"Tko je svjestan da nad njegovim životom bdije Otac koji ljubi i prihvaća, taj ima posve drukčiji odnos i prema budućnosti. Takav nije više opterećen svakodnevnim sivilom, krivnjom, manjkavošću, brigama i nevoljama koje prate čovjekov svijet. Ako sam svjestan da nad mojim životom sja Očeva zvijezda u koju smijem gledati, biti zagledan, da postoji ruka koja me vodi, onda imam sigurnost – imam Oca koji zna što mi treba, koji mi daje kruha, a ne kamenje, koji mi pruža ribu, a ne štipavca, škorpiona. I svjestan sam da će biti u svemu prisutan, ma što me snašlo u budućnosti", piše fra Tomislav Pervan, svećenik Hercegovačke franjevačke provincije.

"Ljubav je iznad svakoga zakona i nemoguće je zakonski regulirati ljubav. Ona je jača od svega drugoga u čovjeku, jedina ona uređuje svijet da postane čovjekov topli dom, ona nosi sve. Ona je sposobna povezati nebo i zemlju, tijelo i duh, dušu i tijelo, osjećajnost i ćudoređe, istinu srca s mudrošću duha. Grijeh se liječi snagom ljubavi", piše fra Tomislav Pervan, svećenik Hercegovačke franjevačke provincije.

"Za Isusa vrijedi: Ostaviti sve, odreći se svega, svekolike sigurnosti, svekolike očevidnosti, spaliti sve, porušiti mostove iza sebe, biti kršten ognjem i započeti iznova svoj život, u njegovu ozračju i slobodi. Treba živjeti u oprjeci sa svijetom, prema svijetu, živjeti u miru sa svojima u zajednici Crkve. Nema mjesta lažnomu miru i prljavim kompromisima", piše fra Tomislav Pervan, svećenik Hercegovačke franjevačke provincije.

Petrova stolica jamstvo je jedinstva Crkve. Postoji izreka svetoga Ambrozija, najutjecajnijega zapadnoga oca u četvrtom stoljeću: „Ubi Petrus, ibi Ecclesia – Gdje je Petar ondje je i Crkva, a gdje je Crkva ondje je i vječno spasenje".

"Isus je objavljena volja Božja, i tko želi živjeti prema Božjoj volji, mora slijediti Isusa Krista, slušati što on govori. Rasti u spoznaji osobe Isusa Krista, u ljubavi prema njemu. Samo se to u životu u konačnici isplati", piše fra Tomislav Pervan, svećenik Hercegovačke franjevačke provincije.

"Ozdravljenje slijepca Marko smješta neposredno kao uvodnik u vrhunac prvoga dijela svoga spisa, prije Petrova priznanja Isusova mesijanstva, gdje je riječi o tajni Isusove osobe: Tko je on zapravo i što nudi svijetu? I u tome mesijanskom priznanju imamo upravo kao i kod ovoga slijepca nejasni, mutni pogled na Isusovu osobu. Ljudi procjenjuju Isusa prema izgledu, a ne prema onome što on u svojoj biti jest. Neobično, čudnovato, nejasno i maglovito. Oči se otvaraju slijepim učenicima za tajnu Isusove osobe", piše fra Tomislav Pervan.

"Tko može pružiti ljudima ono od čega mogu živjeti? Napredak, standard, veća proizvodnja ili potrošnja? Ili možda promjena odnosa, kako su govorili komunisti? Industrijski napredak u svakom pogledu čini ljude bezdušnijima. Novac ne usrećuje. Štoviše, konkurencija je sve veća, ljudi bezdušniji, nemilosrdniji u svome laktanju i guranju prema gore, na društvenoj ljestvici", poručuje fra Tomislav Pervan.

Što se odvija u srcu, koji motivi vode čovjeka, koji su osjećaji pogonska sila u nama, kako živim s ljudima? Je li moje srce u skladu s Božjim riječima i vlastitom savješću koja bi trebala biti nutarnji korektiv i kompas ponašanja?

"Ne govori on zbog čega je bolest tu, zbog čega netko boluje od ove ili one bolesti, bolesti on imenuje pravim imenom i liječi ih. Smiluje se bolesnicima. Vidi mnoštva bolesnika oko sebe, nevoljnike i ljude privlači Isusova pojava i on pomaže. Ne razlikuje duševne, duhovne ili pak tjelesne bolesti – sve su bolesti samo veliki izričaji goleme ljudske nevolje i patnje čovječanstva", piše fra Tomislav Pervan.

Isus je nastupio u trenutku kad je Ivan bačen u tamnicu. U međuvremenu je smaknut, pa stoga Marko donosi cijelu zgodu oko Herodova rođendana i Ivanove smrti. I sad toga zlosilnika koji je naslijedio oca, Heroda Velikoga, i u zlu, muči prljava i nemirna savjest. Stoga dolazi na pomisao kako u Isusu živi Ivan, Isus = Ivan redivivus.