Hercegovački franjevac fra Tomislav Pervan osvrnuo se na evanđelje dana u kojem slušamo o Isusovom ozdravljanju slijepa čovjeka daleko od očiju svijeta jer Isus nije želio radoznalu publiku oko sebe. Ovo evanđelje može nas potaknuti da se zapitamo jesu li naše oči otvorene za sve što Bog čini u našem životu te isto tako jesu li naše oči otvorene za stvarnost i potrebe drugih ljudi oko nas. U nastavku prenosimo promišljanje fra Tomislava Pervana koje je izvorno objavljeno na mrežnoj stranici Radio Mir Međugorje.

Učenici su slijepci za zbiljnost u kojoj se nalaze, s kojom su u Isusovoj osobi suočeni. Teško je pokrenuti ih na vjerovanje, jednako teško kao što je i izliječiti jednoga slijepca.

Čovjekova se osjetila trebaju otvoriti za zbiljnost Boga u životu te na to odgovoriti čvrstom vjerom.

Vrijedi skrenuti pozornost na Isusove kretnje. Isus ga uzima za ruku, izvodi ga izvan sela – slijepac ne vidi, mora biti vođen – maže mu pljuvačkom oči (doslovce: pljunu mu u oči! – danas bismo se zgrozili nad tim nehigijenskim postupkom!), položi na njega svoje ruke, i pita spram sposobnosti vida. Vid se postupno vraća. I opetovano Isus stavlja svoje ruke u njegove oči, i otada je jasno vidio, sve u daljinu. Isus ga potom otpušta. I danas imamo ostatke ovih Isusovih kretnji na ovome slijepcu u obredu sakramenta krštenja. Čovjekova se osjetila trebaju otvoriti za zbiljnost Boga u životu te na to odgovoriti čvrstom vjerom.

Samo se srcem dobro vidi

Prethodno je Isus otvoreno optužio svoje sunarodnjake i suvremenike kako imaju oči, a ne vide. Ostaju pored očiju slijepi, a u Ivanovu Evanđelju upravo se izlječenje slijepca od rođenja nadugo i naširoko teološki razrađuje (Iv 9), suprotstavljajući svjetlo svijeta koje je među nama u Isusovoj osobi sa sljepoćom svih onih koji su unatoč pojavi Isusa i njegovih riječi te djela ostali slijepi.

Za neke odnose i činjenice strah nas čini doslovce slijepima, i samo se u stavu povjerenja otkrivaju stvari i ljudi koji nas okružuju u svome istinskom bogatstvu i svojoj ljepoti.

Ono što se istinski i pravilno vidi nije stvar očiju nego srca. Samo se srcem dobro vidi, upravo sukladno riječima Maloga Princa koji veli: “A ovo je moja tajna. Ona je posve jednostavna: samo se srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo!”

I nije riječ o stvarima i činjenicama nego o značenju i smislu onoga što jest, što vidimo, s čime živimo, što nas okružuje. Za neke odnose i činjenice strah nas čini doslovce slijepima, i samo se u stavu povjerenja otkrivaju stvari i ljudi koji nas okružuju, u svome istinskom bogatstvu i svojoj ljepoti.

Otvoriti oči za Isusovu osobu

Ovo ozdravljenje slijepca Marko smješta neposredno kao uvodnik u vrhunac prvoga dijela svoga spisa, prije Petrova priznanja Isusova mesijanstva (8,27-30) gdje je riječi o tajni Isusove osobe: Tko je on zapravo i što nudi svijetu? I u tome mesijanskom priznanju imamo upravo kao i kod ovoga slijepca nejasni, mutni pogled na Isusovu osobu. Ljudi procjenjuju Isusa prema izgledu, a ne prema onome što on u svojoj biti jest. Neobično, čudnovato, nejasno i maglovito. Oči se otvaraju slijepim učenicima za tajnu Isusove osobe. U Markovu Evanđelju ovo čudo sa slijepcem vrhunac je Isusovih čudesa. Samo jedno ovakvo čudo kadro je otvoriti učenicima – otvrdnulima i malovjernima – oči za Isusa i njegovo poslanje.

Bit i sadržaj svijeta bez Boga jest besmisao i smrt.

Slijepca dovode k Isusu. Bijedno stanje, čovjek ne zna ništa, nema orijentacije ni u vremenu ni u prostoru. Nema puta ni cilja, ne zna ni za što. Tapka u mraku. Za njega vrijedi ono što vrijedi za cijeli minuli eon, epohu: „Tmina prekriva zemlju, mrklina narode“ (Iz 60,2). Bit i sadržaj svijeta bez Boga jest besmisao i smrt. Od ljudi ne dolazi svjetlo koje bi moglo obasjati ovaj svijet. Čovjek je sam u svojoj tamnici, zatvoren u svoja četiri zida, nema ni prozora ni vrata u svijet. Drugi ga (do)vode k Isusu.

Obraćeno srce pravilno vidi

Crkva kao zajednica vjernika ima upravo tu zadaću – dovesti čovjeka u slobodi k Isusu da ga ovaj izliječi, da mu povrati vid. To je put u slobodu. Uvijek je to osobni čin koji svatko za sebe mora učiniti. Drugi ne može biti moja zamjena ili nadomjestak za mene i moju osobnu odluku. Ne prihvaća Isus nikakva masovna ni obraćenja, ni gibanja, ni ozdravljenja. Čovjek je sam osobno pred svojim Bogom u Isusu Kristu. Smrt staroga, rađanje novoga – uvijek je to osobni čin.

Isus ga izdvaja iz mnoštva, ne želi radoznalu publiku.

Dok slijepac uči gledati, uči on pravilno vidjeti. Isus ga izdvaja iz mnoštva, ne želi radoznalu publiku. Samo onaj tko je na sebi iskusio čudo, shvaća što mu se u susretu s Isusom dogodilo. Bog mu otvara oči da upozna i sebe i ljude oko sebe. I da pravilno vidi.

Marko ne rabi slučajno u r. 25 izričaj koji se redovito rabi kad je riječ o novom stvaranju, uspostavi novoga u svijetu (apokatistemi – ponovno uspostaviti, postaviti, gotovo: stvoriti). Teološki izričaj koji se označava novo stvaranje. Pronaći ćemo ga potom u Origena koji govori o „apokatastasis ton panton“, ponovnoj uspostavi svega u Kristu. Čovjekovo ozdravljenje i otkupljenje uključuje i povrat cjelokupnoga stvorenja svomu Stvoritelju, svomu iskonu.

Kako Isus liječi?   

Isusov način liječenja možemo nazvati neciviliziranim, primitivnim. Liječi nehigijenski, pljuvačkom, protiv svih pravila medicine. Pred time se grozi današnja medicina. Međutim, što čini majka kad se dijete udari, kad se ozlijedi? Uzima ga na svoje ruke, u ranjeno mjesto dašće svojih dahom, ranjeno mjesto liže svojim jezikom, miluje ga, ulijeva mu snagu. Majka uspostavlja kontakt s djetetom tim naravnim gestama dajući mu sigurnost kako nije samo, kako je majka uz njega. Životinje ližu svojim jezikom rane, ili svoju mladunčad, kvaseći ih pljuvačkom. Pa i mi kad se udarimo, ližemo mjesto jezikom, kvasimo pljuvačkom. Sve te geste imaju veliki psihološki učinak na dijete. Isto čine i životinje sa svojim mladima. Pljuvačka zacijelo ima i terapeutsku snagu.

U nevolji čovjek traži pomoć i društvo najbližih, zaštitu i mir među onima koji ga prihvaćaju i ljube. Daleko više očekuje od njih nego od beživotnih aparata i lijekova koji su danas postali nešto kao normalni inventar svih naših bolnica, kućnih apotekarskih ormarića i načina liječenja. Naprave, aparati tako reći ‘fabriciraju’, proizvode zdravlje, dok Bog liječi. Stoga Isus stavlja svoje ruke, svoje prste u slijepčeve očne šupljine hoteći mu time podariti osjećaj kako nije sam, kako je obujmljen rukama jednoga koji donosi zdravlje i spas.

Kakvu sliku imaju učenici o njemu, kakvu sliku nosi svijet o Isusu Kristu? Kakav portret nudi Isus nama?

A ono što slijedi nakon ovoga čuda treba shvatiti u svjetlu ovoga događaja sa slijepcem. Tko je taj Isus? Kakvu sliku imaju učenici o njemu, kakvu sliku nosi svijet o Isusu Kristu? Kakav portret nudi Isus nama? Da, to je onaj koji uspostavlja sve novo, koji podiže ljude da žive novim životom. I ne bez razloga govori Marko u svome Evanđelju kako je u trenutku Isusove smrti tama zavladala svom zemljom (Mk 15,33) jer su ljudi ubili svjetlo. Gospodina molimo da nam dodirne oči, da pravilno vidimo u njegovu svjetlu. U tvome svjetlu vidimo svjetlost, pjevao je starozavjetni psalmist.