Bog će i tebe kušati kao svetog Ignacija, kušat će te tvojim oružjem, tvojim idejama, tvojim snovima i zanosima, a ti upravo tada moraš pokazati svoju vjernost, svoju odanost Bogu, a ne mijenjati druge samo da tebi bude lakše i ugodnije.

Kad pomislimo na osobine nekoga tko ima poniznost, kako bismo ih opisali? Postoje li određene osobe koje vam padnu na pamet? Sveta Terezija iz Lisieuxa? Blažena Margareta od Castella? Sveti Josip Kupertinski? Što kažete na odraslo dijete koje brine o ostarjelom ili nemoćnom roditelju? Svećenik koji provodi cijeli dan izmjenjujući se između sjedenja u ispovjedaonici i nuđenja duhovnih uputa svojim župljanima? Ili novak u vjerskoj zajednici kojeg lažno optužujuju i etiketiraju, ali on ostaje u tišini?

Oholost je vrlo visoko na listi stvari koje Bog ne voli, jedna od najvećih napasti za kršćanina. Da, ima pokvarene, umišljene i arogantne oholosti svugdje oko nas danas. Ali postoji i oholost koja je više duhovne naravi. Nalazi se duboko, čak i u onima koji hode u Božjoj prisutnosti. To je grijeh koji može biti u nama čak i kad smo na koljenima i tražimo Boga.

Zašto ne uspijevam kad imam toliko dobre volje? To je pitanje koje muči svakog čovjeka koji iskreno brine o svojem duhovnom životu. Doista, sam sv. Pavao, nakon što je patio zbog rata između svoga tijela i duha, dirljivo se pita : "Jadan li sam ja čovjek! Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga?

Današnjem je svijetu potrebna poniznost, previše je ponosa, što je temelj svakoga grijeha. Sveti Benedikt, jedna od velikih ličnosti Crkve, ponudio je 12 koraka za rast u ovoj osnovnoj kreposti.

Sv. Josemaria Escriva u svojim knjigama Put, Brazda i Kovačnica donosi 17 karakteristika osobe kojoj nedostaje poniznosti koje pogađaju "u sridu".

Pavlovo naglo obraćenje otkriva nam jednu vrlo rijetku kvalitetu: bio je otvoren da mu netko promijeni mišljenje.

"Uvijek je moćnija i sigurnija duboka poniznost negoli svaka vjetrovita uzvisitost. Bolji je tako onaj koji ponizno Bogu služi, negoli onaj koji tvori čuda i uzvisivan je zbog toga. Bez poniznosti, toga lišavanja, uniženja, čime postajemo prah, ne možemo ni koraka učiniti na duhovnome putu", piše nacionalni duhovni asistent OFS-a i područni duhovni asistent za zagrebačko područje fra Mate Bašić promišljajući o korijenu svih kreposti-poniznosti. Promišljanje donosimo u cijelosti.

Iza ispovijedi tvrdo odlučimo da ćemo kroz taj tjedan budno bdjeti nad jednom svojom slabosti i paziti da nas ne zaskoči, a kad tamo, upravo u tom tjednu počinimo još teži prekršaj nego inače. I to onda, kad smo se najmanje nadali? Što sad? Hoćemo li pokunjiti glavu i napuniti malodušjem sebe, a cijelu kuću mrzovoljom. Izgrizati se i pasti u očaj? Tvrditi da nismo nizašto i da nikad iz nas neće biti nešto.

"Biti kršćanin ne znači biti sladunjavi mlakonja već odlučan čovjek koji stoji iza svojih ideala", promišljanje je fr. Ivana Marije Tomića, dominikanca, koje prenosimo u cijelosti.