Po Augustinu, zmija također pokazuje svoju mudrost u trenutku opasnosti jer pošto poto nastoji sačuvati glavu, najvrjedniji dio svoga tijela, a izlaže ostatak tijela. Ovo može biti poticaj svima nama da u svom kršćanskog životu nastojimo sačuvati ono najvažnije, vjeru u Boga, Krista, a da budemo spremni žrtvovati prolazno, čak i svoj zemaljski život ako se nađemo u progonstvu na što aludira cijeli kontekst ovog teksta.

Razgovor je najbolji da nam se dijete otvori, da podijeli s nama što ga muči i da mu pokušamo objasniti, iako ostaju te slike kod nas, ali treba moliti i razgovarati, a strah će s vremenom nestati.

Poziv Crkve u svako doba je bio svjedočiti upravo to: tu beskrajnu ljepotu Božju, čudesnu nježnost njegovoga Svetog Srca i otajstvenu istinitost njegove Osobe. To je i naš poziv danas. Baš poput učenika koji u događaju Duhova otkrivaju snagu koja ih nosi naprijed, i nama danas su potrebni Duhovi, događaj hrabrog prihvaćanja i svjedočenja ovih Božjih osobina u jednostavnosti naših svakodnevnih koraka.

Kada kršćanin postane svjedokom, vjera prima prave temelje i više ne traži dokaze, nego u nadi hodi k svome cilju koji je susret s Bogom u vječnosti.

Humački župnik fra Ljubo Kurtović donosi odgovore na pitanja "Je li molitva krunice nužna za vjernički život?", "Kako postići sabranost i boriti se protiv 'lutanja misli'?", "O čemu trebam razmišljati dok molim krunicu?" i "U čemu je ljepota i važnost molitve krunice?" koje možete pročitati u nastavku.

Te noći kada sam je kanio zaprositi u središtu Sydneya, luci Darling, imao sam bocu vina pored sebe. Upravo smo bili završili krunicu u lokalnoj crkvi i kasnio sam. Prošao sam kroz zeleno i onda me taj taxi u punoj brzini udario i auto se prevrtalo i prevrtalo, a ja sam pomislio: To je to, imam 28 godina, poginuo sam. A čvrsto sam se držao za upravljač. Rekao sam: Bože, premlad sam da umrem, molim te, pomozi mi! I dok sam se provlačio kroz vjetrobransko staklo, prvo sam ugledao rub nogostupa i uz njega moju krunicu iz Međugorja, pa sam je poljubio i rekao: Hvala Ti, hvala Ti, Bože,  što sam živ. Hvala Ti, majko Marijo!

Za mene osobno najveće bogatstvo Međugorja je da sam sreo živoga Boga. Živoga Boga koji diže mrtve, ne samo prije 2000 godina. Od pakla droge do živoga Boga. Kada kažem „sreo živoga Boga”, ne samo s onim što je uradio u mom životu, nego provodeći ovih 13 godina s hodočasnicima vidio sam stvarno čuda.

Boga možemo upoznati samo mističnim srcem kojem je obdaren svaki čovjek, ali koje u većine ljudi nije budno, nego spava, i nije razvijeno. Treba ga dakle razviti i odstraniti sve što smeta, sav talog koji ga pokriva. A talog se nakuplja od velike količine misli, riječi i slika koje često ometaju komunikaciju s Bogom.

Radostan kršćanin, prepušten je kršćanin Božjoj dobroti. To je vjerojatno lakše izgovoriti nego provesti u život, ali od nekud treba započeti. Prepuštajući Gospodinu svoje brige, kao što je to činio dobri don Dolindo moleći: Isuse, misli ti, dolazimo malim, ali sigurnim koracima i do radosti i postajemo svjedoci Uskrslog Isusa, poput onih koji su sa njime jeli i pili.  

Danas budi radostan vjernik i u društvu vjernika biraj one koji se raduju, jer znak je to Njegove prisutnosti među vama, prisutnosti Duha Božjega. Kako veli apostol Petar: „Pogrđuju li vas zbog imena Kristova, blago vama, jer Duh Slave, Duh Božji u vama počiva“. (1Pet 4,14)