U emisiji "Pod križem" u utorak, 8. studenog župnik Župe Presvetog Trojstva u Prečkom vlč. Tomislav Šagud govorio je o milosti kao Božjoj ponudi prijateljstva.

Đavao je “tužitelj” i uvijek će nas pokušavati navesti na grijeh (Otkrivenje 12,10). Ne obaziri se na njega, nego samo na Boga i Mariju.

Kad se vrati, Isus će tražiti onu vrstu vjere koja nikada nije sumnjala u Božju dobrotu i vjernost da nas čuje, bez obzira koliko mu vremena treba da nas usliša.

Netko tko je izgleda smatrao spasenje nečim automatskim, tj. nečim što je Bog postigao bez ikakve odgovornosti s naše strane, upitao je Isusa: ""Gospodine, je li malo onih koji se spasavaju?" Isus je odgovorio naglašavajući neizostavnu potrebu za trudom s naše strane: "Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći." (Lk 13, 22-30)

Odvajamo vrijeme za jelo, spavanje, piće, vježbanje, spavanje, rad itd., jednostavno zato što smo uvjereni u njihovu pravu vrijednost. No, što je s molitvom? Prepoznajemo li vrijednost molitve i što ona čini u našim životima?

Kratak biblijski odlomak koji daje sveti Petar u Djelima apostolskim pomaže nam razumjeti više o tome kako doći u raj.

Zahvaljujem Bogu za bolest. Bog me strpljivo čekao i, poput najboljeg Oca, prihvatio moju ispruženu ruku koja je tražila pomoć. Ispunio me mirom i radošću. Molim vas, ne čekajte dugo kao ja. Otvorite već danas svoja srca Kristu i on će učiniti čudo. Jer samo u njemu naći ćete radost i sreću.

Grijesi ne moraju biti trajno obilježje nečijeg karaktera. Milost je dostupna i nada je uvijek na horizontu.

U mom vrtu se nalazi jedna posebno otporna, frustrirajuća i, usuđujem se čak reći, zlonamjerna trava. Ovaj sam korov nazvao Levijatanom zbog načina na koji širi svoje male pipke posvuda, bez obzira koliko puta izvadim izdanke. Ta mi je pomisao navela da se malo dublje zapitam o vlastitoj duši. Što je moj Levijatan, korijenska slabost, povrijeđenost ili pobuna koja je tako duboko zaglavljena u mom srcu i duši da se gotovo čini dijelom mene?

Svaka osoba ima svoju sudbinu — konačnu sudbinu. Ona također ima manje ciljeve, kao što je zarađivati za život, podizati obitelj, ali iznad svega, tu je njegov najviši cilj, a to je biti savršeno sretan. Takav može biti ako ima život bez kraja, boli ili smrti, istinu bez pogreške ili sumnje, i vječni zanos ljubavi bez zasićenosti gubitkom. Sada je ovaj Vječni Život, Univerzalna Istina i Nebeska Ljubav definicija Boga. Odbiti kraj ovog konačnog projekta i zamijeniti prolazni, nepotpuni, nezadovoljavajući objekt, kao što je meso ili ambiciozni ego, znači stvoriti unutarnju nesreću koju nijedan psihijatar ne može izliječiti.