Svećenik Hercegovačke franjevačke provincije fra Tomislav Pervan tumači današnje evanđelje (Lk 12,8-12) u emisiji “Biblijska poruka dana” Radiopostaje Mir Međugorje. U nastavku prenosimo njegovo promišljanje.

 Ime Isusovo jedan od izrazitih franjevačkih blagdana. Franjevački se kalendar otvara u godini blagdanom presvetoga Imena Isusova. To je “Ime nad svakim imenom2 (Fil 2,9), upisano svakoga dana u sveopći crkveni kalendar, s Isusovim Imenom započinje nova era, Kristova era, započinje kopernikanski obrat u povijesti svijeta i tijeku vremena.

Dvije tisuće godina su prošle otkako je anđeo rekao i Josipu u snu, a i Gabrijel Mariji u Nazaretu da se dijete treba zvati Isus. Na samu Novu godinu čitamo u misnom evanđelju Lukin odlomak o tome kako je dječak osmi dan obrezan i kako mu je dano ime “Isus, kako ga je anđeo bio prozvao prije njegova začeća” (Lk 2,21).

 U Lukinu Evanđelju anđeo Gabrijel donosi blagovijest Mariji: “Evo začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus” (Lk 1,31). A u Mateja blagovijest je upućena Josipu u snu, preko anđela, koji je tumač Božje blizine i objave: “Ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus. On će spasiti narod svoj od grijeha njegovih” (Mt 1,20-21).

U samome imenu skriva se silna i moćna poruka i sadržaj – Isus će biti novi vođa Božjega naroda. Kao što je nekoć Jošua nakon Mojsija uveo narod u Obećanu zemlju, tako će i ovaj novi Jošua – Isus uvesti narod u novo, mesijansko vrijeme.

Poznat je Isusov monogram koji je u katoličku kršćansku pobožnost uveo franjevac sv. Bernardin Sijenski – IHS. Od njegova vremena taj se znak nalazi često uklesan u kamenu, na dovratnicima domova. Mnogi taj monogram tumače kao kraticu latinskoga: “Jesus – hominum – Salvator – Isus, Spasitelj ljudi”. No to su tri početna velika slova grčkoga IESOUS, gdje je drugo slovo ‘eta’ a piše se kao naše veliko H, a treće je ‘sigma’, veliko S. Taj će Bernardinov monogram preuzeti sv. Ignacije Lojolski kao grb svoje Družbe Isusove s geslom: “In Nomine Jesu – U Ime Isusovo!” Često se čuje taj uzvik i iz naših usta kad počinjemo neki posao: “U Ime Isusovo!” O snazi Isusova imena najznačajnije je izvješće svetoga Luke u Djelima apostolskim o prvom čudu u povijesti Crkve – ozdravljenje čovjeka hroma od rođenja (usp. Dj 3,1; 4,22). Apostoli Petar i Ivan ulaze u Hram na molitvu. Ondje čovjek, hrom od majčine utrobe, molećivo vapije za milostinju. Petar progovara: “Srebra i zlata nije u mene, ali što imam – to ti dajem: u ime Isusa Krista Nazarećanina ustani i hodaj!”

 I kad su se dvojica apostola morali braniti pred židovskim Velikim vijećem zbog te intervencije, Petar održi govor o Isusu Kristu koji zaključuje izričajem i priznanjem: “Nema ni u kome drugom imenu spasenja! Nema uistinu pod nebom drugoga Imena dana ljudima po kojima se možemo spasiti” osim u Imenu Isusa Krista (usp. Dj 2,12).

 Veličajan je i odlomak iz Poslanice Filipljanima – bogoslužni himan Isusu Kristu – koji se ponizio do smrti na križu, a onda bio uzvišen, da se na Ime Isusovo prigne svako koljeno na nebu, zemlji i u podzemlju, te da svaki jezik prizna: Isus Krist je Gospodin – Kyrios (usp. Fil 2,6-9). Sjetimo se i prizora s djetetom Isusom u Hramu, gdje ga starac, proročki lik, Šimun uzima u naručje, slavi Boga zbog njega, prepoznaje u njemu svoju životnu nadu, svoje očekivanje, sve ono čemu se u životu radovao.

Radost očinjega vida, to je za njega Isus. Izgovara proročke riječi. Sad može odstupiti u miru kao spašenik; ovo dijete koje drži na svojim rukama gospodar je svemira. Jednom će to dijete odrasti i svojim životom dokazati gdje je smisao čovjekova života. Nitko se ne smije zadovoljiti manjim od onoga za što je čovjek određen, a to je biti Božji sin i Božja kćerka ovdje na zemlji. Imati udjela u Isusovoj osobi i poslanju.

Bez Isusa jednostavno ne možemo. Kad čovjek (po)gleda unatrag, tek tada sagledava koliko nam je ta osoba, to ime, dragocjeno, koliko bez njega jednostavno ne možemo. Ništa tu više nije slučajno, sve je nekom neobičnom logikom utvrđeno. Pojedinci su tijekom svoga života u ophođenju s njime jednostavno zaključili: Bog je spas! Bog je Spasitelj! On u Isusu spašava! To je cjelokupni smisao ovoga života, i sve na njemu odgovara jednostavno njegovu Imenu: Omen est nomen! On svim svojim bićem probija zatvore ovoga našega svijeta. Gabriel – moja je snaga Bog!

Isus je u svijetu besciljna lutanja podarivao ljudima čvrstinu, uporište, u proturječjima života stajalište na koje se ljudi mogu osloniti. Mi, rođeni iz zemaljskoga praha, pod njegovim rukama i na njegovu riječ postajemo djeca, sinovi i kćeri neba, nebeskoga Oca.

 Postoji predivni himan Isusovu Imenu koji se pripisuje svetomu Bernardu, a koji je na hrvatski prepjevan kao Na Isusov se spomen sam – Jesu dulcis memoria!

Na Isusov se spomen sam

U duši budi dragi plam,

Al’ vrh milinama je svim

U milom društvu kad si s njim

Govoriti je uzalud

Badava peru cio trud,

Tko kuša, taj tek pravo zna

Što znači ljubav Gospodnja

Tu četvrta kitica na latinskom glasi

4.Nec lingua valet dicere,

Nec littera exprimere:

Expertus potest credere,

Quid sit Jesum diligere.

U ovoj kitici imamo latinski izričaj ‘expertus potest credere’. Samo iskusnik, ‘ekspert’ zna što znači ljubiti Isusa. On to može izraziti, iskusnik koji je kušao, ‘guštao’. Dakle, Gospodin se daje onima koji ga traže i koji ga kušaju. I slatkoću svoga imena.

Postoje riječi koje daju pečat svomu vremenu. Ljudi daju riječima smisao, podaruju vremenu smisao, ali i vrijeme utiskuje svoj pečat svakome od nas. S obzirom na misao vodilju i riječ vodilju za cijelu jednu godinu predlažem da ne biramo nijednu drugu riječ osim riječi “Isus”.

On, Isus, treba biti naša životna lozinka, riječ koju nitko ne može potisnuti ili zasjeniti. Jer sama riječ prevedena nosi u sebi ono što ljudi nehotice hoće, za čim žude. On je ona riječ koja nam treba kad nam u životu ‘zagusti’, kad smo u nevolji, kad odašiljemo SOS signale i pozive u pomoć, kad smo brodolomci, na otvorenu moru. On spasava, on je Spasitelj. Zahvalimo mu i klanjajmo mu se u životu.