Kratak biblijski odlomak koji daje sveti Petar u Djelima apostolskim pomaže nam razumjeti više o tome kako doći u raj.

Zahvaljujem Bogu za bolest. Bog me strpljivo čekao i, poput najboljeg Oca, prihvatio moju ispruženu ruku koja je tražila pomoć. Ispunio me mirom i radošću. Molim vas, ne čekajte dugo kao ja. Otvorite već danas svoja srca Kristu i on će učiniti čudo. Jer samo u njemu naći ćete radost i sreću.

Grijesi ne moraju biti trajno obilježje nečijeg karaktera. Milost je dostupna i nada je uvijek na horizontu.

U mom vrtu se nalazi jedna posebno otporna, frustrirajuća i, usuđujem se čak reći, zlonamjerna trava. Ovaj sam korov nazvao Levijatanom zbog načina na koji širi svoje male pipke posvuda, bez obzira koliko puta izvadim izdanke. Ta mi je pomisao navela da se malo dublje zapitam o vlastitoj duši. Što je moj Levijatan, korijenska slabost, povrijeđenost ili pobuna koja je tako duboko zaglavljena u mom srcu i duši da se gotovo čini dijelom mene?

Svaka osoba ima svoju sudbinu — konačnu sudbinu. Ona također ima manje ciljeve, kao što je zarađivati za život, podizati obitelj, ali iznad svega, tu je njegov najviši cilj, a to je biti savršeno sretan. Takav može biti ako ima život bez kraja, boli ili smrti, istinu bez pogreške ili sumnje, i vječni zanos ljubavi bez zasićenosti gubitkom. Sada je ovaj Vječni Život, Univerzalna Istina i Nebeska Ljubav definicija Boga. Odbiti kraj ovog konačnog projekta i zamijeniti prolazni, nepotpuni, nezadovoljavajući objekt, kao što je meso ili ambiciozni ego, znači stvoriti unutarnju nesreću koju nijedan psihijatar ne može izliječiti.

Tko od nas nije doživio nešto od izdaje, straha, poniženja, lažnog predstavljanja, nemoći, zlobe od drugih, grižnje savjesti i mračne slutnje? Ova priča o mukama nije ispričana filozofskim, teološkim ili metaforičkim jezikom. Ne, ova priča je naša priča, puna životnih istina kojima nas nitko nikada ne mora učiti.

Razmetni sin je “došao k sebi” kada se našao u gladi i u velikoj potrebi, daleko od svoje obitelji i voljenih, odbačen i napušten od strane stranih prijatelja, a svinje su mu bili zavidni suputnici. Što ga je vratilo pameti? Je li to bila glad, nostalgija, žaljenje, odbacivanje, napuštenost ili ponižavajući uvjeti? Istini za volju, ne kaju se svi siromašni, gladni, beskućnici, odbačeni, napušteni, izgladnjeli i dehumanizirani ljudi i ne vraćaju se Bogu. Ova iskustva sama po sebi nisu dovoljna da dovedu do obraćenja i da ga održe do kraja. Onda, što je njega dovelo k pameti?

Vidite, kada nas Bog potiče na svetost, ono što On govori jest: “Očisti svoje sjećanje. Ukloni te ogorčenosti. Izbaci ih van. Očisti svoju kuću." Morate očistiti kuću. Morate si postaviti pitanje: "Hoću li tako steći vječni život?"

Tako često želimo kontrolirati Boga, kao što kontroliramo sve ostalo u našem relativno ugodnom modernom životu. Okrenemo slavinu i voda poteče. Okrećemo prekidač i pali se svjetlo. I često se na isti način ponašamo prema Bogu, gotovo kao duhovnom automatu. Mnogo puta, željni odgovora na molitvu, duhovnog iskustva, pa čak i prevladavanja nekog grijeha, pokušavamo svojim molitvama manipulirati Bogom. Želimo pritisnuti prave duhovne tipke i postići željene rezultate. U ovaj način djelovanja padamo čak (ili možda, osobito) kad su nam namjere dobre. Ali to jednostavno ne funkcionira.

Kratki biblijski odlomak koji je dao sv. Petar u Djelima apostolskim pomaže nam razumjeti više o tome kako doći do neba. Čuvši propovijed koju je držao na Pedesetnicu, mnogi su bili pogođeni u srcu i upitani što bi trebali učiniti. Petar je odgovorio: „Pokajte se i krstite se svi u ime Isusa Krista za oproštenje svojih grijeha; i primit ćete dar Duha Svetoga “(Djela 2,38).