Nakon što je umnožio kruhove i nahranio kruhom tisuće u pustinji evanđelisti, Matej, Marko i Ivan izvješćuju kako se Isus povukao sam u goru da moli. Molitva je ona bitna protežnica njegova života, on živi iz razgovora s Ocem, iz razgovora s Nebom. Tu se odvija intimna priča između Oca i Sina - u molitvi, u Duhu Svetome.

"Sv. Franjo u Porcijunkuli otkriva onaj najbolji dio sebe: sebe sposobna čuti Boga i stupiti s njim u odnos ljubavi. To otkriće snažno preporađa i pokreće njegov život i živote mnogih sve do danas. Franjo u svojoj jezgri, srcu postaje zdrav", poručuje fra Tomislav Pervan na blagdan Gospe od Anđela.

"Sržnu misao i točku našeg vjerovanja izrekao je sv. Ivan riječju: 'I Riječ je postala tijelom i nastanila se među nama' (Iv 1,14). To će reći da se Božja bezuvjetna istina o nama povezala nerazdvojivo s njegovom ljubavlju i istinom u osobi Isusa Krista. Stoga je Isusu svojstven glas sposoban dodirnuti najdublje tajne čovjekove osobe, probuditi zapretane sile, liječiti, osloboditi, voditi", poručuje fra Tomislav Pervan.

"Potrebno je uskrsnuti iz svijeta vlastite izolacije, iz dugo pothranjivanih sukoba, nepodnošljivosti, uskrsnuti iz vlastitih predrasuda te ustrajati u zajedništvu vjere, nade, ljubavi, lomljenja kruha i molitvi. To je već predokus budućeg svijeta", poručuje fra Tomislav Pervan.

"Uskrs je 'magna charta' kršćanstva, kršćanske slobode. Naša vjera počiva na očima i iskustvu onih koji su vidjeli Uskrsloga, odnosno kojima se Uskrsli ukazao. Ti su bili uvjereni kako je pobijedio smrt i prenijeli su taj događaj na svoje suvremenike i sve buduće naraštaje", poručuje fra Tomislav Pervan.

„Samo onaj tko je oprostio i komu je oprošteno bit će uslišan. Onaj tko to ne čini, torpedira i razara Isusovo djelo“, poručuje fra Tomislav Pervan, hercegovački franjevac čiji osvrt na ulomak iz Matejevog evanđelja prenosimo u cijelosti.

Mnogi žive u trajnome strahu od straha, strah ih je straha, što ih onda paralizira, što potom čovjeka tjera u nerazumne čine, bezizlaznost, uskoću, tako da se ni sam više ne prepoznaje. Pogotovo ako čovjek osjeti da su ga napustili svi, i ako ima osjećaj da ga je i sam Bog zaboravio. Kao ishod toga čovjek sumnja u smisao života. Zato takav mora biti istrgnut iz svog straha. Snažnom rukom, jakim šokom.

Postoje riječi koje daju pečat svomu vremenu. Ljudi daju riječima smisao, podaruju vremenu smisao, ali i vrijeme utiskuje svoj pečat svakome od nas. S obzirom na misao vodilju i riječ vodilju za cijelu jednu godinu predlažem da ne biramo nijednu drugu riječ osim riječi "Isus".

Hercegovački franjevac Tomislav Pervan osvrnuo se na današnji ulomak iz Evanđelja po Mateju. Suze koje su odraz patnje i boli, bolje su od svakog očaja i tišine, a njih je obrisao novorođeni kralj. Donio je nadu u srca tolikih majki. Slomio je bol i mržnju jer to je ono što ljubav čini. On, Bog, ljubav je sama.

Hercegovački franjevac Tomislav Pervan osvrnuo se na današnju poruku iz Ivanovog evanđelja. Ivan je izrekao istinu je p(r)okazao Isusa kao Jaganjca Božjega, kao zaručnika. Ivan nije mogao do kraja izreći svoj sud o Isusovu božanstvu, on bijaše samo svjetiljka koja je neko vrijeme svijetlila. Isus je svjetlo svijeta. Svjetiljka uzima svoje svjetlo od Svjetla. Jedini je pravi svjedok sam Otac, on mu daje činiti čudesa koja su pred cijelim svijetom svjedočanstvo njegova božanskoga iskona.