Upoznajte deseteročlanu obitelj Ajduk iz Opuzena koja svjedoči o ljepoti života s Gospodinom.

I kod nas se oko 1850. godine počinje pojavljivati običaj ukrašavanja božićnog drvca na što su utjecali upravo ta njemačka tradicija i tadašnji prostorno politički odnosi. Čak i prije širenja običaja kićenja božićnog drvca, kršćanski su domovi na Badnjak bili ukrašavani cvijećem, lovorikama, plodovima i ostalim zimzelenim biljem, za što su uglavnom bila zadužena djeca koja su bila i nagrađena tim plodovima.

Ljudi koji umru oni dakle se nalaze u jednom od ta tri stanja: pakao, čistilište ili raj. Mi smo pozvani moliti za njih, oni uopće nisu isti poput anđela.

Sveta misa te mijenja i daje snagu da djeluješ milosno, a ne da budeš sebičan i pasivan vjernik.

Goran Ivančić dolazi iz Velike Gorice, iz župe Navještenja Blažene Djevice Marije, te je dugogodišnji međugorski hodočasnik koji je i ove godine pješačio u Međugorje iz Velike Gorice, za što mu je trebalo 14 dana, te prijeđenih oko 500 kilometara.

Svjesni smo kako su mnoge osobe upale u tešku ovisnost kockanja ili klađenja te kako u današnje vrijeme više nije potrebno otići u kladionicu kako bismo se zabavili već nam je to praktički na dohvat ruke. Dovoljno je s par klikova otići na internet te se ondje može uplatiti listić.

Jasno je da su gregorijanske mise i tako je bio propis da se daje 30 svetih misa, a 33 je vjerojatno običajno, običaj koji je nastao povezujući broj 33 s 33 godine Isusova zemaljskog života, povezujući tako i smrt pokojnika koji je s Kristom umro, nadajući se u njegovu uskrsnuću, na taj način se posvećuju i daju te 30 i 33 mise.

Zato pri odabitu svjedoka, odnosno kumova, kako kažemo u puku, dobro je izabrati osobe koje žive svoj vjernički život po crkvenim načelima, po Božjim zapovijedima i koji se mogu pričestiti i doprinijeti tom danu koji je tako važan za zaručnike.

Đavao nas, dakle, napada lažima o našem Ocu, našem identitetu i našem poslanju. Te laži mogu zvučati ovako: Nisam ljubljen/a. Bog me ne voli. Neću uspjeti. Nesposoban/na sam. Nikada neću biti voljen/a. Trebam učiniti nešto kako bi me Bog volio. Moj život nema smisla. Sâm sam i nitko me ne razumije. Nikomu ne mogu vjerovati. Moji problemi su nerješivi…

O. Christophe odgojen je u katoličkoj obitelji, no kad je krenuo u 6. razred, rekao je ocu da zbog brojnih školskih obaveza više ne može ići na misu. Okružen zabavama, drogom i alkoholom počeo se pitati o smislu života. Osjećajući da njegov život nema smisla pao je u depresiju. Tada su njegovi roditelji hodočastili u Međugorje gdje su molili za sina. Dok su njegovi roditelji još bili na hodočašću, o. Christophe osjetio je iznenadnu želju da ide na misu. A o daljnjoj promjeni koja je nastupila u njegovom životu pročitajte u nastavku.