određene etape života. Umire tijelo, a besmrtna duša nastavlja život.

Ljubav je "valuta" neba i jedina je stvar koja ima vrijednost i prije i nakon smrti.

Razgovor je najbolji da nam se dijete otvori, da podijeli s nama što ga muči i da mu pokušamo objasniti, iako ostaju te slike kod nas, ali treba moliti i razgovarati, a strah će s vremenom nestati.

Papa Ivan Pavao II. umro je 2. travnja 2005. godine u 21 sat i 37 minuta. Osamnaesta godina prolazi, ali njegove riječi snažno odjekuju i danas. Prisjetimo se nekih njegovih misli o životu i smrti.