Gradimo nebodere, cijepamo atom, dizajniramo računala i šaljemo ljude na Mjesec, ali ostaje neizvršen najteži i najvažniji zadatak, a to je priznanje naših osobnih grijeha. Ponos, najvarljiviji od sedam smrtnih grijeha, stvara iluziju da smo bolji nego što jesmo i stoga čini kritičko samopreispitivanje nepotrebnim. “Ne želim kritiku”, inzistirao je Mussolini, “želim pljesak“, piše Donalde de Marco s portala Catholic Exchange.

Kako oni koji podržavaju pobačaj mogu priznati njegovu nepravdu? Abortus je namjerno ubijanje nedužnog ljudskog bića. To ljudskom biću oduzima ljubav, slobodu ili život. To je zlo tako golemo da ga je previše bolno priznati i mnogo lakše potisnuti. Samoopravdanje zla mora se zatvoriti od samospoznaje. Kao posljedica toga, osoba koja potiskuje svoje sudioništvo u zlim djelima mora se boriti protiv svakoga tko je želi osloboditi njegovih zabluda. Ništa nije strašnije za osobu od iznenadne spoznaje svojih potisnutih bezakonja.

Priča o kralju Davidu nudi nam prvi od četiri primjera o pojedincima koji nisu mogli priznati svoje grijehe, ali su Božjom milošću i pomoći drugih doživjeli prosvećenje koje je dovelo do njihovog obraćenja i daleko boljeg života. David je, unatoč brojnim ženama i konkubinama, žudio za Bat-Šebom, dogovorio smrt njezina muža i uzeo je za svoju ženu. Naviknuo se na svoja bezakonja i ostao nepokajan. Bog je, međutim, poslao Natana njemu koji je govorio o bogatašu koji je imao “mnoga stada i goveda” i siromahu koji je imao “samo jedno malo janje. Kad je putnik stigao, bogataš je odbio ponuditi jedno od svog stada, nego je uzeo siromašno janje i pripremio ga za njega. Razbješnjen ovom pričom, David je rekao: “Živoga mi Gospodina, čovjek koji je to učinio zaslužuje umrijeti.” Tada je Natan rekao Davidu: “Ti si taj čovjek.” Bio je to bolan trenutak samospoznaje za Davida. “Sagriješih Gospodu”, rekao je David skrušeno. Bog je oprastio, ali David nije izbjegao kaznu (2 Samuelova, 12).

Grijesi ne moraju biti trajno obilježje nečijeg karaktera. Milost je dostupna i nada je uvijek na horizontu.

Savao, čije je ime kasnije promijenjeno u Pavao, bio je na putu za Damask u želji da zatvori sve kršćane koje bi mogao sresti. Iznenada ga je udario sjajan bljesak svjetla s neba i srušio ga na tlo. Čuo je kako mu govori Isusov glas: “Savle, Savle, zašto me progoniš?” “Tko si, Gospodine?” upitao je Savao. “Ja sam Isus”, odgovorio je, “koga ti progoniš.” Savao je bio zaslijepljen svjetlom, ali nakon tri dana posta i molitve, nešto poput ljuski palo mu je s očiju i mogao je ponovno vidjeti. Ali Savao, sada Pavao, a kasnije sveti Pavao, vidio je stvari u drugačijem svjetlu. Sada je mogao prepoznati svoje prijašnje grijehe i Kristovu otkupiteljsku snagu (9,1-19). Bio je oslobođen tame svojih grijeha i ušao u svjetlo Istine.

Aurelije Augustin, prema vlastitom priznanju, bio je najučeniji i najrazuzdaniji student na Sveučilištu u Kartagi. Požuda mesa bila mu je propast. Jednog je dana bio u svom vrtu i bio je uznemiren. Čitao je Pisma svetog Pavla kada je čuo dječji glas kako govori “tolle lege, tolle lege” (uzmi i čitaj). Ono što je Augustin pročitao bila je prekretnica u njegovu životu i dovela je do njegova krštenja. Nasumce je otvorio Bibliju i pogled mu je pao na Rimljanima 13,13–14 koji je glasio: “Odložimo dakle djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti. Kao po danu pristojno hodimo, ne u pijankama i pijančevanjima, ne u priležništvima i razvratnostima, ne u svađi i ljubomoru, nego zaodjenite se Gospodinom Isusom Kristom i, u brizi za tijelo, ne pogodujte požudama.” Augustin je napustio vlastite osjetilne načine i postao kršćanin, biskup i svetac.

Ebenezer Scrooge središnji je lik besmrtnog klasika Charlesa Dickensa, Božićne pjesme. Njegov grijeh bio je grijeh škrtosti, točnije opisan u priči kao škrtost. Nije razmišljao ni o čemu drugom osim o tome koliko novca može uštedjeti. Malo je mario za svoje zaposlenike, a manje za njihove obitelji. U mučnom slijedu događaja posjećuju ga Jacob Marley, njegov bivši partner, i duhovi božićne prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Konačno je probuđen činjenicom da je njegova škrtost uzrok njegove bijede i da život treba uživati ​​i rado ga dijeliti s drugima. Njegovo preobraćenje bilo je za punih 180 stupnjeva. Na početku priče, izjavio je: “Da imam svoj način, svaki idiot koji ide okolo sa sretnim Božićem na usnama, bio bi kuhan s vlastitim pudingom i pokopan s kolcem božikovine u srcu. Sretan Božić? Bah glupan!” Na kraju priče kaže „Božić ću počastiti u svom srcu, i truditi se da ga zadržim cijelu godinu. Živjet ću u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Duhovi sve trojice borit će se u meni. Neću isključiti lekcije koje oni predaju.”

Primjeri iz Starog zavjeta (kralj David), Novog zavjeta (sv. Pavao), četvrtog stoljeća (sv. Augustin) i iz svijeta književnosti (Ebenezer Scrooge) pružaju nadu onima koji se teško pomiruju s vlastitim grijesima. Obraćenja su, uz Božju pomoć i dobrih prijatelja, moguća. Nekoliko liječnika koji su radili pobačaje konačno je prepoznalo užas toga što čina i postali su kršćani koji su se zalagali za život. Grijesi ne moraju biti trajno obilježje nečijeg karaktera. Milost je dostupna i nada je uvijek na horizontu.