Kako mogu biti kriva za tuđi grijeh? Kad netko umire, je li dobro biti uz njega? Jesu li poruke katoličkog sadržaja, a koje šaljemo u lancu prijateljima - poput 'pošalji ovaj sadržaj devetorici ljudi i ispunit će se...' - ispravne? Ovo su tri pitanja koje smo za čitatelje Hrvatske katoličke mreže izdvojili iz emisije 'Halo velečasni' - emitirane u petak, 20. svibnja – a u kojoj je HKR-ovim slušateljima odgovarao 'radijski župnik' fra Roko Bedalov, inače župnik zagrebačke župe Sv. Antuna Padovanskog na Svetome Duhu.

U mom vrtu se nalazi jedna posebno otporna, frustrirajuća i, usuđujem se čak reći, zlonamjerna trava. Ovaj sam korov nazvao Levijatanom zbog načina na koji širi svoje male pipke posvuda, bez obzira koliko puta izvadim izdanke. Ta mi je pomisao navela da se malo dublje zapitam o vlastitoj duši. Što je moj Levijatan, korijenska slabost, povrijeđenost ili pobuna koja je tako duboko zaglavljena u mom srcu i duši da se gotovo čini dijelom mene?

"Božja riječ nas poziva na pročišćenje traumatičnih slika naše prošlosti koje su često zapreka u nama da učinimo bilo što novo u životu. To je poziv i da zauzmemo drugačiji stav i pristup prema ljudima oko sebe, prema svojim bližnjima. To je stav koji daje puno više prostora čovjeku, koji ima više razumijevanja, koji je više spreman slušati, uočavati i davati novu priliku", piše s. Natalija Cindrić.

Razmetni sin je “došao k sebi” kada se našao u gladi i u velikoj potrebi, daleko od svoje obitelji i voljenih, odbačen i napušten od strane stranih prijatelja, a svinje su mu bili zavidni suputnici. Što ga je vratilo pameti? Je li to bila glad, nostalgija, žaljenje, odbacivanje, napuštenost ili ponižavajući uvjeti? Istini za volju, ne kaju se svi siromašni, gladni, beskućnici, odbačeni, napušteni, izgladnjeli i dehumanizirani ljudi i ne vraćaju se Bogu. Ova iskustva sama po sebi nisu dovoljna da dovedu do obraćenja i da ga održe do kraja. Onda, što je njega dovelo k pameti?

"Zbog grijeha je teško komunicirati s Bogom. Teško je naći smisao, teško je naći pravi put. Netko nas treba dovesti do Boga. Bog je jedina mogućnost života, mira, blagostanja, Života u punini. Zato zatvaranje toj sili donosi umiranje i nespokoj", piše Tomislav Ivančić u knjizi "33 meditacije".

Ponekad se iskreni kršćani pitaju jesu li zapravo počinili neoprostivi grijeh. Ako se to pitanje postavi sa strahopoštovanjem, pa čak i u strahu, samo zauzimanje takvog stava već pokazuje da osoba nije počinila neoprostivi grijeh.

Budući da je Krist umro zbog naših grijeha, Kristov križ je mjera grijeha. „Razmisli, kaže sveti Bernard iz Clairveauxa, koliko su ozbiljne bile tvoje rane zbog kojih je, u planu božanske mudrosti, bilo potrebno da se rani janje - Krist. Da naši grijesi nisu bili smrt i vječna smrt, nikada ne bi Sin Božji umro za njih."

"Dok se kajemo u nama nije iščeznuo osjećaj za grijeh. Dok se utječemo Majci nebeskoj, dobro smo. Nažalost, čini se da se među ljudima događa gubitak osjećaja za grijeh, a to nikako nije dobro". Emisiju "Pod križem” u srijedu, 8. prosinca, o gubitku osjećaja za grijeh u današnjem društvu uredili su i vodili s. Ana Begić, vlč. Branimir Budinski i vlč. Nikola Jurković.

Masovna pop-kultura uzrok je neispravnog odnosa prema sotoni: fascinacija, strah ili ravnodušnost. Nijedan od njih nije ispravan. Svaki pokušaj korištenja demona za ostvarivanje svojih ciljeva završava tragično…

"Na koncu, zašto ja na bih imao mir u srcu iako trpim? Zašto ne bih mogao pronaći smisao života iako nije onako kako se meni čini da bi trebalo biti ili bih htio da bude? Da, to je malo teže. Ponekad i malo puno teže. Ali, na koncu, zašto ne bih prihvatio te okolnosti i razumio ih kao izazov? Vjerujem da će mi suočavanje s njima otkriti nove mogućnosti i moje nove sposobnosti. Pa i sposobnost da se u trpljenju posvetim i da od moje svetosti zamiriše svijet. Možemo mi to! Tada trpljenje postaje blagoslov, a nikako prokletstvo i kazna", piše fra Josip Vlašić.